Nataša Žurić – Pustinja

PUSTINJA

u noći kad bijah kamen
ožiljak na lijevom stopalu mi pocrnje
ogladnjeh
ožednjeh
mjesec se spusti pred noge mi hladne
bijeli trag prekri crni mlaz
krv se razli pod pleća gola
sakrih utrobu
pustinja zacvilje kroz nju

u noći kad bijah kamen
oči mi grizoše nebo
crno vrelo skliznu iz njih ahasferovim žigom
ispuni mi glad i žeđ
izgnanim putevima
te noći poljubih sve mrtve na njima
u čelo
u bradu
pustinja zajekta kroz noć

 

u noći kad bijah kamen
zmija se zaplete o krv crnu
iz duplji mojih poteklu
košuljica joj skliznu
hladnija
od kama moga
od nevida
od gavrana predskazanjem ukletog
rane u utrobi zajaukaše
ubiše pustinju u njoj

u noći kad bijah kamen
putnik iz ada sjede mi na bok
vatre kreše
vatre baca na kose moje
smijeh se prevrće u utrobi izmučenoj
rane mi ječe
stiskaju grijehe mrtvih uz matericu
zmija cijedi otrov
treću noć grizem joj jezik crn

 

u noći kad bijah kamen
zarobi me mladić plav
tišina se razli
mahovina se drznu u plač
zategnu strune niz trbuh moj
viola sa usana mu ote zvuk
ukopah se u utrobu svoju
pustinju niz prste mi rasu
pijesak u oku
plavi mladić na čelu mom osta

u noći kad bijah kamen

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *