Rade Jolić – Četiri konja vrana (Poema)

ČETIRI VRANA KONJA
(POEMA)

I

Pod kopitama četiri vrana konja
U vodi i zemlji
U vatri i vjetru
Između znojavih butina
Razmičući karlične kosti
Promolih glavu
I bol
I vrisak
I mrak
I studen
I vidjeh zabrađenu ženu
I čuh njen sluđeni glas
Ćut
Ne smij se toliko
Plakaćeš
I da ne bješe uplašena i nesigurna
Ne bih znao
Da mi je majka
Nisam uspio ni da kažem
Majko
Spasi
Boli
Strah me majko
Po stotinu puta
Izlomih sebi zube i vilicu
Pa oputom zaših usne
Da se slučajno
Nekad
Ne nasmijem
Da mi lice ne osjeti ukus prevare
I laži
Rodih se sa stotinu godina
Sa hiljadu i stotinu godina
Rodih se
I počeh da puzim i gmižem
Sa kletvom na vratu
I kaznom da se vječno nadam

II

Pod kopitama četiri vrana konja
Tužbalice me naučiše da govorim
Šta da oblačim
Laž da bježim
Radost da strepim
Lim me nauči da se divim
I da se najljepše ne može zagrliti
Niti ukrotiti
Lim me nauči da je krv voda
I kad se nje napiješ
Luda glava više ne zaboravlja
Sve pamti
I sjetiće se
Gladi
Smrti
Progona
Vriska
I biva još veća i još luđa
A Lim sve dublji
Ponosniji
Prkosniji
A četiri vrana konja
Sve goropadnija
I gaze
I gaze
I gaze

III

Pod kopitama četiri vrana konja
Sve tutnji
Sve se lomi
Bježi čovjek od čovjeka
A od obojice bježi sluđena umjetnost
U neke krugove
Kocke
I nakaze
A đavo gleda
Sebi ne vjeruje
Đavolski se smije
A ja vrištim
Sve gori
Gori
I gore gori
Sve mi gori
Feniks iz rerne gunđa
Čovjek je podsmjeh prirodi
Tutnji
Sve tutnji
Tutnje gromovi
I Lim tutnji
Drobe se lednici
Tutnje i škripe oglodana rebra
Tutnje prazne riječi
Tutnje čizme i bezumlje
Sve tutnji
Sve tutnji
Sve se lomi
Prerodila mi šljiva
Pa se izlomila
Lome se pogledi
Lome se satovi i kompasi
Lome se čela i snovi
Sve se lomi i sve vapi
Za mjerom i skladom
Sve vapi
Sve se boji
Sve se lomi
Sve tutnji
I sve gori

IV

Pod kopitama četiri vrana konja
Svaka glava vapi za oprostom
Svaka daska misli da je dio krsta
Lim čezne i sanja za mojim likom
A ja ne sanjam
Samo se krijem
Bježim
Klatim
Koracima spajam obale i virove
I čuvam nešto što nemam
Ovdje ničega nema
Nema vremena za tebe
I nema vremena za mene
Nema ni strana svijeta
I nema snova
Nema milosti
Ni razloga
Nema ni greške ni pokajanja
Nema
I nema vremena za tebe
I nema vremena za mene
Ni zvuk to nije bio
Ni bol to nije bio
Nije bilo ni snova
Ni razuma
Ni mladosti
Sve je to bila luda varka
Ovdje se rađaš star
I čitavog života
Samo sebe sažaljevaš
A da nije tako
Mrtvi bi se sami sahranjivali
Pored srca
Limom mi prođe barka
Sve zakupi
I ponese sve što ostade
I nestade
Ovdje ničega nema
I nema vremena za tebe
I nema vremena za mene
I sve vara
Sve tutnji
I sve gori
I sve teče

V

Pod kopitama četiri vrana konja
Četiri kosača
Kose prazninu i tamu
Pred njima sve pada
Sve nestaje
Sem zvuka
Koji mjesto srži živi u kostima
A konji još življi
Još luđi
Skaču
Njište
Gaze
Nad čelom mi utabaše zemlju
Nad glavom mi kamen razdrobiše
Travu mi ubiše
I osta prah
Pa i njega
Na kopitama odnesoše
I
Mrak
Rodih se sa stotinu godina
Rodih se sa hiljadu i stotinu godina
Rodih se
A nisam živio
I nisam se osmjehnuo
Ni ime nisam zapamtio
I
Kraj

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *