Andrea Raonić – Pismo svim ženama svijeta

Hladan vazduh probijao ti je pluća. Kapljice iz tvoje mokre kose slivale su se niz obraze, pomiješane sa suzama. Napolju je bila mrtva tišina. Na ulicama nikoga. Bilo je jedan i po sat poslije ponoći. Izašla si iz ulaza i zaputila se što dalje od tog prokletog mjesta. Za sobom si ostavila samo krvave tragove….

Sve je počelo prije četiri godine, a taj dan će ti uvijek ostati u sjećanju. Početak septembra u tebi je budio neku posebnu radost. Voljela si da dočekuješ jesen, kao svog najmilijeg gosta. Miris jeseni uvlačio bi ti se u nozdrve, poput jutarnje kafe.
Sve te nijanse različitih boja tjerale su te da stvaraš. Uvijek si bila umjetnička duša, doduše, pomalo neshvaćena, ali takva je većina umjetnika. Imala si svoj svijet i pažljivo si ga gradila. Godinama… Stvarala si u njemu svoje kule i gradove, i bježala u taj svoj kutak kad god je bilo loše. Nisi nikoga puštala da mu se primakne, sve dok se nije pojavio On. Sve se dešavalo u tom čuvenom septembru.
Otišla si na rođendan svoje drugarice, koji se održavao u obližnjem kafiću. Vas desetak najbližih, njoj je bio najmiliji poklon. Mađu odabranima, znalA si sve, osim Njega. Jak stisak ruke i predstavljanje bilo je sasvim dovoljno da ti skrene pažnju na sebe. Nešto je bilo čudno u njegovom pogledu. Braonkasto – zelene oči, koje su bacale pogled ka tebi, probudile su neku znatiželju. Na trenutak si zadrhtala. Bilo je nešto u njemu.

Razmišljala si o tom čovjeku već nekoliko dana nakon toga, dok se slučajno niste sreli u prodavnici Smotano I nesigurno pozvao na piće. Naravno, da si pristala. Već dugo vremena si sama. Ta septembarska, po redu 13.-ta noć, zauvijek ti se urezala u pamćenje. Ispijanje vina u restoranu, dok svira lokalni gitarista, a zatim šetnja pored rijeke, zagrljaj za rastanak i dogovor za idući sastanak, najavljivali su početak jednog divnog prijateljstva, ili možda čak onog što si u sebi tajno priželjkivala.
Tako je i bilo. Zapravo, tako je i počela vaša priča. Živjela si bajku, i poslije svih promašaja, nisi ni očekivala ovako nešto. On je bio sve ono što si tražila. Kulturan mladić iz dobre porodice, koji je čak mogao da razumije tvoj maleni svijet, jer se i sam bavio umjetnošću, pažljiv i osjećajan.

Radio je naporno cijelog života, a na kraju je uspio da otvori i svoju firmu. Bio je hvaljen sa svake strane, a u malenom gradiću sve može da se sazna. Dala si mu šansu i nisi se pokajala. Tačnije, dala si sebi šansu. I novi početak – zasluženo.

Nakon tri godine, uslijedilo je čuveno pitanje i tvoj pristanak. Bila si presrećna. Imala si dvadeset – sedam godina. Vjenčanje iz snova, ljudi koje najviše voliš i tvoj omiljeni bend. A pored tebe čovjek tvog života. Šta si još mogla da poželiš? Bila si najsrećnija žena na planeti.
Prolazilo je vrijeme vašeg zajedničkog života.
Sve bi bilo u redu da nisi primijetila određene promjene u njegovom ponašanju. Par puta je na tvoje “Šta se dešava?”, odgovarao kako je sve u redu. A onda je počeo sve kasnije da dolazi kući…
Čekala si ga, kao I uvijek. Topla večera na stolu, ugrijan dom, sve mirišljavo I sređeno. Nakon toga, odlazila si u krevet, razmišljajući o tome gdje je, da li je dobro, da li mu se nešto dogodilo. Nije na odmet reći I da mu je telefon uvijek bio ugašen. Znala si da radi do kasno, ali… Već je prije četiri sata trebao da stigne.
Tvoje neprospavane noći prouzrokovale su podočnjake ispod snenih očiju. Pustila si ga. Željela si da vidiš da li će ti sam reći o čemu se radi I zašto ga nikad nema na vrijeme. Naravno, nije ni pričao o tome. Kad si počela da ispituješ, uvijek je govorio kako je on gazda I kako mora biti u firmi, da ga ne smaraš sa glupim pitanjima, da to nije tvoja stvar… Ali, čija je onda? Ti si mu žena.
Žena, da… ŽENA! Kako se prije toga nisi sjetila? Žene uvijek prvo na to I pomisle, kada se ovako nešto desi. ON IMA DRUGU.

Te noći, stigao je oko dva sata iza ponoći Miris alkohola širio se kroz kuću. Nije ti se dostojno ni javio, a onda si mu postavila pitanje, koje pokreće sve sljedeće događaje.
“Varaš me sa nekom, je li?”, pitala si, nikako ne očekujući njegovu šaku, koja je brzinom svjetlosti poletjela ka tvom licu. Pala si dolje od siline udarca.

Da li se ovo upravo desilo? Da li sanjaš? Poletio je prema tebi ponovo, uzeo te za vilicu I rekao da ga nikad više ne pitaš tako nešto. A onda je otišao da spava. Tresla si se, kao prut. Ali, ne od straha. Zapravo, nije bio udarac taj koji je zabolio. Zaboljelo je što je, iz čista mira, to uradio muškarac za koga si se udala.
Te noći, nisi oka sklopila. Dnevni boravak nije bio vaš, kao da is bila na nekom drugom, tuđem mjestu. Postavljala si sama sebi pitanja, na koja odgovora nije bilo. Ustao je, čula si ga. Došao je I sjeo kraj tebe. Izvinjavao se zbog toga što je učinio, rekavši da se ne sjeća svega, jer je bio jako pijan. I naravno, tako nešto se nikada više neće dogoditi, da je za sve samo alkohol kriv. Povjerovala si mu. Prolazili su dani, on je I dalje dolazio kasno kući. Više ništa nisi htjela da pitaš, iako si znala da ništa više I nije u redu.
Sve do jedne noći, kad mu na košulji nisi vidjela trag karmina. Standardna priča, klasika. Skočila si na njega, poput ljute guje. Više nisi mogla da izdržiš. Toliko mjeseci već laže, krije se. Dok ti provodiš noći sama, uplakana I bez ikakvih informacija, on provodi vrijeme sa drugom!

Bijesnila si kroz kuću, plačući, slomljena sva, a onda je uslijedio još jači šamar uz rečenicu da je to njegov život, da ga ostaviš na miru I da te se ne tiče. Otišla si u krevet, držeći se za obraz. Lice ti je gorjelo. Sa kakvom životinjom živiš… Sjutra dan, opet je došao kao kuče. Njegovo ‘IZVINI’ ponovo te je omekšalo, njegovi poljupci na mjestu gdje te udario I zakletva da neće nikad, natjerali su te da mu oprostiš.

Zašto si tako prokleto glupa? Više nije bilo toliko razmaka između šamara koje si primala. Počela si batine da dobijaš svake noći… Pijan, znojav I smrdljiv dolazio bi, vičući na tebe, bez razloga.
Dok nisi saznala od njegovog prijatelja, sasvim slučajno, da je izgubio sve što ste imali. Da,tako je… Ni firma, ni novac, ni sva ušteđevina. Sve je otišlo. Na kocku. Tvoj muž bio je teški kockar. Čovjek tvog života prosuo je sve vaše snove, poput praha. Nije bilo određene žene, bile su sve one. Nije bilo ljubavnice, bilo je više njih. Imali ste novca, na to su I padale. A ti, ni kriva ni dužna, dobijala si batine, kad god on izgubi pare. Izgubio je mnogo više. Izgubio je svoje prijatelje. Svi su otišli, čak I oni najbliži. Nisu mu uspjeli pomoći. Nisi mogla ni ti. Bila si nemoćna. Ponižena. Osjećala si se jadno. Dozvolila si da ti se život pretvori u pakao… A opet, bilo te sramota da ikom kažeš.

Nisi imala kuda, nisi imala kome. Ni druga, ni brata.
Krivila si sebe što napolju pada kiša, krivila si sebe što je tvoj muž kockar, krivila si sebe što ste sve izgubili.
A zašto? Jer te on tome naučio. Naučio te je da živiš sa krivicom, grižom savješću I bijesom.. Bol koji si osjećala, bio je jači od fizičkog, jači od svih batina I udaraca koje si dobijala. To je za tebe postala svakodnevnica. Batine, izvinjavanje, opet batine I tako u krug.

Spavala si pored životinje, monstruma koji je nekad bio tvoj anđeo čuvar, zbog kojeg si izgubila I želju za životom. Želju za potomcima sa njim. Zbog njega izgubila si sebe.

Sjećaš li se one noći, kada je došao, zalupivši vratima iz sve snage, bacio te na pod I prisilio te da vodiš ljubav sa njim? Sjećaš li se njegovog znoja I mirisa alkohola, koji ti je prodirao kroz mozak, dok je on sve grublje ulazio u tebe? Plakala si I molila da prestane. A onda se okrenuo na stranu I zaspao. Nikad se jadnije nisi osjećala u životu.
Postala si iscrpljena, beskorisna, postala si ono što nikad nisi mislila da hoćeš. Samo jer na vrijeme nisi pobjegla.
A onda se dogodilo nešto što si mislila da će promijeniti sve iz korijena. Ostala si trudna. Strasti su se malo smirile, on je u međuvremenu našao neki posao, od kojeg ste jedva sastavljali kraj sa krajem. S’ vremena na vrijeme, slikala si, pravila razne predmete, vazne, činije, prodavala, zarađivala. Često je znao I sve pare da ti uzme I ostavi ih na isto mjesto gdje I ranije. Kocka. Alkohol. A ti? Nisi imala pravo na život.

Prošlo je četiri mjeseca, stomačić se nazirao jedva…
Te noći bilo je lijepo vrijeme. Željela si da izađeš malo na svjež vazduh, ali… Poranio je. Krenuo je prema tebi, sa takvim bjesnilom koji nikad prije nisi vidjela.
‘ZA SVE SI MI TI KRIVA! KU*VO!’
Pljas. Šamar. Onda još jedan.
‘DA TE NISAM OŽENIO, NIŠTA SE OD OVOG NE BI DESILO!’
Nisi znala šta se sad dogodilo, a onda je počeo da viče da je dobio otkaz, da si ti kriva za sve. Pokušala si da ustaneš, i uspjela si. Pridržala si se za stomak, moleći Boga da ti makar to malo stvorenje sačuva, jer to je jedino što ti je ulivalo nadu u budućnost. Ne bi bila sama, kao sad. Napuštena, više gladna i žedna, sa ožiljcima, koji su neizbrisivi.

‘Ti si meni kriv, uništio si mi život’, izgovorila si jedva, kroz suze.
I pokajala se istog trena zbog toga. Njegov sledeći udarac, sa potegnutom teškom pepeljarom, bio je uvertira za bacanje na pod. Pala si na stakleni sto, slomivši ga u stotine djelova, prosuvši čašu sa ledenom vodom, a onda, kao šlag na tortu – primila si jak udarac u stomak. Udarac, koji je promijenio sve. Udarac u malo nerođeno biće, začeto od strane monstruma, kojeg si nekad voljela više od života. Jer, nekad si voljela i život… Nekad. To malo biće, željela si, čak iako je bilo od njega… Ono ti ništa nije skrivilo.

Zamutila se soba, zidovi su zaplesali, a krvi je bilo oko tebe svuda. Od jačine bola, onesvijestila si se… Otvaraš oči. Sama si. Ko zna koliko vremena ležiš tu… Zadnjim atomom snage ustaješ i tražiš ga okolo, unezvijerenim pogledom. Nema ga. Vrata su poluotvorena. Dobro je, sad možeš da se iskradeš… Možda je vrijeme. Zbog sebe. Zbog tog malog bića, zbog jedinog tračka svjetlosti… Proklinješ sebe što to nisi ranije učinila. Osvrćes se, uplašeno. Bol ti probada stomak, mozak, srce, dušu. I napuštaš stan, uzimajući samo telefon, ni sama ne znajući gdje dalje.

Hladan vazduh probijao ti je pluća. Kapljice iz tvoje mokre kose slivale su se niz obraze, pomiješane sa suzama. Napolju je bila mrtva tišina. Na ulicama nikoga. Bilo je jedan i po sat poslije ponoći. Izašla si iz ulaza i zaputila se što dalje od tog prokletog mjesta. Za sobom si ostavila samo krvave tragove….

Znala si kuda ćeš, iako ti se mutilo pred očima. Bila si u bunilu, u šoku. Izašla si na magistralu. Taksista koji je prolazio u tom trenutku, stao je, vidjevši te oblivenu krvlju. Na tvoje riječi da želiš da ideš u policiju, odgovorio ti je samo da te vodi u hitnu, te da će ih odatle on pozvati. Shvataš da je tvoj život film, da je sve jedan horor koji toliko dugo vremena proživljavaš.
Stigli ste.
Odjednom mrak. Padaš ponovo u nesvijest, poražena bolom. Tišina. Slike pred očima. Momak kojeg upoznaješ na rođendanu, jedan savršen izlazak, muzika, prosidba, vjenčanje iz bajke. Voljela sam ga.
Svadba, mir, viski, pijanstvo, šamar, batine, krivica, batine, seks, batine, sto, staklo, ljubav, mržnja… Da. Mrzim ga.
‘Doktore, kako joj je?
‘Trebala bi brzo da se probudi. Slomljeni su joj rebro i nos, ali biće dobro. Nažalost, moram vam reći… Izgubila je bebu.’
Budiš se na te riječi. Čula si glas svoje majke, a tu je I doktor. Ležiš u sobi, u bolničkom krevetu.
‘Izgubila sam ga… Izgubila sam jedino što sam željela da zadržim. Ja sam kriva. Nisam uspjela. Ja sam za sve kriva… Ja sam ga ubila.’

Suze same liju, dok vrisak tvoje majke i stisak očeve ruke nisu probudili jezu u tvom tijelu… Prijavila si gada. Prijavila si četiri godine svog života. Prijavila si čovjeka kojeg si cijeli život čekala, a koji ti je taj život i uzeo. Sve ostalo je legenda.

Borba sa samom sobom ti je tek predstojala. Gubitak djeteta ništa nije moglo da izliječi, gubitak samopouzdanja ništa nije moglo da vrati, osjećaj gadosti prema samoj sebi ništa nije moglo da otjera. Ali, odlučila si, a najteže je donijeti odluku. Najteže je spakovati kofere, ostatke svog života u malu torbu i krenuti dalje, ostaviti sve iza sebe. Sad možeš da ostaviš i sve ovo u prošlosti.

U tebi je još malo snage ostalo. Vrati se sebi zbog svih onih žena koje su doživjele što i ti, vrati se zbog onih koje si ostavila, zbog onih kojima nisi pružila priliku da budu uz tebe i pomognu ti, zbog onih kojima ništa nisi rekla.
Vrati se zbog svih majki koje su izgubile svoju rođenu i nerođenu djecu, zbog svih žena koje su primale udarce i nogom i rukom i pepeljarom i vaznom! Vrati se, ženo, zbog sebe!
Pišem o tebi, jer te poznajem, a knedla mi stoji u grlu i molim Boga da niko ne vidi moje suze. Ali, molim se. Za sve vas koje ste žrtve nasilja, za sve vas koje ste voljela jednog, a dobile drugog čovjeka, za sve vas koje ste živjele sa monstrumom i trpjele svakakvo iživljavanje.
Molim i vas, koje ovo ili slično prolazite, da skupite hrabrosti, koliko god teško bilo i spakujete taj jebeni kofer, da se trgnete, jer u životu ima još ljudi koji vas vole. Ne postoji samo ON. Ne postoji samo strah. Vi ste jake, hrabre, lijepe! Vi ste samo izabrale pogrešan put, jer ste pratile onog koji je trebalo da vas vodi srcem.
Ali to nije više vaš put. Život nema rikverc i vrijeme se ne vraća, pa nemojte ni vi… Samo napravite sami svoju putanju, bez prečica! Vi ste žene, bića koja se čuvaju i vole.
Molim i vas koje ovo niste prošle, a bile ste svjedok ili niste, ne vjerujte nikom ko kaže da će se promijeniti. Neće. Jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad.
Molim vas, u ime svih žena svijeta, u ime svih dobrih ljudi – pomjerite se sa mjesta i spasite svoj život, jer on je pred vama. Ne gubite nadu, jer nikad nije sve izgubljeno.
Izborite se same sa sobom, sa suzama i njim, izborite se za svoj život! Jer vi nikom niste rob, ni džak za udaranje! Ne dozvolite da izgubite sebe na tuđem putu, u tuđem životu, sa tuđim izborima… Jer, batine, bol, krv i suze nisu ničiji izbor. Izborite se, zbog mene, zbog majke i oca, zbog djece!

Uvijek možete sve da promijenite, koliko god trebalo hrabrosti za to. Samo je skupite, za ime Boga!
MOLIM VAS.
Svaki kraj je novi početak!!!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *