Nataša Žurić – PISMO BEZ ADRESE (MONITOR PROTIV MONITORA)

PISMO BEZ ADRESE
(MONITOR PROTIV MONITORA)

Dragi gospodine Borov, ne znam čime ste tačno isprovocirali pisanje ovih pretrpanih, elektronskih, kvazi riječi, koje tako vjerno mogu prikazati najljubaznije, najljubavnije ophođenje tastature koja tako oholo gubi slovo @, umotavajući rolu scenskog praznoslovlja, ali vrhovi mojih misli, lupkaju po njenim dirkama.
O, nemojte mi govoriti da sam u zabludi, da je tastatura mrvilo tipki, kada sa nje teče Šopen, Vaši stihovi, crno vino ljubi obod čaše, a moje gipke strune se uvijaju kao Greta Garbo, u svilenoj kućnoj haljini, prateći dim cigarete tankom prezrivošću gornje usne, dok se kamelije rasipaju, došljakinje, ljube prazninu gdje je slovo @ ostavilo svoje pečate.
Možda je krivac metafizički proces, u kom sve gubi rotaciju, metaforičnost se razmeće kroz kamelije, more se leluja na Vašem stomaku, dok srčete supu, a tipke provociraju smisao puta, raspolućen kroz unutrašnji eho.
Ne, ja Vama ne zamjeram na vreloj supi, na kuhinji koja miriše rasuta na Vašim koljenima, dok ja udišem arome, degustiram u anisu najmirisnije primjese visokog intelekta, tučenog godinama sujetne oholosti, dok se cijeđeni sok sliva niz moje rešetke, otključavajući katance, pred Vašom dobronamjernom smjelošću, da pustite stoljeća kroz njih.
O Bogu još nijesmo pričali, ta diskusija ostaje za sasušene kamelije. Nemojte mi zamjeriti, ne govori ateistički poriv iz mene, ali o Bogu govorim samo kada se nađem nasamo sa sobom, u zakazanom duelu, gdje lovim sebe u zabačenoj mreži, obuzdavajući čišćenje zemlje, zašle pod noktima, tako ružno grickajući vrh palca. To nije damski, zar ne? Kao što ni Vaš lik, nije damski iskrojen u mojim zjenicama. Da, o Bogu još razmišljam, kada se sudarim sa Njim u pričama mog drugara Ljube. On je pjesnik kome se divim, ali, ovdje ne govorimo o mom divljenju.
Vratimo se Šopenu, Vašoj poeziji rasutoj pod kamelijama, kojom sabijate moje durenje, moje izričite zahtjeve u zalive, u verige erozijom uma zaptivene, sa čežnjivim mislima o morima, okeanima, gdje se misao gubi pred širinom.
Opet gubimo nit, u Miljkovićem stihovima nalazimo lične puteve. Plačem. Pitate se zašto gospodine Borov?
Zar niste i u monitorskim skrivalicama uključili monete, dajući primat zlatnim, dok moje slovo @ uporno čuči ispod kompjuterskog stola, isprazne kese bez ijedne monete u svom značaju praznoslovlja?
Kažem Vam gospodine Borov, ne treba potcjenjivati, inflatornu monetu prijateljstva, jer ona često održava razinu Vaše vrele supe i mog izgrickanog palca, crnog od nakupljene zemlje, ne tako damski zaorane. Zlato je raritet, dragi gospodine, zato je plemenito, a opet, gro je onih koji ga pokidaju, pa „prodaju” te poluge, za koje ste se smjeli zakleti, da su nesalomive, jer su, Bože moj, izlivene van elektronskih, monitorskih, onih bez lica. Opet pominjem Boga, a još nemam duel sa sobom.
Ako je čovjek karakteran, to će biti i na rasutoj supi po koljenima, dok tipke kucaju najokorelije zamke intelekta, gdje iskrena nagost prijateljstva biva sklupčana u neraskidivo klupko, bez monetarnih zamki.
Izvinite gospodine Vorov, moje slovo @ poskakuje ispod kamelija, ja slušam Vaše stihove, rasute po dirkama, vino ljubi obod mog uha, dok šapućete stihove, sapleteni o moje praznoslovlje.
Slovo me opominje, moram isključiti monitor, ionako Vaša silueta nije damski skrojena u mojim mislima, samo vanmonetarno prijateljstvo, prepletenog intelekta, struji kroz zvuk zaćutalog kućišta, pod dirkom koja napravi svu pometnju.

Ne pitajte se o ludilu mojih riječi, glavni krivac je zagubljeno slovo, novorođeno, čuči pod sasušenim kamelijama, to ludo, suludo, slovo @.
Srdačan elektronski pozdrav.

P. S.
I nakon klika, ostaje čovjek.
Vaša prijateljica  @

 

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *