Ovidije – Biografija

Publije Ovidije Nazon (lat. Publius Ovidius Naso, rođen 20.03.43. pne., umro 17. ili 18. n. e.), jedan od najvećih pjesnika rimske književnosti te s formalne strane majstor elegijskog distiha. Glavne su mu teme bile ljubav, ostavljene žene i mitološka preobraženja. Njegova poezija, na koju su se ugledali mnogi pisci kasne antike i srednjega vijeka, vjekovima je vršila ogroman uticaj na evropsku umjetnost i književnost.

Biografija

Ovidije je rođen u srednjoitalskom gradu Sulmonu (danas Sulmona) u imućnoj porodici viteškoga staleža. Dobio je retorsko obrazovanje, ali je na praktičnoj retorici radio preko volje i uvijek više naginjao poeziji:

Često sam probao ja prozni da napišem tekst.
Sama od sebe, međutim, u metre se slagala pjesma,
to što bih pisao sve – ipak bi ispalo stih.
Scribere temptabam verba soluta modis.
Sponte sua carmen numeros veniebat ad aptos,
et quod temptabam scribere versus erat. (Trist. IV, 10, 24–26)

Ovidije nije ulazio u javni život, i političku karijeru je rano ostavio. Kako je bio imućan, predao se bezbrižnom životu i poeziji. U Rimu je imao dobrih veza s visokim društvenim krugovima, pa je bio rado priman i na Avgustovom dvoru.

8. godine nove ere morao je iznenada, iz nama nedovoljno poznatih razloga, po Avgustovoj naredbi otići u progonstvo u crnomorski grad Tomi (danas Konstanca). S pravne tačke gledišta, njegovo izgnanstvo nije bilo teška kazna progonstva (exilium), koja je podrazumijevala mahom gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine, već samo blaže protjerivanje (relegatio), pa pjesnik nije patio od oskudice i ipak se snašao u hladnoj i varvarskoj sredini, među Getima i Sarmatima koji su ga toplo primili. Tu je naučio getski i sarmatski, pa je osim latinskih tužbalica pisao stihove i na getskom jeziku. Neposredan povod za ovu kaznu bio je možda nekakav ljubavni skandal u Avgustovoj porodici u kome je na neki način učestvovao i Ovidije, najvjerovatnije kao posrednik ili samo kao očevidac. Kao dalji uzrok mogla je biti Ovidijeva ljubavna poezija, koja je – frivolna kakva je bila – mogla biti smatrana raskalašnom i usmjerenom protiv proklamovane obnove starorimskog morala u Avgustovom principatu. Ovidije u svojim pjesmama na nekoliko mjesta govori o Avgustovom gnjevu, ali uvijek u opštim crtama (on kao uzrok za taj gnjev navodi “dva zločina: pjesmu i grešku” – duo crimina: carmen et error, Trist. II, 207), tako da se ne može utvrditi o čemu se tačno radi. Ipak, neki nagovještaji postoje, npr.

Cur aliquid vidi? Cur noxia lumina feci?
Cur imprudenti cognita culpa est? (Trist. II, 103–104)
Inscia quod crimen viderunt lumina plector
peccatumque oculos est habuisse meum. (Trist. III, 5, 49–50)

Iz ovih nagovještaja te iz činjenice da su istovremeno u progonstvo otišli i Avgustova unuka Julija Mlađa i Decim Silan, za koga Tacit kaže da je bio in nepti Augusti adulter, može se zaključiti da je Ovidije (izgleda) znao za vezu između ovo dvoje a da je propustio da o tome obavesti Avgusta. Premda pjesnik u Tomima nije patio od siromaštva, ipak mu je progonstvo veoma teško palo, pa u pjesmama koje odande šalje u Rim opisuje svoje očajanje i moli cara da ga vrati u Rim ili bar premjesti u neko pitomije mjesto. Avgust bi možda bio i popustio, ali on umre, a njegov nasljednik Tiberije nije htio ni da sasluša pjesnika. Utučen i rezigniran, Ovidije umire u Tomima 17. ili 18. godine nove ere.

Prema sadržini i hronologiji Ovidijeve pesme mogu se podijeliti u tri grupe: ljubavne (Ljubavne pjesme, Heroide, Ljubavna vještina), mitološke (Metamorfoze, Fasti), pjesme iz progonstva (Tužaljke, Poslanice s Ponta).

Ljubavne pjesme

Ljubavne pesme (Amores, sačuvano 2. izdanje u 3 knjige, 19–16. pne.) vezane su za ime pjesnikove fiktivne dragane Korine, nazvane (možda) prema grčkoj pjesnikinji Korini. Motivi su im najčešće uzeti iz aleksandrijske ljubavne poezije. “Šaljivi pjesnik ljubavne nježnosti” (tenerorum lusor amorum) – kako je sam sebe nazvao – u tim ljubavnim elegijama frivolno, ali s finom ironijom i humorom, psihološki istančano parafrazira mnoge motive iz Katula, Tibula, Propercija i helenističkih epigramatičara. Prvi u rimskoj književnosti uveo je u pjesništvo elemente retoričko-deklamatorskog stila: variranje iste teme, brojne digresije, poentiranje misli.

Heroide

Heroide (Heroides) ili Poslanice junakinjâ (Epistulae heroidum) su pjesnička pisma koja pojedine mitološke, ređe istorijske žene (npr. Penelopa, Briseida, Fedra, Arijadna, Medeja, Didona, Hero, Sapfa) upućuju svojim muževima ili ljubavnicima. Uz tri pisma napisao je Ovidije i odgovore. Ovakva pjesnička pisma bila su poznata i u grčkoj književnosti, ali je Ovidije obrazac mogao naći i u deklamacijama savremenih retorskih škola. U Heroidama ima doista više retorike nego u bilo kojem drugom Ovidijevom djelu. Inače je pjesnik za Heroide dosta pojedinačnih motiva mogao naći i kod aleksandrijskih pjesnika, ali i kod Homera, Vergilija i grčkih tragičara.

Ljubavna vještina

Parodično-didaktični ep Ljubavna vještina (Ars amatoria, 3 knjige) najfrivolnije je ali i jedno od najboljih Ovidijevih djela. U 1. i 2. knjizi daju se uputstva mladićima kako da se dopadnu ženama, a u 3. knjizi takva se uputstva daju djevojkama. Parodičnost i šaljivost dolaze do izražaja kako u samom naslovu tako i u sadržini pjesama: čulna ljubav žena iz niskih slojeva društva obrađena je kao nauka (ars), vrlo ozbiljno, a u toj ozbiljnosti neprestano izbija fina ironija, kojom se, bez dublje socijalne ili etičke pozadine, podvlači lakomislenost i ispraznost života mnogih krugova u tadašnjem Rimu. Lakoća izraza i tečni stihovi spajaju se u skladnu cjelinu, a vrhunac parodičnosti nalazi se upravo u diskrepanciji između sistematičnosti izlaganja i predmeta koji se obrađuje.

Metamorfoze

Metamorphoses, 1643

Metamorfoze (MetamorphosesPreobraženja ili Pretvorbe, 15 knjiga sa ukupno 11.995 heksametara) jesu najveće i najpoznatije Ovidijevo djelo, u kojem su do najvećeg izražaja došle glavne osobine Ovidijevog stila – prozirnost misli, izraz bogat bojama, tečan, lepršav i glodak stih, istančana psihologizacija likova i osjetljivost za promjenu atmosfere. Metamorfoze su zapravo zbirka etioloških mitova i legendi koje se završavaju nekim preobražajem. Mitovi su pretežno grčki, dok samo u poslednje dvije knjige ima i nekoliko italskih i rimskih. Pjesnik je uspješno tolike raznovrsne mitove spojio u jednu cjelinu i “hronološki” ih uokvirio između dva mitska događaja: iskonskog haosa i stvaranja svijeta (čime Metamorfoze počinju) i pretvaranja Julija Cezara u zvijezdu (čime se ovo djelo završava). Ovidije je zapravo ovim djelom stvorio pjesničku novelističku zbirku, nižući mitove po ciklusima tematski ili kao uokvirene priče. Znamenite su, na primjer, priča o Apolonu i pretvaranju Dafne u lovoriku, mit o Faetontu, o Narcisu, o ljubavi Pirama i Tizbe, o Jasonu i Medeji, o Niobi, o Dedalu i Ikaru, idila o Filemonu i Baukidi, priča o Orfeju i Euridiki, o nadmetanju Ajanta i Odiseja za Ahilejevo oružje.

Motivi su u ovom djelu doista vješto povezani u jednu cjelinu. Tamo gdje pjesnik nije mogao da napravi prirodan i lagan prelaz s jednoga mita na drugi, on umeće pojedine mitove kao epizodu. Na primjer, Orfej priča nekoliko mitova; Minerva i Arahna, kada se takmiče u tkanju, izvode na ćilimima slike koje pjesnik opisuje i prepričava itd. I u pogledu kompozicije Metamorfoze su jedna od najsavršenijih pjesničkih tvorevina iz antike. U njima se može zapaziti izvjesna epska razvučenost, ali je Ovidije uspio da izbjegne monotoniju na taj način što je umetao zanimljive epizode. Jezik je pažljivo izbrušen i pun snažnih retorskih figura. Nije poznato koje je izvore pjesnik upotrijebio za obradu grčkih mitova, ali je svakako malo vjerovatno da se upuštao u doboka mitografska istraživanja: on se najvjerovatnije zadovoljio upotrebom popularnih mitoloških zbornika. Među pjesnicima čiji se uticaj osjeća su na prvom mjestu grčki tragičari, Homer i Teokrit, a od rimskih pisaca Vergilije.

Fasti

Fasti (FastiKalendar, 6 knjiga) su komentar rimskog kalendara, i to redom, po danima i mjesecima. Ovidije je, u duhu aleksandrijske etiološke elegije, htio da objasni rimske praznike i kultove, da nađe etimologiju imenima meseca itd. Svoje djelo započeo je vjerovatno vrlo rano. Kada je pošao u izgnanstvo, Fasti još nisu bili dovršeni. U Tomima Ovidije je preradio Faste i posvetio ih Germaniku, nadajući se da će mu ovaj izdejstvovati pomilovanje (prvo izdanje bilo je posvećeno Avgustu). Međutim, pjesnika je pretekla smrt, pa je djelo ostalo nezavršeno, a trebalo je da ima dvanaest knjiga – po jednu za svaki mjesec. Kao izvor za Faste poslužili su Ovidiju Fasti Verija Flaka, Ovidijevog savremenika, Marko Terencije Varon, a možda i Eratosten i Kalimah. Međutim, Ovidije je – pošto mu je više stalo do forme nego do sadržine – svoje izvore koristio vrlo površno, pa je napravio više pogrešaka.

Pjesme iz progonstva

Ovidijeva statua u Konstanci

Pjesme iz progonstva ispjevane su u tužnom žalosnom tonu i sve imaju jednu osnovnu težnju: da pjesniku izdejstvuju pomilovanje. Prema ranijim pjesmama ove pjesme predstavljaju opadanje. Ovidijevo dobro raspoloženje iščezlo je, a njegov talent je slomljen. Tužaljke (Tristia, 8–12. n. e., u 5 knjiga) bile su jednim dijelom završene već na putu iz Rima ka Tomima, koji je poduže trajao. U njima se vječito ponavlja ista tema: pjesnik pokušava da opravda sebe i da što življe predstavi svoj težak položaj. Interesantna je treća elegija prve knjige, u kojoj pjesnik opisuje svoj rastanak s Rimom.

Poslanice s Ponta (Epistulae ex Ponto, 12/13–16. n. e., u 4 knjige sa ukupno 46 pjesama) bile su upućene pojedinim ličnostima koje Ovidije moli za posredovanje kod cara. Motivi su isti kao i u Tužaljkama, samo je pjesnik još više slomljen; on se mnogo ponavlja i suviše laska. Osim u nekoliko elegija s toplim autobiografskim elementima, pjesnik većinom nije uspio dublje izraziti bol prognanika i stvoriti djela koja bi stilski bila na visini njegovih ranijih ostvarenja i patnji koje je svakako snažno proživljavao.

Izgubljena djela

Ovidije je u mladosti napisao i jednu tragediju, Medeju (Medea), ali nam ona nije sačuvana. Čini se da je Ovidije naročito volio ovaj mit, jer ga je veoma lijepo obradio i u Heroidama i u Metamorfozama.

Značaj i uticaj

Ovidije je bio darovit pjesnik. Stihove je pisao lako i, što se tiče forme, za njega bi se moglo reći da je najbolji među rimskim pjesnicima. Jezik mu je jednostavan i jasan, način izražavanja tečan i neusiljen. Ali s druge strane, Ovidije je poeziju stavio pod uticaj retorike, čime je dao loš primjer kasnijim pjesnicima kojima je nedostajalo njegovog talenta, a takođe je u pjesništvo unio i izvjesnu trivijalnu notu.

Ovidije je izvršio ogroman uticaj na kasniju evropsku književnost, likovne umjetnosti i muziku (ljubavni rječnik srednjovjekovne lirike, Giovanni Boccaccio, Lope de Vega, William Shakespeare, Johann Wolfgang Goethe, Aleksandar Puškin itd.). Što se tiče jugoslovenskih književnosti, nijedan rimski pjesnik nije toliko koliko Ovidije, uz Vergilija, uticao na oblikovanje jezičkog i stilskog repertoara hrvatskih latinista.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *