Stanka Rađenović-Stanojević – Novembrom, Njoj!

Novembrom, Njoj!

Uzalud eliksiram trenutke:
uvijek isti autobus,
isti: sjedište i pravac
i odredište –
isti povratak i odlasci…
Čudo osvježi oreol suština:
tačke uporišta za zbjeg postojanja
tananim, glatkim, suptilnim… besmislom
preobučene,
za lakši hod.
Sve mora postati lako,
potom bestežinsko.

Kao sitnice za sreću
sakupljene riječi u kutiji
nedosanjane glave.
One,
čije misli
katkad dovršavam u snu
a najčešće nosim kao
niske pritislih oblaka
iz kojih mi ni mukom, a ni muukom
ne mozeš natjerati kišu na
Plač!
(ponekad suza umije vrijeme
i olakša kapke ka Suncu).

Čim zajeseni
sjetim Te se
kroz opravdanje, živo, mjesto molitve
kao da
imam kome:
ni svaka greška nije uvijek i na isti način
grešna.
Sve što pamtim,
izgubim…
I pamćenja su brojevi
koji gnjuraju glave u pijesak.
Decenijama tražim nit podzemnog,
nevidljivog, a željela sam je čitavom svijetu
pred Sunce prinijeti…
Tragam… da tu iskidanu nit
privežem za dok
čim me dovoljno brodova odveze…

Obično novembrom
gustiram cimet uz pomen.
Sjećanja rumom obojim
kao jagodice svog a bivšeg lika,
a ona me, neprekidno,
prinose na žrtvu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *