Snežana Dakić-Tomanović – Život, iza stakla

Život, iza stakla

U bolnici je, od juče. Čeka operaciju. Na mozgu su joj pronašli sumnjive promjene. Sumnje su se obistinile i samo nožem mogu da se otklone. Malo je reći da ju je strah. U panici je. Ima osjećaj da je napušta život, da napušta ona njega… Počelo je sasvim bezazleno, simptomima koji ne tjeraju čovjeka da brine. Simptomima koji mogu da čekaju da se završi jedan posao, pa drugi, da dođe proljeće i prođu praznici. A nije smjela da čeka. Tako su joj rekli. U trenutku, jednom običnom trenutku, poslije kojeg je trebalo da se nastavi ustaljeni tempo življenja, bio je rez. Tren koji je podijelio njen život, na prije i poslije. Da bar može snagom misli, taj siloviti i strašni tren, da izbriše iz svog života kao da se nikad nije desio. Kad bi mogao da bude opominjujući san, poslije kojeg će da vodi računa… No zalud, sad je tu i povratka nema.

U ovom prostoru, što miriše na jod i bornu kisjelinu, zidova operutanih i žalosnih, koji su upamtili žudnju za životom i strah od neživljena, jedino mjesto na kojem može da zadrži pogled je prozor. S pogledom je na sivo dvorište, bolnički parking, mikrokosmos muke i jada. A u daljini, život. Zgrade, dvorišta, parkovi, prodavnice, banke… Tamo su ljudi koji se brzo pozdravljaju i žure, usput pitaju za zdravlje, ne čekajući odgovor. Žure, trošeći živote. Postoje, nesvjesni trena koji ih vreba, onoga poslije kojeg ništa više nije isto.

Koliko puta je zamjerala danu što je oblačan, ili što pada kiša, a trebalo joj je sunce. Ustajala iz kreveta i, umjesto molitve zahvalnosti, pravila spisak dnevnih obaveza. Moram, moram, moram… ne primjećujući da se vrijeme osipa i na moranja i na nemoranja… Kako su ruke grlile nekad mlako, reda radi, one koji su je rodili i naučili je se smije. I ona banalna ispijanja kafa sa drugaricama sad joj izgledaju čarobno. Onda, kada su krali vrijeme od sebe, djece, obaveza. Da se sretnu, popiju kapućino, suoče stavove, obavezno se žaleći na ispraznost života i sivilo svakodnevice. Kako joj je more bilo blizu, a daleko. Uvijek je trebalo da se sve isplanira, i da se svaka od drugarica pridržava plana, da usklade kostime i šešire… A sad zna, da je za talase trebalo samo malo volje… Sve je bilo lako, tu na dohvat ruke…

Otvara prozor i udiše grad. Pulsiraju podgoričke ulice i bulevari, žive. Zima se bori da ostane duže, ali kiše više nisu teške i hladne. Mirišu toplo, bezazleno. Jesu li uvijek ovako mirisale kiše na izmaku zime? I ovaj vlažan, a ne hladan vazduh, nosio bilo života? Zar se ovdje, u ovoj gradskoj sredini, mogla osjetiti priroda? Kako to nije znala…

A sjeća se pahulja, sitnih i razigranih, kako joj trče u susret, odbijaju se na vjetrobranskom staklu i umiru. Svaka drugačija, posebna. Donešena i upućena s nebeske visine, baš njoj. Da je oraspoloži i razveseli, sjeti na djetinjstvo i boravak na selu. Ali, nju su strašno nervirale, jer su je usporavale da dođe do cilja. Uvijek je bila usmjerena ka cilju, zanemarujuć i put, pahulje. Nježne i glatke, neponovljive. I muzika koja je svirala sa radija, svirala je tek tako, da se ne čuje brujanje motora. Kad je posljednji put pjevala uz taktove muzike? I zašto nije mogla da odoli gradskoj vrevi i gužvi, nego se povinovala pravilima mase, svirala i nervirala se… A čovjek stigne uvijek na vrijeme, ako stigne. Kako ti trenuci izgledaju proćerdani, a bili su važni. To slušanje muzike, gledanje kroz prozor, spora vožnja. ..Te usputne stvari, koje je čovjek nepravedno nazvao malim. Koliko potrošenih trenutaka na koje je trebalo da se fokusira, a ona je prošla kroz njih. Gledala je život kroz prozor, ne osjećajući mirise, ukuse, glasove, boje…

Kad je prestala da živi, da stvarno živi, a ne da biva? Mnogo prije onoga strašnoga trena? Kad je počela da gleda ono što nema, a ne koliko ima. Kad je prestala da igra i da se smije glupostima. Da traži od ljudi da budu savršeni i da se trudi da bude bezgrešna. O, kako boli glupost! Sopstvena glupost, kad je postanemo svjesni.

Čezne da sjedne na klupu, na Bulevaru Svetog Petra najbolje, tuda prolaze mlade Iidotjerane žene, njene vršnjakinje. Da sjedi, opušteno i bez žurbe, jedući kroasan ili makovnjaču, ne razmišljajući o sjutrašnjici. Samo tako, na podgoričkom razlivenom I zubatom suncu, da posmatra ljude koji se kreću. Da im sa lica čita brige i snove, namjere i slutnje, određuje brzinu kretanja I kvalitet života…

Misli, prvo će, čim izađe odavde, skinuti iz celofana crveni kaput, kupljen za specijalne prilike i brižljivo čuvan od moljaca, obući ga I otići sa drugaricama u kafanu. Naručiće čašu malvazije i smijati se glasno, dok je ne opomenu konobari. A konobara će dozivati “Hej, lepi”, da bude zabavno i njemu i njoj.

Zatvara prozor i vraća se u svoj trenutak. Čeka. Strahuje, a zna da ne smije. Svanuće dan, doći će Život. Opet. Samo da može da ga živi. I da zadrži sjećanja.

***

Probudila se prije par sati. Može da pomjeri ruke. I noge. Čuje. Čak i vidi. Otac je blizu njenog kreveta, okrenut prema prozoru. Uzdiše. Ne zna da je satima budna. “Tata”, čuje svoj glas. Dobro je, može I da govori. Eto, dobila je Život, na dar.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *