Snežana Dakić-Tomanović – Međa

MEĐA

Već nekoliko godina njih dvojica žive sami, svako u svojoj kući. Imali su sreću da im djeca odu svojim putem i za svojim životom, a nesreću da žene umru prije njih. Tako njih dvojica, spojeni i razdvojeni stoljetnjim hrastom, životare u svojim trošnim kućama.    U svome selu su najstariji, ali još uvijek imaju par grla stoke kao potvrdu da žive, da se nijesu predali. Ipak, biće ovo posljednja godina u kojoj oni istinski žive, samostalno se brinući o domaćinstvu. Sljedeće jeseni namjeravaju da prodaju to malo stoke i da odu da žive kod sinova, Boško u Beograd, a Janko u Podgoricu.

Ove su zime, češće nego inače, gledali jedan drugome u kuću, tačnije u prozore, razmišljajući je li onaj drugi legao, je li se umorio, kako je proveo dan. Ćutali su, svako u svojoj muci, u svojoj više hladnoj, no toploj kući. A mogli su da se griju o istom trošku, da zajedno brinu o domaćinstvu, da lakše prežive zimske dane u polupraznom selu. Samo da su razgovarali.                               Između njih je bilo šesnaest mjeseci razlike, Boško je napunio sedamdeset, a Janku će početkom proljeća šezdeset i devet. Već trideset godina su u nezboru. Otkad im je umro otac i oni se kao zreli ljudi odijelili, uzimajući ono što svakom od njih pripada. Dva brata su im živjela u gradu i uzeli su livade, neinteresantne i daleke. Boško i Janko su ostali na selu, na đedovini, tamo gdje im je uvijek bilo ognjište.Bilo je jasno koliko je čije, a taj je stogodišnji hrast pravio prirodnu među.No, godinama su rasli sukobi na čijoj strani je drvo, u čijoj je zemlji pružilo korijenje,još cijeli vijek ranije, vežući se za zemlju, a stremeći nebu. Ponekad od dosade ili iz zabave, katkad iz sitnih zavisti, njihovi su sukobi prešli u netrepeljivost, pa u mržnju. Bratsku. Uzalud su sestre, a kasnije supruge i djeca, pokušavale da ublaže teške riječi i mučne poglede, no su vremenom odustali, nesvjesno zauzimajući strane u sukobu.Tako je bratska mržnja postala legitimna.Dok su bili u punoj snazi, nije im toliko smetalo, čak ih je održavalo to što što su se trudili da, i kad ne mogu, silom završavaju poslove, samo iz inata. Potajno su se radovali kad onaj drugi zakasni da spremi drva za zimu i nespreman je dočeka.Gradili su ličnu sreću na nesreći onoga drugoga, a kvalitet sopstvenog života mjerili mukom onog drugog. Tako su prolazile godine, podmladak stasavao, grabeći za sebe prilike. I odlazili. Što dalje, to bolje.

Djeca su sa svojim porodicama sve rjeđe dolazila i sve manje ostajala, dok se posjete nijesu počele svoditi na desetodnevna okupljanja. Za tih desetak dana bi pokosili livade, spremili sijeno za jesen i zimu, a nerijetko bi sinovi slali pomoć, nekoga da kosi i sadijeva, dok se oni baškare po Sredozemnom i Egejskom moru. Izbjegavali su da ostaju dugo na selu, ne zato što im je bilo teško da rade, već zato što nijesu mogli da slušaju njihove tvrdokorne i jetke opaske, uvijek na račun onog drugog. Iako nijesu razgovarali, uvijek je jedan bio kivan na drugog, zbog priče nekog seljaka ili bilo čega jednako bitnog. A djeca su se, njihovi potomci, rado pozdravljali i ponekad družili, u dalekim i velikim gradovima, potpuno neopterećeni imanjem i hrastom međašem.

Sada, kada su i jedan i drugi ostali potpuno sami, kada je izvjesno da se put bliži kraju, svjesni da nemaju snage za život, a izgleda ni za mržnju, gledaju jedan drugome u prozore. Gledaju, u samoći, i ćute. Sjećaju se, u samotnim i dugim noćima, kako im je taj hrast bio mjesto za okupljanje i druženje. Njima, pa njihovoj djeci. Čak su im i prvi unučići ispod hrasta prohodali, trčeći ka raširenim rukama svojih majki. Taj im je međaš pružao hlad, kad bi o kakvom svecu ili nedjeljom, besposleni sjeđeli pod krošnjom i dočekivali raspričane komšije i rođake.Eto, odavno je utihnula svaka priča…A hrast je sve moćniji i veći…                                                                        Razmišljaju, dok vrte brojanicu u ruci ili polažu hranu životinjama, kako je život mogao da bude lakši, jednostavniji.Koliko godina je prošlo u ćutanju…Koliko su zimskih noći i vedrih ljetnjih dana proveli, misleći o riječima, izgovorenim i prećutanim, analizirajući poglede, gestove, pokrete…Kako su uludo trošili vrijeme…i kako se onaj drugi nije sjetio da prekrati razdor, da dođe i kaže kako je dosta, kako više nema smisla…Jer, niko se od njihovih potomaka neće vratiti pod ovaj hrast, nikome neće biti važno gdje je tačno međa. Znaju to obojica, pa ipak ćute.                                              Već nekoliko noći, kad krenu na spavanje, i jedan i drugi pomisle isto- da će ujutru, zorom, krenuti kod onog drugog, pa što bude. No, kad svane dan, uvijek nađu neki posao, neki izgovor za taj dan, nadajući se da će onaj drugi doći na vrata. Uh, kako bi se obradovao, kako bi mu srce staro zaigralo, samo da dođe, da pruži ruku, onako bratski. ***

Sinoć kod Janka nije bilo svijetla. Jutros ga nije vidio da izlazi iz kuće, nije išao da namiri stoku. Nije mu svejedno, ali se ne usuđuje da ode do njega. Oko podne je vidio komšiju Marka da kuca na vrata. Dugo je stajao ispred, a onda ušao. Popodne ga je zvao sin, da mu kaže da je stric Janko umro. Janko, njegov brat. Tu, u kući pored njegove, odmah iza ogromnog hrasta. U zimskloj noći koju su dijelili, u tišini i samoći. U iščekivanju onog drugog, da prvi pusti riječ, da se osmijehne, da pruži ruku. Da dođe i da se zagrle kao nekad, braća su…                                                                                          Zadrhtala mu je brada i u unutrašnjem uglu oka se skupila smola, vodnjikava i neobična. Neka muka, drugačija od svih do sada, naselila mu je grudi. Plakao je, bez glasa.                                      Mogao je on da bude prvi, da krene, da pruži ruku, da zagrli. Trebalo je…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *