Gabriela Mistral – Biografija

Gabriela Mistral je pseudonim čileanske pjesnikinje Lucila de María del Perpetuo Socorro Godoy Alcayaga (7. april 188910. januar 1957) koja je prva lationamerička dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Centralna tema njenih pjesama je između ostalog ljubav, majčinska ljubav, patnja i emotivni oporavak.

Biografija

Gabriela Mistral je rođena u gradiću Vicuña, u centralnom Čileu, gdje pohađa osnovnu i srednju školu. Njen otac, Juan Gerónimo Godoy Villanueva napušta porodicu kad joj je bilo tri godine. Sa 14 godina počinje da izdržava majku i sebe radeći kao učiteljska pomoćnica. Njena majka, Petronila Alcayaga umire 1929. Gabrijela joj posvećuje prvi dio knjige Tala.

JA NISAM SAMA

Noć, napuštena je
Od planina pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!

Nebo, napušteno je
Od mjeseca koji pao je u more.
Ali ja, ona koja te drži.
Ja nisam sama!

Svijet, napušten je
ljudi su tužni i ti to vidiš.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!

1904. izdaje neke od ranih poema, poput Ensoñaciones, Carta Íntima (Intimno Pismo) and Junto al Mar u lokalnim novinama El Coquimbo de La Serena pod raznim pseudonimima.

LAGANA KIŠA

Ta plašljiva, tužna voda,
kao dijete koje pati,
prije nego takne zemlju
iznemogne.

Mirno stablo, miran vjetar.
U tišini omamljivoj
ovaj plac i fin i gorak
samo pada.

Nebo kao silno srce
otvara se u svom bolu,
i ne kiši, već krvari
tiho, dugo.

A ljudi ne osjećaju
u svom domu tu gorčinu,
to poslanje tužne vode
sa visine.

Ova voda pobijeđena
slazi dugo i zamorno
prema zemlji koja leži
ukočena.

Kiši, a noć kao šakal
vreba, strašna, u planini.
Iz zemlje že šiknut nešto
u mrklini?

Zar bi mogao ko usnuti
dokle napolju pateć pada
ova troma, smrtna voda,
sestra smrti?

Dok radi kao učiteljica 1906, upoznaje Romea Uretu pružnog radnika koji izvršava samoubistvo 1909, što ostavlja veoma dubok utisak na njen rad. Iako je smrt već dio njenog pjesničkog repertoara, pišući o njegovom samoubistvu, Gabriela Mistral razmatra život i smrt daleko šire nego prethodne generacije latinoameričkih pjesnika.

ODSUTNOST

Od tebe moje tijelo kap po kap odlazi,
moje lice odlazi u gluvom ulju;
moje ruke u rastopljenoj živi,
moje noge u dva prašnjava vremena.

Sve odlazi od tebe, sve od nas odlazi.

Odlazi moj glas koji se pretvarao
u zvono, gluvo za svakog, osim za nas.
Odlaze moji pokreti što su se upredali
pred tvojim očima kao tkalacki čunak.
Odlazi moj pogled, koji je nemoćan
kada te gleda, brijest i smreka.

Odlazim od tebe sa samim tvojim dahom,
kao vlaga isparavam se iz svoga tijela.
Odlazim od tebe s budnošću i sa snom.
U tvom vjernom sjećanju već se brišem
i u tvojoj uspomeni već sam kao oni
što se ne rodiše u poljima i dubravama.

Da sam krv, kolala bih u dlanovima
tvog rada, u tvojim ustima od mošta.
Da sam tvoja utroba, izgorjela bih
u tvojim koracima, koje više ne čujem,
u tvojoj strasti, koja prolama noć
kao mahnitost osamljenog mora.

Sve od nas odlazi, sve od nas odlazi

Njeno prvo pjesničko priznanje došlo je 12. decembra 1914. kada je dobila prvu nagradu na državnom pjesničkom takmičenju Juegos Florales u Santijagu za zbirku pjesama Sonetos de la Muerte (Soneti smrti). Od tada koristi pen-ime Gabriela Mistral u skoro svim svojim pisanjima. Ime je formirano od imena njenih dvaju omiljenih pjesnika Gabriele D'Annuzio i Frédéric Mistral.

STID


Kad me ti gledaš postajem sva lijepa
kao trava koju umiva rosa
i
kad siđem na rijeku, visoke trske
neće prepoznati moje slavno lice.
Stidim se svojih žalosnih usta,
svog razbitog glasa, svojih
grubih koljena.
Sada kada si došao i kada si me vidio,
osjetih da
sam jadna i da sam posve gola.
Nijednu stijenu na putu nisi sreo
tako golu pred jutarnjom
svjetlošću,
k'o što je ova žena koju si pogledao,
kada si začuo
njeno vedro pjevanje.
Ućutaću zbog ljudi što prolaze,
da ne bi možda primijetili
moju sreću
po sjaju što izbija iz mog visokog čela
ili po
nemirnom drhtanju mojih ruku.
Noć je i na travu se spušta rosa,
gledaj me otvoreno i govori
blago,
jer već ujutro, silazeć’ na rijeku,
ona koju si ljubio
odnijeće ljepotu.

1922. na poziv tadašnjeg ministra školstva, odlazi u Meksiko gdje radi na reformi biblioteka i škola. Te godine izdaje Desolación čime dobija međunarodno zapažanje, a godinu dana kasnije i Lecturas para Mejeres (Čitanje za žene), djelo proze i poezije u kojem slavi majčinstvo, dječije školovanje i nacionalizam.

RAJ

Bakrorez prevučen zlatom, i u
zlatnom redu, dva tijela ko klupka
zlatasta.

Pobjedničko jedno tijelo koje čuje i jedno
tijelo pobjedničko koje priča u livadi u kojoj
ništa ne govori.

Disanje koje u disanje pretače se i jedno lice
koje podrhtava od njega u livadi u kojoj ne
drhti ništa.

Sjetiti se tužnog vremena

u kome njih dvoje uživahu Vrijeme

i življahu njime ožalošćeni.

U času zlatnog eksera

u kome je Vrijeme zastalo pred pragom

kao psi lutalice …

Na povratku u Čile dobila je akademsku titulu profesora španskog na Čileanskom Univerzitetu.

ĆUTLJIVA LJUBAV

Kad bih te mrzjela mržnju bih ti dala
Riječima zvučnim, sigurnim i jasnim,
No ja te ljubim, ljubav ne bi stala
U ljudski govor, sjenovit i glasni.

A ti bi htio čuti jecaj boli;
Iz tako mračnog bezdana on se digne
Da njegov vreli mlaz svu snagu proli
Još prije nego do mog grla stigne.

Ja ribnjak sam do vrha napunjeni,
A čini ti se vodoskok sam spori,
I sve je samo ćutnja i bol meni
Svirepiji, od same smrti gori!

Njen međunarodni status doprinio je da održi niz predavanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi. 1924. dok po prvi put u Evropi, u Madridu izdaje Ternura (Nježnost), zbirku uspavanki i rondi namjenjenih prvobitno djeci, ali sa fokusom na žensko tijelo.

TRI STABLA

Tri stabla oborena
ostadoše na rubu staze.
Drvosječa ih zaboravio, i razgovaraju,
pritiješnjena ljubavlju, kao tri slijepca.

Sunce sa zapada lije
svoju živu krv u ispucana debla,
a vjetrovi odnose miris
iz njihovog otvorenog boka.

Jedno, presavito, pruža
svoju beskrajnu ruku s drhtavim lišcem
prema drugome, a njegove rane,
kao dva oka, pune su prošnje.

Drvosječa ih zaboravio. Doći će
noć. Ostaću s njima.
Primiću u svoje srce njihovu
blagu smolu. Ona će za mene biti kao vatra.
Nijeme i stisnute
dan će nas zateći kao hrpu bola.

Naredne godine se vraća u Latinsku Ameriku i odlazi na turneju u Brazil, Urugvaj i Argentinu. Po povratku u Čile dobija penziju i penzioniše se od učiteljskog zvanja.

VIDJETI GA PONOVO

Zar se stvarno neće ponoviti, nikada? Ni u noćima
ispunjenim trepetajima zvijezda, ili u čistom svijetlu
djevičanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?

Nikad, na kraju ograđenih staza
koje graniče sa poljem, ili pored bilo koje
fontane obasjane mjesečinom?

Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
zazivajući njegovo ime, dočekivah noći?
Niti u pećini koja uzvraća jecaje moje?

O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo, bilo gdje –
u malom djeliću neba ili u uzavrelom viru,
ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!

I, zajedno sa njim, biti sva proljeća
i sve zime, isprepleteni u jednom bolnom čvoru
oko njegovog krvlju umrljanog vrata!

U periodu između 1925. i 1934. većinu vremena provodi u Francuskoj i Italiji. Radila je u Lizi za Intelektualnu Kooperaciju Lige Naroda, te je predavala u Bernard Koledžu (engleski: Bernard College) na Kolumbija Univerzitetu (engleski: Columbia University), Vassar Koledžu (engleski: Vassar College) i Univerzitetu Porto Rika (engleski: University of Porto Rico).

KAPI ŽUČI

Ne pjevaj, uvijek ostaje
u tvom odanom jeziku
pjesma koju je trebalo reći.

Ne ljubi, jer ostane uvijek,
zbog čudne kletve,
poljubac kome se ne čudiš.

Moli, moli, kako je slatko;
ali, da se neuspjelo oglašava
tvoj škrti govor,
to zna sam Otac Naš koji spasava.

I ne prizivaj smrt iz milosrđa
jer će u tijelu bezmjerne bjeline
ostati jedan živi dio koji će osjećati
kamen što te davi
i nezasitnog crva koji te rastače.

Slično mnogim latinoameričkim umjetnicima i intelektualcima, Mistral je službovala kao čileanski konzul od 1932. do svoje smrti, radeći u Napulju, Madridu, Petrópolisu, Nici, Lisabonu, Los Angelesu, Santa Barbari, Veracruzu, Rapallu i New Yorku. Kao konzul u Madridu, imala je službeni kontakt sa još jednim konzularnim poslanikom i nobelovcem, Pablom Nerudom, mada se ne zbližavaju. U tom periodu, ona izdaje na stotine članaka u magazinima i novinama u španskom govornom području.

SMIRENE RIJEČI

U jeku mog života meni hita
istina ova ko cvijet, svježa, sjajna:
život je zlato i zlatkoća zita,
mržnja je kratka, a ljubav beskrajna.
Mijenjajmo zato u stih nasmijani
linije ove od krvi i zući.
Širi se cvijece božansko i rani
vjetar dah meda u dolini luči.
Sad dobro shvatam onoga ko moli,
još bolje onog ko gromko zapjeva.
Žeđ je duga, brdo milosti ne voli,
a pred ljiljanom pogled ne oklijeva.
Oči su naše teške od plakanja,
al’ naš potočić na osmjeh podsjeti.
Zbog jedne ševe i njenog pjevanja,
zaboravljamo da je mučno mrijeti.
Nikakva muka ne hara mi tijelom,.
S’ ljubavlju žarkom zgasnuše i strasti.
Hrani me oko pod majčinim čelom.
Slutim: u blag ću san sa Bogom pasti!

Zbirka Tala se pojavljuje 1938. u Buenos Airesu uz pomoć dugogodišnje prijateljice i korespondenta Victorije Ocampo (fonol. Viktorije Okampo). Dohodak od tiraža je bio namijenjen siročadima iz Španskog građanskog rata. Ovo izdanje sadrži mnoge poeme što slave običaje i folklor Latinske Amerike i |Mediterana. Mistral uspjeva da ostvari jedinstvenu fuziju (spajanje) lokalnih osobenosti i interesa, što ona identifikuje kao una india vasca, tj. njeno evropsko baskijsko – američko indijansko nasljeđe.

Božja volja
I.
Zemlja se u maćehu pretvara,
proda li ti duša moju dušu.
Vode donose drhtavicu mučnine.
Svijet bijaše ljepši od trenutka
kad si me načinio saveznicom;
kad nas trnje zajedno ostavi bez riječi,
a ljubav poput trnja mirisom nas probode!
Prodaš li dušu moju,
zemlja će ti rađati zmije:
lomim svoja opustošena koljena,
odvojio si od sebe sina.
Hrist se gasi na mojim grudima,
a na vratima kuće moje skrušena ruka
prosjaka odbacuje se rastužena!
II.
Poljubac sa usana tvojih dopire do ušiju mojih,
jer pećine duboke prenose mi riječi tvoje!
Prah staza čuva miris tvog raslinja
i motreći ih poput jelena slijedim te po planinama…
Onu koju ti voliš, oblaci
crtaju iznad moje kuće.
Pođi kao kakav lopov da je ljubiš
od zemlje do nutrina; jer, kad bi joj podigao glavu,
našao bi moje uplakano lice.
III.
Bog ne želi da te obasjava sunce,
ako sa mnom ne hodiš; Bog ne želi da ti piješ,
ako ja ne drhtim u tvojoj vodi; ne dopušta ti da spavaš,
osim u zagrljaju pletenice moje.
IV.
Odeš li samo do mahovine pokraj puta,
dušu mi slamaš; ujedaju te žeđ i glad
na svakom brdu ili ravnici, u bilo kojoj zemlji,
a večeri krvave, biće moje rane.
Prekopavam s tvog jezika, mada ćeš drugu
ženu zvati; i pribijam se poput ukusa rasola
u tvom grlu, i mrziš li, il’ pjevaš, ili žudiš,
to samo zbog mene vapiš!
V.
Odeš li i umreš daleko,
ruka će ti biti skupljena deset godina pod
zemljom, da bi primila moje suze,
osjećajući kako drhte tužne puti, sve dok
te kosti moje ne prekriju po licu!
Nazad na vrh Ići dole

14. avgusta 1945 njen sedamnaestogodišnji nećak, Juan (fonol. Huan) Miguel vrši samoubistvo. Njena žalost za njim, te zatezanje napetosti početka Hladnog rata u Evropi i Amerikama su teme posljednje zbirke pjesama izdate za njenog života pod nazivom Lagar, izdate 1954. Njena posljedna zbirka poezije, Poema de Chile (Pjesma iz Čilea), je recenzirana od strane njene prijateljice Doris Dana i izdata je 1967. Poeam de Chile opisuje pjesnikinjin povratak u Čile (nakon smrti) u pratnji indijanskog dječaka iz pustinje Atakama i andskog jelena, huemula.

VRHUNAC

Čas je večernji, čas koji ostavlja
krv svoju na planinama.

Neko pati u ovom času;
neka žena, ojađena, gubi
u ovaj suton jedine grudi
na koje je nekoga privijala.

Postoji neko srce u koje veče
umače ovaj vrhunac okrvavljeni.

Dolina je već u tami
i tišinom se puni.
Ali gledaj odozdo kako se planina
pali rumenilom.

Uvijek u ovaj čas ja zapjevam
svoju tužnu, nepromjenljivu pjesmu.
Možda sam ja ona koja vrhove
grimizom kupa?

Prinosim ruku na srce i osjećam:
bok mi krvari.

15. novembra 1945 ona postaje prva latinoamerikanka koja dobija Nobelovu nagradu za književnost. Nagradu joj je lično dodijelio Kralj Gustav od Švedske 10. decembra 1945. Slijedi počasni doktorat od Mils Koledža (engleski: Mills College) u Oaklandu 1947., te državna nagrada za knijževnost Čilea 1951.

Ruku mi daj
Pjesniku Taso de Silveiri

Daj mi ruku i zaplesaćemo;
ruku mi daj i voljećeš me ti.
Bićemo samo cvijet što miriše,
poput cvijeta jednog i, ništa više…
Zapjevaćemo stih isti,
korakom istim zaplesaćeš ti.
Bićemo tada ko klasje što se njiše,
poput klasja jednog i, ništa više…
Ruža se ti zoveš, a ja Nada;
al’ ti ime zaborav briše,
jer bićemo samo jedan ples
na proplanku i, ništa više…
Nazad na vrh Ići dole

Narušeno zdravlje joj usporava putovanja. U toku posljednjih godina života većinu vremena provodi u gradu Hampstead, država New York, gdje umire od raka 10. januara 1957 u 67. godini života. Vlada Čilea je proglasila trodnevnu žalost povodom njene smrti, dok su na hiljade Čileanaca došli da joj odaju počast.

Tiha kiša

Ova tužna i plaha voda, poput djeteta što pati,
prije nego li zemlju dotakne,
KLONE.
Vjetar stišan, stablo nepomično,
a u čudesnoj tišini, ovaj gorak i fin plač
KAPLJE.
Nebo je poput srca beskrajna, što se u svojoj
otvara gorčini. Ne kiši: već polako i dugo
KRVARI.
Ne osjećaju, u svom domu, ljudi gorčinu ovu,
niti kišu ovu što je s visine
ŠALJU.
Silazak vode pobijeđene zamoran je i dug
prema Zemlji koja ukočena
LEŽI.
Kiši… a noć u zasjedi kao tragičan šakal,
planinom, vreba. Što li će se pojaviti, iz zemlje
U SJENCI?
Hoćete li spavati moći, dok napolju kiši,
ova troma voda što pati, ova smrtna kiša, sestra
SMRTI?

Neke od najpoznatijih pjesama su joj: Piececitos de Niño, Balada, Todas Íbamos a ser Reinas, La Oración de la Maestra, El Ángel Guardián, Decálogo del Artista i La Flor del Aire.


Zemlja odsutnosti

Zemlja odsutnosti,
strana zemlja,
lakša od anđela
ili osjetljivog znaka,
boje mrtvih algi,
boje sokola,
u dobu sveg vremena,
u sebi ne sadrži vrijeme.
U njoj ne raste nar
niti cvjeta jasmin,
nema ni nebo
ni indigo more.
Njeno ime, ime
koje se nikada nije čulo,
i u zemlji bez imena
ja ću umrijeti.
Ovdje me nisu doveli
ni čamac ni most.
Niko mi nije rekao
je li to ostrvo ili obala.
Rođena je od stvari
koje nisu zemljane
od kraljevstva i kraljevstava
koje sam imala i izgubila,
od svih stvari živih
koje sam vidjela umrijeti,
od svega što je bilo moje
i što me napustilo.
Izgubila sam planinske lance
pod kojima sam mogla spavati.
Izgubila sam voćnjake od zlata
koji su činili život slatkim.
Izgubila sam ostrva indigo boje
i šećerne trske,
i vidjela sam njihove sjenke
kako me okružuju
i u zajedništvu, voleći se
postaju zemlja.
Vidjela sam magle poput griva
bez potiljka ili leđa,
uspavani dah i više njih
koji me progone,
i kroz godine lutanja
postaju zemlja,
a u zemlji bez imena
ja ću umrijeti.
Zbirke Pjesama
  • Sonetos de la Muerte (1914)
  • Desolación (1922)
  • Lecturas para Mujeres (1923)
  • Ternura (1924)
  • Nubes Blancas y Breve Descripción de Chile (1934)
  • Tala (1938)
  • Antología (1941)
  • Lagar (1954)
  • Recados Contando a Chile (1957)
  • Poema de Chile (1967, izdata posthumno)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *