Sandra Gačević – Usnuloj Maši V.
USNULOJ MAŠI V.
Bila si pjesnikova muza.
Tek napisana knjiga.
Mirisala si još na ružičasto
proljeće,
dok te ne otkinu zločinačka
ruka kao pupoljak nedozreli.
Bila si sve.
Sve osim neupitne
Nestrpljivosti
da će nam se aure zagrliti
i da ću ti svaku ranu
cjelivati,
tugo moja…
Ne pitam više zašto.
Udišem i izdišem mirise
tvoje
nježne, dječje,
rasplinute u vjetru i kiši.
Mogu ćutati na sav glas
i plakati nijemo vijekovima
sve do sudnjeg dana…
Ali preboljeti ne mogu.
Nikada.
Godine mi utrobu paraju.
Što brže gmižu, jače
zasijecaju.
Svakim rezom sam ti bliža
anđele.
Moje si svetilište utjehe
izmedju dva tjesnaca crnila
i odjek moje duše,
moja sanjalice,
ranjena vilo,
zvijezdo moja padalice.
Odsanjaću sve tvoje snove
Raspršene
i otplesati sve plesove, u
koraku zastale.
Odživjeću prolaznost,
makar na silu,
prije nego ti, čedo,
prigrlim visine…
POSVECENO DRAGOJ NATAŠI Č. I NJENOM PRERANO USNULOM ANDJELU.