Filip Višnjić – Biografija

Filip Višnjić (25.04.1767 — 1834), jedan od najpoznatijih srpskih guslara i tvoraca srpskih narodnih pjesama.

Život

Filip Višnjić je rođen na Majevici, u selu Gornja Trnova, kod Ugljevika, bio je iz bogate porodice Vilića. Otac mu je rano umro. Preudavši se u selo Međaše, majka je četvorogodišnjeg sina odvela sa sobom. Po njenom nadimku — Višnja — Filip će dobiti prezime.

U osmoj godini Filip Višnjić je preležao boginje koje su mu ostavile ožiljke na licu i oduzele mu vid. 1787. Viliće je zadesila nesreća. Svrativši njihovoj kući, Turci udare na čast lijepe Đurđije (jedne od žena Vilića). Da se osvete za nanijetu štetu, Vilići jednog Turčina posjeku, a drugog objese pred kućom, o šljivu, ularom s njegovog konja. Kazna ih ubrzo stigne. Svi odrasli muškarci, tri strica i jedan stričević, bili su odvedeni u Zvornik i ubijeni. Porodici su oduzeli carsko pravo i ime Vilića se skoro zatrlo.

Na starome ognjištu više nije bilo hleba za Filipa, a ni na novome jer mu je tih godina umrla i majka. Naučivši da svira gusle, mladić je napustio Međaše, potucajući se drumovima i pjesmom proseći hleb. Putovao je godinama obišavši Bosanski pašaluk, Hercegovinu, došao do Skadra. U selima i oko manastira pjevao je hrišćanskoj raji, a svraćao je i na dvorove muslimanskih prvaka koji su ga primali s poštovanjem. Naš guslar imao je pjesme i za raju i za gospodare.

Stvaralaštvo

Pored toga što je bio redaktor starih pjesama, Filip Višnjić je bio i tvorac novih pjesama. Između ostalih njegovih pjesama, ističu se sljedeće:

  • Smrt Kraljevića Marka; jedna od najboljih pjesama o najpopularnijem junaku srpskog eposa
  • Dvije pjesme hagiografskog karaktera, o Svetom Savi
  • Hajdučka pjesma o megdanu Baje Pivljanina i bega Ljubovića
  • Trinaest pjesama o Prvom srpskom ustanku

Trinaest pjesama „iz Karađorđina vremena“, zajedno s još nekoliko manje značajnih pjesama od drugih pjevača, čine poslednji, ustanički ciklus srpskog narodnog eposa. Nove pjesme o novim događajima stvarali su i drugi pjevači u to vrijeme, među njima i jedan od najvećih, Starac Raško, ali one sve zaostaju za pjesmama koje su pjevali o starim vremenima. Filip Višnjić se, međutim, uzdigao među prve upravo novim pjesmama.

Tematika

Kakve je pjesme pjevao turskoj publici nije poznato, no morale su to svakako biti muslimanske pjesme, o podvizima čuvenih bosanskih junaka. Izvjesne pojedinosti u pjesmama s hrišćanskom tematikom posredno upućuju na njegovo poznavanje muslimanske epike kao i života i shvatanja islamskog svijeta. Na primjer, u pjesmi Smrt Marka Kraljevića postoji poseban odnos između junaka i njegovog konja. Šarac plače predosjećajući da će mu gospodar umrijeti, a Marko ga, prije smrti, ubija i sahranjuje („bolje Šarca, neg brata Andriju“). Obije pojedinosti, kao što je pokazao Vladan Nedić (1981, 27), potiču od Turaka, jer samo u muslimanskim pjesmama na Balkanu konji plaču zbog rastanka s gospodarima i samo su islamski ratnici njegovali običaj „zahvalnog sahranjivanja konja“. I mnogi drugi detalji u Višnjićevim pjesmama mogu se shvatiti samo ako se ima u vidu to njegovo poznavanje muslimanskog svijeta izbliza, poznavanje koje je u pojedinim trenucima prelazilo u svojevrsnu pjesničku identifikaciju s tim svijetom. Višnjić nije samo dao likove turskih nasilnika, Fočić Mehmed-age, Kulin kapetana i dr., već je slikao i likove dobrih Turaka, kakvi su car Murat ili starac Fočo koji se očinski brinu o raji („nego paz'te raju ko sinove“ — taj neobični politički savjet daje car Murat svojim vezirima, na Kosovu, na samrti).

Neki momenti govore da je pjevač imao sluha i za duhovnu kulturu islamskog svijeta. U pjesmama Starca Raška tajne minulih i budućih vremena čitaju se iz „knjiga starostavnih“. Kod Filipa Višnjića istu ulogu imaju muslimanske svete knjige, „knjige indžijele“, kako ih pjesnik naziva. Ponekad ta sklonost prema tuđem svijetu dobija elegični prizvuk, kao npr. u distihu „drumovi će poželjet Turaka, a Turaka niđe biti neće“, u kojima je u viziju budućeg oslobođenja unesena nostalgična perspektiva poraženog neprijatelja.

Doba stvaralaštva

Najvažniji momenat u životu Filipa Višnjića bio je njegov prelazak u Srbiju 1809. godine. Do tog momenta on nije bio sastavio nijedne nove pjesme. Neposredni dodir s ustaničkim zbivanjima bio je trenutak njegovog rađanja kao pjesnika. Nekada je lutao po zemlji, pjevajući pjesme od starine, a sada se nalazio na mjestu gdje se stvarala istorija. Družio se s ustaničkim vojvodama, dobijao nagrade i priznanja.

Živio je najviše u blizini drinskog bojišta. Ponekad se nalazio u samoj vatri okršaja. Tako se našao u opsjednutoj Loznici, među njenim braniocima, o čemu pjeva Sima Milutinović Sarajlija u svojoj „Serbijanki“ (pjesma „Dika slijepaca“).

Prvi srpski ustanak

Spomenik Filipu Višnjiću u Kruševcu

Prvi srpski ustanak dočekao je u svom zavičaju. Slušao je kako se turske vojske skupljaju na Drini i odlaze da uguše bunu. Gledao je zakrčene drumove od turskih bjegunaca i ranjenika nakon velike srpske pobjede na Mišaru. Sa srpskom vojskom koja se 1809. povlačila iz Semberije izbjegao je Filip u Srbiju. Od tada će slijepi guslar živjeti na drinskom ratištu, kraj Bojnika. Naći će se nekad usred okršaja, kao 1810. kada je svojom pjesmom bodrio ustanike da odbrane Loznicu. Posle boja Višnjić je pjevao i Karađorđu, ćutljivom voždu, koji je s njim progovorio nekoliko riječi. Bio je omiljen gost u kućama ustaničkih vojvoda, Luke Lazarevića i Stojana Čupića. Zmaj od Noćaja Višnjiću je za pjesmu Boj na Salašu darovao bjelca, pa je neko vrijeme kolima putovao po Srbiji.

Period posle Prvog srpskog ustanka

Posle propasti Prvog srpskog ustanka, Filip Višnjić je prešao u Srem i nastanio se u selu Grku, današnjem Višnjićevu. U ovom selu je živio na sličan način kao i prije ustanka, ali u sasvim drugačijim prilikama; išao je po selima i gradovima širom Srema, Slavonije, Bačke, Banata, pjevajući pjesme. Ali sada je njegov repertoar bio sasvim različit. U njemu su glavno mjesto zauzimale pjesme o srpskoj buni koje je sam ispjevao.

U manastiru Šišatovcu, 1815. godine, našao se sa Vukom Karadžićem koji je zapisao njegovih sedamnaest pjesama, četiri stare i trinaest novih, ustaničkih. U Šišatovcu je Filip Višnjić često bivao gost kod tadašnjeg vodećeg srpskog pjesnika Lukijana Mušickog. Tim susretima „srpskog Homera“ i „srpskog Horacija“ dugujemo nekoliko podataka o Višnjićevom životu i načinu rada. Mušickom je ispričao kako je stvarao pjesme: pitao je ratnike, kada su se vraćali s bojišta, ko je predvodio, gdje su se tukli, ko je poginuo, protiv koga su išli itd. (v. Nedić, pp. 29).

Klasifikacija

Višnjićeve pjesme dijelimo u dvije grupe:

  • Pjesme o događajima kojima nije lično prisustvovao, nego su se priče o ovim događajima prenosile sa koljena na koljeno
  • Pjesme o događajima čiji je svjedok bio lično

Prvoj grupi, između ostalih, pripadaju i sledeće pjesme:

Iz druge grupe pjesama se izdvajaju sledeće:

Pjesme iz prve skupine su umjetnički više dograđene, prije svega „Početak bune protiv dahija“ i prvi dio pjesme „Boj na Mišaru“, dok se u drugoj skupini ističe pjesma osobene vrijednosti i značaja o knezu Ivi Kneževiću.

Značaj

Svojim oslobodilačkim poletom Višnjić je najsličniji Petru II Petroviću Njegošu, sa kojim ga i inače vezuje niz zajedničkih crta. Iako je stvarao u tradicionalnim okvirima narodne epike i služio se standardnim formulama i klišeima, Višnjić je umnogome prerastao te okvire i u najboljim svojim trenucima dao epiku novog tipa, ustaničku, oslobodilačku, revolucionarnu pjesmu, sa snažnim individualnim obilježjima. On stoji na prelazu između usmenog i književnog stvaralaštva, između narodne pjesme i Njegoša. Umro je u Grku 1834. godine. Seljaci su ga sahranili u svom groblju i na velikoj krstači od hrastovine urezali mu gusle.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *