Rene Dekart – Otac moderne filozofije

René Descartes, latinizovano Renatus Cartesius (Descartes (Indre-et-Loire), 31. mart 1596. – Stockholm, 11. februar 1650.), francuski filozof, fizičar, matematičar i utemeljitelj analitičke geometrije. Školovanje je započeo u osmoj godini u isusovačkom kolegiju La Flèche, koji je završio 1614. Nakon toga je došao u Pariz, a 1617. napustio je Francusku i otišao u Holandiju. Stupio 1618. u vojsku i sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu u Holandiji, Danskoj, Poljskoj i Njemačkoj. 1621. napustio je vojnički život i posvetio se naučnom radu, putujući Evropom kako bi što bolje upoznao knjigu života, kako je poslije sâm govorio. Najviše je boravio u Holandiji, gdje se 1629. i nastanio, jer da je u Leidenu i Utrechtu našao više mira za naučni rad nego u Parizu. 1649. prihvatio je poziv švedske kraljice Kristine da bude njen učitelj i došao je u Stockholm, gdje je nakon 4 mjeseca boravka umro.

Descartes je svoje najpoznatije djelo Raspravu o metodi (fran. Discours de la méthode, 1637.) objavio na maternjem, francuskom jeziku, a ne na latinskom učene Evrope, jer se ne obraća ljudima knjiške učenosti nego ljudima zdravog razuma. Izvjesnost u spoznavanju novovjekovni čovjek, prema Descartesu, postiže metodom univerzalne sumnje, kojom odbacuje sve što nije jasno i razgovjetno spoznano, a što je tako očevidno i odjelito spoznano, to je izvjesno i istinito. Descartes je pokazao da u praktičnom životu ne možemo nezainteresovano i unedogled izvoditi naučna istraživanja kao u teoriji jasne i razgovjetne spoznaje niti pak ovu kao u tehnici naknadno primjenjivati na etičko-političko djelovanje, nego da se moramo odlučiti za djelovanje u svakoj danoj situaciji, jer djelovanje ne trpi odlaganja. Najpoznatija i najčuvenija tvrdnja mu je “Mislim, dakle jesam”.

Biografija

Kuća gdje je rođen René Descartes u seocetu Le Haye – danas mjesto nosi naziv Descartes.

René Descartes (desno) i Kristina Švedska (lijevo).

Knjiga Načela filozofije (Principia philosophiae, 1644.).

René Descartes je rođen 31. marta 1596. u seocetu Le Haye (Le Ej) – danas mjesto nosi naziv Descartes – u pokrajini Touraine (Turena), gdje se uz ribom bogatu rijeku Loire (Loaru) nižu dvorci tada moćnih i samovoljnih prinčeva. Descartes je imao mirno i lijepo djetinjstvo, mada mu je majka umrla kada je imao skoro godinu dana. Uz baku i djeda najveće zasluge za to imao je njegov otac, nasljedni plemić Joachim Descartes, čovjek srednjeg imovnog stanja koji je imao napredna shvatanja u pogledu odgajanja djece.

U tim godinama on će svog mladog filozofa upoznati s osnovnim pojmovima iz raznih područja nauke i života. Veoma brižno Descartesov je otac odabrao svom sinu školu, odlučivši se za jezuitski kolegij u La Flécheu, na čijem je čelu bio njihov dalji rođak, pametni i uviđavni P. Charle (Šarle), koji je oslobodio dječaka napornih jezuitskih vježbi podredivši sve prema naklonostima dječaka. U takvoj atmosferi mladi Descartes je brzo skrenuo pažnju na sebe, kako svojom mudrošću tako i dugim spavanjem. U krevetu je ostajao dugo nakon što bi se probudio, i tu će osobinu zadržati cijelog života. Tvrdeći da u raskošnom miru sna mašta najživlje radi, a koncentracija postaje oštra kao brijač, zasijeca duboko ispod opne vanjštine i privida. Jačajući postupno svoje tijelo i razvijajući duh Descartes je postao skladno razvijena ličnost, vjerna tradiciji ali sposoban biti i te kako kritičan prema svemu što ga okružuje i što je naslijedio. Ta se kritičnost doduše nije protezala na religiju u kojoj je Descartes uvijek bio i ostao smjerni katolik. U jezuitskom kolegiju Descartes je izvanredno dobro naučio klasične jezike – grčki i latinski kao i sve drugo što je bilo predviđeno programom. Ali više od svega briljirao je u geometriji, koja mu se činila najznačajnijim područjem djelatnosti ljudskoga duha.

Završivši koledž kod jezuita Descartes je nastavio školovanje na Univerzitetu u Poitiersu (Poatije), gdje je primio diplomu civilnog i kanonskog prava 10. novembra 1616. U to vrijeme o njemu se inače veoma malo zna. Studentske godine je izgleda proživio kako i dolikuje imućnijim studentima punog džepa i glave – provodio se i lumpovao, volio lijepe žene, jahao i mačevao se. Na jednoj strani postigao je u nauci sve što se moglo u školi onog vremena, bio je uvijek među najboljima. S druge strane upoznao je svakodnevni život mladog svijeta poštujući maksimu: “Upoznaj pa sudi”. Upoznao je i donio odluku bez osude društva koje je napustio. Život tog društva učinio mu se praznim i dosadnim. Da li je tu u njegovom duhu zaiskrila jezuitska zapovijest maksimalnog napora za tijelo i duh ili je više bila u pitanju unutrašnja potreba za čistim prostorima tijela i duha, promjenama koje će izvan odagnati samoću, a iznutra osigurati integritet ličnosti nikada nećemo saznati. Osjećao je potrebu za širenjem vidika i drukčijih poznanstava. Vojska je u to vrijeme bila mjesto gdje su se skupljali pustolovi i učenjaci, matematičari i probisvijeti, ljudi željni bogatstva, znanja i krvi.

Stupivši u vojsku Descartes je u garnizonskom životu našao ono što je tražio, barem u prvo vrijeme. Upoznao je vojne vještine ali i sklopio poznanstvo s matematičarem I. Beckmanom, s kojim će raspraviti mnoga pitanja iz matematike, muzike, poezije i ezoterizma. Bilo je to iskreno prijateljstvo bez obzira na kasniju zavist koju je Beckmann osjećao prema Descartesovoj slavi. Tih godina Descartes putuje između Danske, Holandije i njemačkih državica izoštravajući svoj duh i trpeći iskušenja među kojima je najčuvenije ono koje je proisteklo iz hermetičkog reda Ruže i krsta (Rosenkreuzer ili Rosicrucians). Možda se Descartes i divio mističarima ovog reda, ali teško da im je ikada pripadao. On je bio pravovjeran i protivreformacijski raspoložen premda istovremeno nije pridavao veći značaj vjeri u svom životu.

U noći uoči Svetog Martina, 10 – 11. novembra 1619. godine, Descartes je usnio tri čudnovata sna koji su izmijenili njegov dotadašnji život preobrativši ga od skeptika u čovjeka koji je tragao za istinom kao najvišim izrazom ljudskosti što se tek kao takva treba sjediniti s Bogom. U prvom snu bijaše nošen strašnim vjetrom trpeći bol u desnoj strani i poskakujući na lijevoj nozi. Vjetar ga je okretao kao čigru. Jedva se uspio otrgnuti tom zlom vjetru odjurivši u kapelu koledža koji se našao u blizini. Drugi san predstavlja dopunu prvog. Poslije grdne buke Descartes se budi, a cijela njegova soba svjetluca kao da je obasjana svicima; nakon tri treptaja očnih kapaka svjetlucanje prestaje. I treći san, najučniji i najsimboličniji pokazuje koliko je Descartes bio pod uticajem pjesničke umjetnosti. U tom snu nailazi na zbirku stihova pod naslovom Corpus Poetarum i na stih Quod vitae sectabor iter (Koji ću put slijediti u svom životu?), a zatim na pjesmu koja je počinjala s Est et Non, pjesnika pitagorejca Ozona. Ova tri sna, svaki za sebe, uobličili su njegov filozofski i poetski put kroz težnju ka istini. Od tog vremena upornošću i disciplinom koja će kasnije kao filozofski i moralni stav biti po njemu nazvana kartezijanstvo, Descartes je počeo studije iz različitih područja nauke objedinjavajući ih čvrstom logikom jednog od posljednjih univerzalnih mislilaca.

Mijenjajući mjesto boravka i vojske Descartes dospijeva u vojsku koja opsjeda Prag. Slijede lutanja po raznim evropskim gradovima. Međutim, malo-pomalo Descartes shvata kako mu od svih zemalja najviše odgovara Holandija. Tu će obitavati skoro dvadeset godina seleći se iz mjesta u mjesto, izbjegavajući poznanike i gnjavatore, osiguravajući sebi mir potreban za visoki umni rad i stvarajući od svog života mit. Treba mi mnogo sna i odmora, piše on svojim brojnim znancima. Ja ne radim mnogo, radim intezivno, dodaje. Dnevno po deset sati provodi u krevetu. Tih godina ne zna se mnogo o njegovom ljubavnom životu, ali kako piše u jednoj njegovoj biografiji imao je dijete koje se rodilo 1635. i kršteno je imenom Francine (Fransin). Djevojčica je bila plod ljubavi Descartesa i njegove sluškinje Helene. Ta će mu djevojčica donijeti mnogo radosti i, tim više, ponor boli kada je umrla 1640. nešto prije nego što će umrijeti Descartesov otac. Te dvije smrti potresle su duboko velikog mislioca i još čvršće ga vezale za njegov rad.

Objavivši svoje prvo djelo Rasprava o metodi (fran. Discours de la Méthode) u Leiden 1637., pisanu na francuskom jeziku s dodacima Dioptrija, Meteori i Geometrija. Descartes postaje slavan. Ali više nego ikad ranije on žudi za slobodom i samostalnošću. Društvo uopšte ne podnosi, a s prijateljima kontaktira samo preko pisama. Više nego ranije potrebni su mu san, odmor i spokoj. U Parizu objavljuje Meditacije, primjer briljantne primjene svoje čvrste logike. U Descartesov život ući će 1643. jedna mlada žena, princeza Elizabeta, kćerka izbornog kneza i nekadašnjeg češkog vladara. Iako ju je primio skeptično, Descartes je morao priznati kako ta žena zna mnogo i posjeduje oštroumnost koju treba zaposliti kako bi pobjegla od pomodarstva. Sve do svoje smrti pisaće joj duga i ispovjedna pisma, prihvatajući njeno prijateljstvo kao dopunu svog samotničkog života.

Zašto je i pored sve svoje nezavisnosti, slave i ugleda koje je imao Descartes prihvatio otputovati u hladnu i negostoljubivu Švedsku teško je odgonetnuti. Švedska je bila moćna zemlja, njome je upravljala mlada kraljica Kristina, o kojoj su Evropom kružile priče začinjene divljenjem i zavišću. U jednom pismu Descartes piše pred putovanje u Švedsku: “Ali ja priznajem da kao čovjek koji je rođen u vrtovima Touraine i koji je sada u zemlji gdje, ako nema toliko meda koliko je Bog obećao Izraelcima, vjerojatno ima više mlijeka, ne mogu se tako lako odlučiti napustiti je da bih živio u zemlji medvjeda, među stijenama i glečerima”. Ipak ukrcao se na brod koji je kćerka Gustava Adolfa poslala po njega lično. Za tri nedjelje putovanja kapetan broda je o plovidbi i svemu što treba znati jedan kapetan broda (zahvaljujući Descartesu) naučio više nego što je on uspio naučiti tokom cijelog svog dotadašnjeg pomorskog života. Tako je Descartes stigao do svoje mlade mučiteljice koja će poslije odlaska s prestola lutati evropskim metropolama vodeći raskalšeni život, bludničeći s muškarcima i ženama. Sa svoje 23 godine ona je u vrijeme Descartesovog dolaska već 17 godina bila na prestolu s navikama kakve živi čovjek jedva može razumjeti, a kamoli imati. Spavala je samo pet sati dnevno, živjela je u hladnim prostorijama kao Andersenova Snježna Kraljica gdje je održavala i sjednice vlade.

U pismima svojoj prijateljici Elizabeti, Descartes se žali na kukavni život koji nikako ne uspijeva srediti. On bi htio da ga kraljica otjera s dvora ali njoj to nije ni na kraj pameti. I tako je kraj neminovno došao jer zima 1649./1650. bila je strašna, a Kristina nije dopuštala da se potpali peć u njenoj biblioteci. Descartes je cvokotao ali nije se žalio. Posljedica je bila upala pluća i bolesnička postelja. Descartes je odbijao pomoć ljekara nazivajući ih praznoglavnim šarlatanima. Uzdao se u snagu svoje volje ali nije uspio – izdahnuo je daleko od rodne Touraine 11. februara 1650. u Stockholmu. Descartesa smatraju ocem moderne filozofije.

Načela metode

U svom djelu Raprava o metodi iznosi kritiku dotadašnje filozofske i naučne misli, te ukazuje na potrebu revizije pojmova i metoda kojima su se gradile naučne teorije. Osnova spoznaje treba biti mogućnost čovjeka da svojim umom donosi red u proučavanje stvari te onda pravilno zaključuje. Njegova metoda pravilnog spoznavanja zasniva se na sljedećim pravilima:

  1. Sve primati kritički i kao istinu uzeti samo ono što se uočava jasno i razgovjetno (clare et distincte).
  2. Svaki problem podijeliti u više djelova, da bi se lakše došlo do rješenja.
  3. Zaključivati polazeći od jednostavnijeg prema složenom i tako, kao po stepenicama, doći do spoznaje.
  4. Provjeriti, čineći opšte preglede, da nešto nije ispušteno.

Kao uspio primjer primjene tih metoda navodi euklidsku geometriju koja je izvedena iz najjednostavnijih i očiglednih istina. Njegova spoznajna teorija, čiji je osnovni stav metodička sumnja, dosljedno izvedena iz njegovih filozofskih shvatanja. Danas se koristi u svim istraživačkim projektima u svim područjima nauke.

Doprinos u matematici

Descartes je bio začetnik moderne matematike i analitičke geometrije. Njegov doprinos matematici vidi se u:

  • upotrebi pravougaonog koordinatnog sistema (Kartezijev koordinantni sistem),
  • uvođenju pojma promjenljive veličine (varijable),
  • svođenju geometrijskih problema na algebarske i osnivanju analitičke geometrije,
  • pravci i krivulje dobijaju algebarske izraze i tako se ispituju,
  • zaključak o realnom broju mu je sličan današnjem,
  • među prvima je uočio da vrijedi osnovna teorema algebre,
  • u djelima koristi terminologiju sličnu današnjoj,
  • znao je za Eulerovu formulu,
  • shvata funkcijsku vezu,
  • algebarska krivulja trećeg stepena nosi ime Descartesov list.
Pravougaoni koordinatni sistem

Postavimo međusobno okomito dva brojevna pravca, x i y, tako da imaju zajedničko ishodište O. Na brojevnom pravcu x pozitivni brojevi su s desne strane od ishodišta, a na brojevnom pravcu y pozitivni su brojevi smješteni iznad ishodišta, što je na slici označeno strelicama. Pravce x i y zovemo koordinatnim osama. Pravac x je os apscisa, a pravac y os ordinata. Na ovaj je način određen sistem koji nazivamo pravougaoni koordinatni sistem ili Kartezijev koordinantni sistem (prema Descartesu, lat. Renatus Cartesius, koji ga je prvi počeo upotrebljavati). Za određivanje položaja tačke u tako određenoj koordinatnoj ravni potrebno je znati njene dvije koordinate, apscisu i ordinatu.

Osnivanje analitičke geometrije

U razmatranju Papovog neodređenog problema u djelu Geometrija, Descartes čini novi odlučni korak. On je utvrdio da taj problem ima beskonačno mnogo rješenja koja za beskonačno mnogo različitih vrijednosti x rješavanjem jednačine njima pridružuju beskonačno mnogo vrijednosti y. Tako dobijen skup različitih tačaka čini krivulju u ravnini. Na taj način on je utvrdio vezu između međusobno zavisnih veličina x i y (početak shvatanja funkcijske veze, koja je u opštem smislu shvaćena tek u 18. vijeku), te vezu algebarske jednačine i krivulje. To su bili bitni elementi iz kojih se razvila posebna matematička disciplina – analitička geometrija.

Terminologija

U svojim djelima se služio terminologijom koja se ne razlikuje puno od današnje. Tako koristi oznake:

  • za varijable: x, y, z, …
  • za konstante: a, b, c, …
  • potencije: x3, x5, …
Osnovni stav algebre

Osnovni stav algebre, kojeg je prvi dokazao Gauss, glasi: Svaki polinom stepena n ≥ 1 (s realnim ili kompleksnim koeficijentima) ima nultu tačku u skupu kompleksnih brojeva. To takođe znači da jednaćina stupena n “uopšte” ima n rješenja, bilo iz skupa realnih ili kompleksnih brojeva, a ponekad je neko rješenje i višestruko. Osnovni stav algebre ima izravnu vezu s rastavom polinoma na proste faktore jer vrijedi: Svaki se polinom stepena n ≥ 1 može faktorisati na sljedeći način P = a (z – z1) (z – z2)(z – zn), gdje su z1, z2, …, zn nulte tačke polinoma P(z).

Eulerova formula

U slučaju konveksnog poliedra vrijedi formula VB + S = 2, gdje je V broj vrhova, B broj bridova, a S broj strana. Na primjer za kocku se dobija jednakost 8 – 12 + 6 = 2, a za četverostranu piramidu 5 – 8 + 5 = 2. Smatra se da je tom teoremom započela teorija grafova. Za nju je znao još Descartes 1620., ali ju je dokazao tek Leonhard Euler 1758.

Descartesov list

Descartesov list je algebarska krivulja trećeg stepena jednačine: x3 + y3 + axy = 0. Asimptota te krivulje je pravac x + y + a = 0. Descartes ju je proučavao 1638., ali je pronašao njen tačan oblik samo u 1. kvadrantu te mislio da se on ponavlja i u ostala tri.

Doprinos u fizici

Descartes je protumačio nastanak duge ovako: svjetlost razlaže na boje prolaskom kroz kapljicu vode.

I u fizici je Descartes postavio neka nova rješenja tadašnjih problema, a većinu je iznio u svom djelu Prirodna filozofija (1644.). Najviše se bavio mehanikom i optikom, ali je u tom djelu iznio prvu cjelovitu filozofiju koja se oslanja na heliocentrični sistem, što je značilo značajan odmak od do tada prevladavajuće peripatetičke filozofije s geocentričkim sistemom. No, uskoro je potisnuta zbog sve većeg broja dokaza u korist Newtonove prirodne filozofije. Ipak, Descartes je prvi:

Zakon o količini gibanja

Iako je Galileo Galilej bio blizu načela ustrajnosti u pravocrtnom gibanju, Descartes je bio jedan od prvih koji je jasnije formulisao to načelo u svoja dva zakona o gibanju:

„Tijelo ne mijenja svoje stanje kretanja (ili mirovanja) sve dok ono ne sretne drugo tijelo; jednom u kretanju, sva se tijela nastavljaju kretati.”

Svi djelovi materije teže kretanju duž pravca sve dok ne sretnu druge djelove materije. Osim toga, smatrao je da je kretanje neuništivo i da ga ima koliko ga je bilo i u trenutku stvaranja svijeta. Pod izrazom očuvanje kretanja on smatra današnju količinu kretanja i kaže:

„Ako se dio materije kreće dva puta brže od drugoga dijela, a taj drugi dio materije je dva puta veći od prvoga dijela, onda moramo držati da ima isto toliko kretanja u prvom koliko i u drugom dijelu.”

Jednakost za količinu gibanja je:

p = m v . {\displaystyle \mathbf {p} =m\mathbf {v} .}
Teorija eterskih vrtloga

Teorija eterskih vrtloga je, uz zakon o očuvanju količine gibanja, temeljno kinematičko načelo Descartesove fizike. Tako je prema njegovoj teoriji početna materija bila nepokretna dok Stvoritelj u nju nije uveo kretanje. Tada je svaka čestica dobila rotaciju oko svoje ose, a skup velikog broja čestica dobija rotaciju oko neke zamišljene ose. On tako sasvim uopšteno opisuje vrtloge čestica kao zvjezdanih sistema s planetama i njihovim satelitima, ukazujući, poput Giordana Bruna, da je Sunčev sistem samo jedan od mnogobrojnih u svemiru.

Lom svjetlosti

Descartes je s W. Snelliusom prvi formulisao zakon o lomu svjetlosti koji se odnosi na dobro poznatu pojavu lomljenja svjetlosti na granici dvaju sredstava. Zakon loma svjetlosti, u fizici poznat i kao Snellov zakon, glasi:

Svjetlost koja pada na granicu dvaju sredstava indeksa loma n1 i n2 prelazom iz jednog u drugo sredstvo lomi se tako da:

  • upadni zrak, normala na granicu sredina i lomljeni zrak leže u istoj ravnini,
  • ugao loma i ugao upada zadovoljavaju Snellov zakon: n1 sin(θ1) = n2 sin(θ2).

Indeks loma u nekom sredstvu je omjer brzine svjetlosti u vakuumu (najveća moguća brzina) i brzine svjetlosti u tom sredstvu. Optički gušće sredstvo je ono koje ima veći apsolutni indeks loma, a ono čiji je indeks loma manji zove se optički rjeđe sredstvo.

Nastanak duge

Disperzija svjetlosti je pojava razlaganja višebojne svjetlosti na sastavne boje prolaskom kroz neko sredstvo. Događa se zbog različite brzine svjetlosti unutar nekog sredstva zavisno o boji svjetlosti. Prolaskom bijele svjetlosti kroz takvo (disperzivno) sredstvo ona se razlaže na boje. Različiti indeks loma za različitu boju uslovljava i različit ugao loma za tu boju. Tako se shvatilo da je svjetlost višebojna. Najčešći primjer za disperziju je prolazak bijele svjetlosti kroz prizmu (čime se bavio Isaac Newton), ali lijep primjer nalazi se i u prirodi, u obliku duge. Tada se svjetlost razlaže na boje prolaskom kroz kapljicu vode. To je protumačio Descartes 1649.

Najvažnija djela
  • Compendium musicae (1618.);
  • Pravila za upravljanje duhom (lat. Regulae ad directionem ingenii, 1628.);
  • Rasprava o metodi (fran. Discours de la méthode, 1637.);
  • Dioptrija (La dioptrique, 1637.);
  • Meteori (Les méthéores, 1637.);
  • Geometrija (La géometrie, 1637.);
  • Razmišljanja o prvoj filozofiji (Meditationes de prima philosophia, 1641.);
  • Načela filozofije (Principia philosophiae, 1644.);
  • Rasprava o strastima duše (Traité des passions de l’âme, 1649.).

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *