Pietra Fon Tillen – Ne zovi me pjesnikinjom i ne ”pali” se na mene

NE ZOVI ME PJESNIKINJOM
I NE ” PALI ” SE NA MENE

Moja lirika često sjedi na rezervnoj stolici i gleda zvijezde.
Umjesto srca nosim elektranu punu molitvi
da kletve zaspu
dok kružim svijetom kao bogalj optimizma.
Umjesto ruku držim mašinu koja sakuplja nesretne rečenice
i pakuje ih za neke gladne ljude.

Ne zovi me pjesnikinjom i ne pali se na mene

Ja se izlijevam kao vrućina po asfaltu
i vezem tragove u stihu smrznutom do kosti.

Anđeli ručaju između cvijeća od pamuka
Za tobom jedna žena tuguje
Uzdižem oči i kažem : Neka bude rima svijeta

Ne zovi me pjesnikinjom i ne pali se na mene.

Ja sam se naučila ukrcati u oluju
dok jenjava svjetlost u kutu mene
Moja glava je isturena kroz prozor svijeta,
po djeliću kopna,punim kiša vječno mokrih
Ja sam skitnica u spasenju huka iz vlastitog mora
u kojem se okupam gola pa napišem nudističku pjesmu.

Anđeli večeraju između drveća koje je obojalo koru
Za tobom jedna žena tuguje
Uzdižem oči i kažem : Neka bude rima svijeta

Ja se vozim bez kacige na srcu i nikad nisam bila tamo
gdje postoji smijeh veći od teških dana
i nikad se nisam utapala
a ti bio obalna straža u skoku za tren prije smrti

Ne zovi me pjesnikinjom i ne pali se na mene

Ja sam sirota beštija na staklenoj plohi
koja šeta po rezervnoj stolici
i pokušava uhvatiti zvijezde….

Pietra Fon Tillen

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *