Snežana Dakić-Tomanović – Pohvala i prvijenka

Pohvala i prvijenka

Bio je neki dosadni i kišoviti mart, ali su oni bili zaljubljeni, pa im je sve bilo čarobno. Njoj su spremali djevojačku prćiju, jorgane od strica, šerpe od tetke, frižider Obodin kupili roditelji… On je došao s planine, oca nema, umro je prije desetak godina, ni od koga ništa ne očekuje… Od života, pak, mnogo. Vrijedan je pošten, uspio je da kupi radio od prve plate, šezdeset i osme godine, i donese ga u svoje selo. Da, prvi radio u selu. Priča o tome sa posebnim ponosom. Čuo je od drugova da njegov stari kolega pravi dobro vino, a ima i lijepe kćeri. Otišao je da vidi, proba vino i kupi ga, a i da se zaljubi. Rekla mu je buduća tašta, čim je primijetila kako joj gleda kćer, da uzalud dere gume po doljanskom kršu, vina više nemaju. No, on je bio uporan, a vino mu više nije ni trebalo… Našao je načina da dođe do nje, bez odlaska kod njenih. Bili su mladi i zaljubljive prirode, mislili su da je ljubav dovoljna, sasvim dovoljna. Obojili su dosadni mart, zarekli se na doživotnu ljubav i otišli da stvaraju bajku.

U početku, sve im je bilo lako i lijepo. Nisu imali mnogo, ali je želja bila jaka, a vremena sigurna, pa se moglo. Sedamdesete, godine naklonjene i pojedincu i porodici. Cvjetali su i rasli, ne baš udobno, ali ugodno. Cvjetić prvi, ćerka. Sjever je nije očekivao, mislio je da zaslužuje više, bar jednog sina za početak, ali… Dobili su od firme garsonjeru, a već poslednji dani sljedećeg ljeta donijeli su mu radost, ono o čemu je maštao, sina. Bio je ponosan i srećan. Ima porodicu, stan, posao, auto… i samo dvadeset i sedam godina. Poželio bi ponekad da ode na selo i svakom pojedinačno da kaže da je uspio, sam, bez ičije pomoći. Želio je da čuje pohvalu kako je vrijedan, i sposoban, kako je pošteno izgradio svoj život. To su bile godine potpune sreće. Bio je srećan jer je uspješan. I bio je, zaista.

Ta njegova starija ćerka, prvijenka, sjećaće se tih mirnih i radosnih godina kao godina najveće sreće i blagostanja. Onda su dobili sestru, pa veliki stan. Ona i brat su imali svoju sobu, pa bi jedno sa prozora od dnevne sobe, a drugo sa prozora od dječije, razgovarali kao komšije. Imali su i parket, nov i lakiran, mogli su da se klizaju po njemu. Samo par dana, jer je majka kupila itison, od zida do zida, prekrila klizalište zauvijek. Tata je bio baš srećan, često je dovodio zemljake da, uz priču o smetovima i otkosima, lagano piju. I, opet je želio da dobije pohvalu kako je vrijedan i sposoban, kako je iz nedođije uspio u pitomom kraju, ali zalud. Kako sad, tako i tada, ljudi su se bavili svojim životima tražeći najbolje za sebe, i nisu bili baš raspoloženi da drugima priznaju trijumfe. A tata je imao tek trideset i pet… Kakvo zlatno vrijeme! Da čovjek od trideset i pet ima sve… U potrazi za prihvatanjem i pohvalom, sve češće je dovodio zemljake da uz čašicu rakije, pričaju o otkosima i smetovima, opet. I tako je počeo da pije. U slavu svog uspjeha i sreće, koju ne vide ili ne priznaju drugi. Ono što je bio uspjeh, postala je svakodnevica. Nije se jutrom zahvaljivao na punom srcu i punim rukama, išao je da radi, pa da pije. Radio je mnogo… stalno je radio mnogo. I običnim danima i praznicima. Onda su i praznici počeli da budu obični. Sve je postalo obično, blijedo, dosadno… Umjesto da njeguje i raduje se onome što ima, čeznuo je za pohvalom. Nije govorio da je život ljep, nego da je težak. Ih…

Prošlo je od tih dana trideset godina. Nije do dana današnjeg dobio priznanje, iako mu se potajno nada. A život je od priče da je težak, zaista postao težak… O, pretežak… Ćerke je udavao i razvodio, sina je izgubio… Ima još uvijek ženu, onu istu, koja se od čarobnice pretvorila u gunđavicu. On je već star, a još uvijek snažan, bar misli tako, dok ga astma ne zaustavi da, naslonjen na kakvoj ogradi, dođe do vazduha i života… I još radi, iako mu je sedamdeset, mašta da kupi bolji auto, da lakše dođe do sela i planine, da gleda proplanke sa kojih je krenuo u pitomi kraj, tražeći bolji život i čekajući pohvalu.

Ona prvijenka, potpuna slika i prilika njegova, vaspitava sebe, govoreći svakoga jutra kako je život lijep i trudi se da od običnog dana napravi praznik. Ponekad bi je od najbližih oduševila kakva pohvala, što je tako sposobna i vrijedna, ali zaćuti i postidi se…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *