Valentina Šuković Šaranović – Proljeće

Proljeće

Stiže proljeće.
Najavljuju ga tihe kiše
što padaju na suvo tle i
uvelo, izgaženo lišće
čiji šum podsjeća
na šapat druida
dok nerazgovjetno sriču
riječi iz tajnih knjiga
slaveći ekvinocij

Pusta zemlja
natopljena vodom
njedri zelene vlati trave
i šarene cvjetove
što zvoniće
na blagom povjetarcu
i prosipati eterične mirise
kojim je priroda
obdarila njihovo postojanje

Sunce će se lijeno
protezati po plavom nebu
i toplim dodirom
tjerati zimske iluzije
okačene na ogoljelo granje
koje će opet iznjedriti
cvjetove plodova ljeta,
tjeraće ljude na ulice posipajući ih
svojim nevidljivim prahom

I onda će oni sjedjeti
po gradskim parkovima ili,
kao jedna djevojka u crvenom kaputu,
na klupi pored zelene rijeke
svjesna ljepote koja je okružuje
a nesvjesna pogleda
neobičnog mladića
koji bi mogao biti
njena srodna duša

Izvlačiće ljude iz njihovih ljuštura
otvarati im oči i namještati osmijeh
gurati ih u promjenu
čiji su dio i sami
pred njih stavljati najljepše slike
praćene arijom ptica
tjerajući ih da shvate
da je trenutak
jedina prava vječnost

I opet počinje:
buđenje uspavane svijesti
novih nada
zaboravljenih ljubavi
potisnutih snova
neostvarenih želja
I opet:
ples vjetra i lišća
igra sunca i oblaka
pokret, zvuk, eho
leptirići u stomaku

Zimska čarolija nečujno odlazi
proljeće bučno dolazi
još jedan ciklus u nizu
balans svjetlosti i tame
kontrapunkt boja,
zvukova i mirisa
Posve logična i
dovoljno konfuzna
igra prirode.

Valentina Šuković

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *