Sandra Gačević – Usnuloj Maši V.

USNULOJ MAŠI V.

Bila si pjesnikova muza.

Tek napisana knjiga.

Mirisala si još na ružičasto

proljeće,

dok te ne otkinu zločinačka

ruka kao pupoljak nedozreli.

Bila si sve.

Sve osim neupitne

Nestrpljivosti

da će nam se aure zagrliti

i da ću ti svaku ranu

cjelivati,

tugo moja…

Ne pitam više zašto.

Udišem i izdišem mirise

tvoje

nježne, dječje,

rasplinute u vjetru i kiši.

Mogu ćutati na sav glas

i plakati nijemo vijekovima

sve do sudnjeg dana…

Ali preboljeti ne mogu.

Nikada.

Godine mi utrobu paraju.

Što brže gmižu, jače

zasijecaju.

Svakim rezom sam ti bliža

anđele.

Moje si svetilište utjehe

izmedju dva tjesnaca crnila

i odjek moje duše,

moja sanjalice,

ranjena vilo,

zvijezdo moja padalice.

Odsanjaću sve tvoje snove

Raspršene

i otplesati sve plesove, u

koraku zastale.

Odživjeću prolaznost,

makar na silu,

prije nego ti, čedo,

prigrlim visine…

 

POSVECENO DRAGOJ NATAŠI Č. I NJENOM PRERANO USNULOM ANDJELU.