Pol Verlen – Biografija

Pol Verlen (franc. Paul Verlaine; Mec, Francuska, 30. mart 1844. — Pariz, Francuska, 8. januar 1896), francuski pisac simbolizma.

Pol Verlen francuski je modernistički pesnik je jedan od najznačajnijih francuskih simbolista. Rođen je 1844. godine u gradu Mecu. Školovao se u Parizu, a zatim zaposlio u javnoj službi.

SAN MRAČAN I TEŽAK

San mračan i težak
na život mi pade:
spavajte: sve želje,
spavajte: sve nade!

Već ne vidim ništa,
ni lijepa ni ružna
ne sjećam se više…
O povijesti tužna!

Kolijevka sam samo
koju ruka njiše
u podrumu tamnom:
tiho, samo tiše!

Vrlo rano Verlen je počeo da piše poeziju; najpre je pripadao parnasovcima, a zatim postao jedan od najznačajnijih simbolista francuske poezije. Prvu pesmu Verlen je objavio 1863. godine.

SLAVUJ

Ko žustri let ptica kada se pomame
sva sjećanja se moja ruše na me,
ruše se kroz mog srca lišće žuto,
mog srca što gleda u svoje svinuto
deblo u bljesku vode svih Žaljenja
koja tu blizu tekuć tužno jenja,
ruše se, a onda, gle, graja rđava,
koju vlažan lahor dolazeć stišava,
u stablu se eto polako smiruje
i više ništa nigdje da se čuje,
ništa osim glasa što Odsutnost slavi,
ništa osim glasa što se čežnjiv javi
u ptice što mi je Prva Ljubav bila
i kojoj je pjesma ko i onda mila,
a u mjesecu žalostivog sjaja
što se bljedolik i svečan pomalja,
letnja noć teška, snuždena i mlaka,
prepuna mira i tamnog mraka,
njiše na azuru što ga vetrić tače
to stablo što drhti i pticu što plače.

Pripadao je skupini “utorkaša”, pesnika i intelektualaca koji bi se utorkom skupljali i raspravljali o književnosti, kulturi i politici. Upravo na tim sastancima, Verlen se družio s najvećim francuskim umetnicima tog vremena.

MOJ INTIMNI SAN

O ženi nepoznatoj san mi se čudan vraća,
O ženi što me voli i što je meni mila,
koja nikada nije kakva je prije bila,
a nije ni drukčija, i voli me i shvaća.

I jer me shvaća, ona jedina može ući
u moje srce – jao! – koje za nju samo
nije zagonetno, a znojno čelo tamno
jedina ona zna mi osvježit plačući.

Ne znam je l’ crna, plava, riđa ta ljepota.
Ime joj? Samo pamtim: zvoni milo i meko
kao imena dragih prognanih iz života.

Kao pogled kipa pogled je njen usnuli,
a u glasu joj tihom, teškom i dalekom
glasovi drhte dragi koji su umuknuli.

1870. godine Verlen se oženio. Već tada je živeo boemskim životom, punim dekadencije, narkotika i pijančevanja. Dobro poznavanje pesničke prirode poslužilo mu je da napiše manifest simbolizmu i prvi upotrebi naziv “Ukleti pesnici” u svom istoimenom eseju.

SENTIMENTALNI RAZGOVOR

U starom parku, samotnom i lednom,
Dva stvora prođoše stazicom jednom.

Njine su oči mrtve i usne meke,
A riječi jedva čujne poput jeke.

U starom parku, samotnom i lednom,
Dvije sjeni spominju što bješe jednom.

— Na našu strast davnu sjeća l te bar malo?
— Da se toga sjetim, zašto vam je stalo?

— Kuca l ti srce kad ime mi se spomene?
Da l dušu moju još u snu vidiš? — Ne.

— Ah, ti dani kad spajasmo usne vruće
U neizrecivoj sreći! — Da, moguće!

— Nebo bje plavo, a nada tako moćna!
— Sad slomljenu nadu skriva tama noćna.

I tako idu kroz travnjake puste
I samo noć čuje kada što izuste.

Verlen se mnogo družio s Arturom Remboom, kojem je bio i ljubavnik. Verlen je 1872. godine napustio suprugu i s Remboom se preselio u London, a onda i u Belgiju. U ljubomornom ispadu, Verlen je čak i pucao u Remboa, zbog čega je bio osuđen na dve godine tamnice.

PJESNIČKA UMJETNOST

Muzika nek te prva brine
i zato Nepar nek ti pjeva
što mutan lakše se prelijeva,
a sve bez poze i težine.

Kad biraš riječi, nek ti godi
da ih ne biraš bez prezira:
siva nas pjesma više dira,
kad se Nejasno s Jasnim vodi.

To su za velom oči krasne,
sjaj dana kada trepti zrakom,
il na jesenskom nebu mlakom
u plavoj zbrci zvijezde jasne.

Nek nam je još i Preliv dan,
jedino preliv, a bez Boje!
Samo prelivi lako spoje
flautu s rogom, san uz san.

Od Dosjetke ti bježi smjele,
od krutog Duha, Smijeha gnjila;
s njih plaču oči Plavetnila;
sve je to luk iz proste zdjele!

Rječitost zgrabi, vrat joj steži!
Pri radu ti se često sjeti
i Rimu malko opameti,
jer pustiš li je, ona bježi.

Za grijehe Rime nema riječi!
Zar gluvo dijete, Crnac ludi
taj jeftin nakit nama nudi
što pod turpijom prazno zveči?

Muzike još i sveđ i dugo,
da stih ti kao smion važi
leteć iz duše koja traži
druge ljubavi, nebo drugo.

Nek stih ti bude avantura,
u hitrom vjetru jutra rasut,
od kog metvica i smilj cvatu…
Sve drugo je – literatura.

U zatvoru je napisao poemu “Pesničko umijeće”, izdatu 1874. godine. Ova pesma bila je praktični manifest simbolizma.

ZAVJET

Dragane nam prve, mlade oariste!
Kose zlatne, oči plave, cvjetna čela,
U mirisu, zatim, dragih mladih tijela,
Mnoge igre plahe, spontane i čiste!

Je li već daleko tih radosti doba
I nevinost naša? Avaj! već su plačne
Proljeću pokajnom stigle zime mračne
Nevolja mojih, gadosti, tjeskoba.

Evo me sad sama, sama i sumorna,
Sjetna poput pretka, hladna i umorna,
Ili ko siroče bez sestre starije.

Gdje je žena neka, blaga, nevesela,
Da ljubavlju maznom moje srce zgrije,
I ponekad da me poljubi sred čela!

Verlen je tada počeo da objavljuje pod pseudonimom, kako ne bi bio proganjan zbog svojih opscenih dela, ali u zatvoru je ipak završio i po drugi put, ovoga puta zbog zlostavljanja svoje majke. Verlen je tada potpuno počeo da propada. Budući da je bolovao od artritisa, uzimao je velike doze narkotika, posebno hašiša i opijuma. Uskoro je potpuno propao i psihički, bolujući od halucinacija i priviđenja. Verlen je umro u Parizu 1896. godine.

https://www.lektire.rs/pisac/pol-verlen/

Djela

Saturnijske poeme (1866)
Galantne svetkovine (1869)
Dobra pjesma (1870)
Romanse bez riječi (1874)
Razboritost (1881)

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *