Okupacija u 26 slika – Priča o filmu

Okupacija u 26 slika hrvatsko/jugoslovenska anti-ratna drama iz 1978. godine koju je režirao Lordan Zafranović. Film je nominovan za Zlatnu palmu u Cannesu te je osvojio Veliku zlatnu arenu u Puli.

Film je neko vrijeme bio tabu tema u Hrvatskoj te se gotovo uopšte nije prikazivao 1980-ih i 1990-ih, a izazvao je kontroverze zbog provokativne teme. Protivnici su smatrali da radnja sadrži “antihrvatski” naboj, dok su pobornici isticali da je zapravo Hrvat glavni junak priče, te svojim antifašizmom i priključenju pokretu otpora ukazuje simbolično na otpor Hrvata tokom fašističke okupacije.

Radnja

Dubrovnik, zadnjih par dana prije Drugog svjetskog rata. Hrvat Niko, Italijan Toni i Jevrej Miho su tri mladića i najbolji prijatelji koji se vole šaliti, bez obzira na to da li daju lokalnoj prostitutki Pini sitniš da joj mogu pogledati stražnjicu ili tokom vježbe u mačevalačkom klubu. Toni je u ljubavnoj vezi sa Nikovom sestrom Anom, koja namjerava da se uda za njega. Vjeridbu prekida buka borbenih aviona i pucnjave. Potom u grad ulaze vojnici nacističke Njemačke i fašističke Italije koji okupiraju cijelo područje. Naknadno, priključuju Dubrovnik NDH te ustaše dovode brutalnu diktaturu, što podijeli mještane: Toni postaje fašista, Miho biva izbačen iz kluba za mačevanje dok Niko i njegov otac Baldo, postaju antifašisti i priključuju se komunistima i otporu.

Na jednoj fašističkoj proslavi Niko okrene sliku Mussolinija naopačke. Toni postane pak zadrti antikomunista. U jednoj raciji, ustaše sakupe desetak neistomišljenika, uglavnom Jevreja te jednog pravoslavnog sveštenika koji je držao propovijedi na ruskom, te ih autobusom odvezu van iz grada u divljinu, te ih poubijaju čekićem, zakucavanjem eksera u glavu i klanjem. Kapetan u autobusu, Hrvat, nazove fašiste izrodima, na što ubiju i njega. U autobusu biva ubijen i Mihov otac, a Miho, iskoristivši trenutak zaslijepljenošću ustaša krvlju, iskoči iz autobusa. Ane zatrudni i udaje se za Tonija. Baldo biva uhapšen zbog toga što je javno izrazio svoj prezir prema fašističkom pokretu, te pogiba u pokušaju bjekstva od deportacije u sabirni logor. Toni se useljava u Nikovu kuću tvrdeći da je ona odsad njegova. Toni se sprema da ode iz kuće zajedno s Mihom koji se skriva kod njega. Njih trojica po posljednji put zapjevaju pjesmu Drugovi stari. Usred pjesme, Niko ustrijeli Tonija. Ulazi Ane te se šokira prizorom. Niko i Miho spremaju stvari te odlaze, priključujući se pokretu otpora.

Uloge

Nagrade

Kritike

Iako uglavnom hvaljen, film je izazvao vrlo podvojene reakcije kritike. Nenad Polimac ga je svojevremeno nazvao smećem, zbog čega je u Poletu došao na crnu listu (neko su ga vrijeme neutralisali kao saradnika Poleta, nisu mu htjeli objavljivati priloge i branili su da se pojavi na radiju i televiziji).

Damir Radić je za Filmski leksikon zapisao:

“Stilski rafiniranim iskazom, Lordan Zafranović uobličuje svoju stalnu temu individualnog i kolektivnog zla, usredotočivši se ovaj put na represiju hrvatskih i talijanskih fašista, uprizorenu u naturalističko-grotesknom ključu, s vrhuncem u glasovitoj sekvenci pokolja u autobusu. Groteskno-karnevaleskni pristup očituje se i u tretmanu seksualnosti, a supostavlja mu se gracilna tjelesnost protagonista. Intrigantno naviještena razrada likova i njihovih odnosa (napose erotskog trokuta s incestuoznim implikacijama Niko – Ane – Toni, te klasno-rodnog obrata u odnosu Niko – Mare) ostaje neostvarena, a ambiciozan pokušaj oslikavanja sveobuhvatne društvene freske s patriotskim građanskim slojem u prvom planu (tematska inovacija u tadašnjem jugoslavenskom filmu) tek je djelomično uspio. Narativno-dramaturški konfuzan, stilski i ugođajno dojmljiv, film je izazvao velike estetsko-političke kontroverze.”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *