Danijela Jokić – Utamničen

Utamničen

Završićeš sa nekom
običnom ženom
serviranim ručkom u tri,
dvoje, troje rumene djece.

Domaćica,
u kecelji,
masne kose,
sa kezom na usnama
dočekuje.

Na poslu te peglaju
raznorazne budale
psuješ sebe što nisi dao
onaj jedan ispit koji ti je
ostao.
Maštaš o nekom boljem
sjutra
o nečemu svom:
tridesetak kvadrata
bez punoglavca
što svakog prvog kuca na
vrata
a ti ućutkuješ rumene
objašnjavajući da kasni
plata.
Fali sloboda.
Spavanje pod otvorenim
nebom
brojanje zvijezda,
cvokotanje kraj jezera,
svi oni
planovi sa izgubljenom.
Fali ludilo,
neukrotivost
osjećaj da je cio svijet tvoj.

Onda je sretneš centrom,
čoporativno pratite đaka
prvaka,
njoj glava u oblacima,
na hodu laka.
Uzdišeš
ne čuje.
Okrećeš se
al’ te za rukav povlači Vuk.
Prolazi,
udarajući u planete,
tvoja planirana,
prevarena.
Dušom zavladaše muk.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *