Herbert Spencer – Biografija

Herbert Spencer (Derby, 27. april 1820. – Brighton, 8. decembra 1903.), engleski filozof i sociolog.

Biografija

Herbert Spencer je rođen 27. aprila 1820. u Darbiju u Engleskoj, kao sin Georgea Spencera. Bio je najstariji od devetoro djece i jedini koji je preživio. Herbertov otac je bio vjerski preobraćenik koji je iz metodističke crkve prešao u kvekersku, i izgleda da je na sina preneo instinkt otpora prema svakoj vrsti vlasti.

Spencer je bio bolešljivo i slabašano dijete pa nije redovno pohađao školu, a otac ga je podučavao kod kuće. Empirijskim naukama ga je podučio njegov otac. Sa trinaest godina preselio se kod svog strica da bi dobio dalje obrazovanje. Njegov stric, sveštenik Tomas Spencer upotpunio je Spencerovo ograničeno formalno obrazovanje podučavajući ga matematici, fizici i prevodu jednostavnijih tekstova sa latinskog jezika.

Preko članova Filozofskog društva Darbyja upoznao se i sa predarvinističkim konceptom biološke evolucije (pogotovo sa učenjima Erasmusa Darvina i Jean Baptist Lamarcka).

Vodio je školu zasnovanu na naprednim nastavnim metodama Johanna Heinricha Pestalozzija a postao je i sekretar Filozofskog društva Darbyja, naučnog društva koje je oko 1790. osnovao Erasmus Darvin, Charlsovov djed.

Tokom pet godina rada za časopis Economist Spencer je ostvario poznanstva u svijetu londonskog naprednog novinarstva. Upoznao je izdavača Johna Chapmana), radikalnog pisca G. H. Lewesa i njegovu buduću suprugu Mary Ann Evans (koja je pisala pod pseudonimom George Eliot). Ubrzo nakon toga upoznao je i istaknutog naučnika Thomas Huxleya i John Tyndalla, koji su od tada postali njegovi bliski prijatelji.

Utemeljenje sociologije

Uz dvojicu preteča sociologije, zasluge za utemeljenje sociologije pripadaju i H. Spenceru, koji je Comteov savremenik. Ovaj engleski filozof takođe je bio pozitivista koji u svojoj klasifikaciji stavlja psihologiju (kao samostalnu nauku) između biologije i sociologije. Psiha je čovjekova, kaže Spencer, zadnji problem biologije, a prvi činilac sociologije. Osim psihologije, i druge društvene nauke (ekonomija, teorija države i prava, etika, estetika i dr.) imaju svoju samostalnost i kao takve ravnopravne su sociologiji.

Ono zbog čega ima potrebe spominjati Spencera i njegovu utemeljiteljsku ulogu u sociologiji, odnosi se na njegov poseban naučni društveni sistem sustav, izgrađen na zakonima evolucije, koje u razvijenim formama nalazimo u njegovom djelu Prvi principi ili načela. Spencerova teorija evolucije temelji se na tri osnovne istine ili načela i četiri sekundarna načela. Tri Spencerove osnovne istine su:

  1. zakon o inerciji sile (postojanje uzroka nije moguće spoznati),
  2. spoznaja o neuništivosti materije i
  3. spoznaja o kontinuitetu kretanja.

Sekundarna načela na kojima Spencer utemeljuje svoju teoriju o evoluciji jesu:

  1. spoznaja o trajnosti odnosa među silama ili uniformisanost kretanja,
  2. spoznaja da se energija transformiše, i nikad se ne gubi, tj. ne uništava se,
  3. spoznaja kako se kretanje vrši linijom najmanjeg otpora (ili najveće privlačnosti) i
  4. spoznaja o ritmičnosti ili promjenljivosti kretanja.
Teorija evolucije

Svoju teoriju evolucije Spencer obrazlaže na sljedeći način: Evolucija je integracija materije uz istovremeno trošenje kretanja za koje vrijeme materija prelazi iz jedne relativno neodređene, inkoherentne (nepovezane) homogenosti u relativno koherentnu (povezanu) heterogenost i za koje vrijeme zadržano kretanje prolazi kroz paralelnu transformaciju. Dakle, Spencer na jednoj strani tvrdi kako je evolucija razvojni proces od homogenih (jednolikih i indiferentnih) ka heterogenim (raznolikim i diferenciranim) stanjima, a na drugoj strani kako evolucijski razvoj ima i svoju suprotnost u procesima uništenja, raspadanja, pri čemu dolazi do uništenja tekovina evolucije.

Teorija evolucije obuhvata svu prirodu (organsku i anorgansku). Ona koja se bavi razvojem živih bića zove se teorija descendencije. Najpoznatija je Darwinova, po kojoj su pojedine individue bolje prilagođene životnim uslovima. U borbi za opstanak takve individue pobjeđuju (superiornije su), a genetski pozitivna svojstva nasljeđivanjem se prenose na nadolazeće (nove) generacije.

Iz tako shvaćene teorije o evolucijskom razvoju, Spencer je došao do zaključka kako se iz anorganskog svijeta razvio organski svijet, a iz ovoga društvo i čovjek. I dalje, kako su društvo i društvene grupe slične biološkim organizmima. Spencer iznalazi sljedeće sličnosti između organizma i društva:

  • i društvo i organizam (za razliku od anorganske materije) rastu i uvećavaju svoj opseg,
  • uvećanjem veličine, raste i složenost njihove strukture,
  • progresivnu diferencijaciju strukture i u društvu i u organizmu prati slična diferencijacija funkcijā,
  • evolucija uspostavlja u društvu i živom organizmu ne samo razlike, već i konačno povezane razlike koje su takve prirode da omogućavaju i jedno i drugo,
  • analogija postaje još očiglednija ako se prihvati da je svaki organizam društvo (i obrnuto),
  • i u društvu i u organizmu život cjeline može biti uništen, ali jedinke će nastaviti živjeti još određeno vrijeme.

Osim ovih izloženih sličnosti, između društva i organizma postoje i prilične razlike. Naime:

  • društva, za razliku od organizama, nemaju neku određenu tjelesnu (fizičku) formu, a pojedinci su slobodni i prostorno diferencirani,
  • djelovi društva nemaju fiksni odnos prema cjelini, kao što imaju organizmi (npr. ne postoji neki društveni mozak) i
  • u organizmu sastavni djelovi postoje radi funkcionisanja (dobrobiti) cjeline, dok u društvu cjelina postoji zbog dobrobiti članova društva.

U svojim sociološkim djelima Studij sociologije i Načela sociologije, Spencer razlaže brojne društvena probleme. Među njima posebno pitanje ravnoteže među predmetima u prirodi, ali i među društvima, društvenim grupama i klasama, Održavanje ravnoteže inicira borbu za opstanak, iz čega proizlazi da je konfliktnost (sukobljavanje) između društava, društvenih grupa nešto očekivano, stalno. Iz ove borbe za opstanak pojavljuje se strah od drugih bića, ali i od smrti. Iz ove borbe za opstanak, iz pojavnosti straha, Spencer promišlja politiku. Politika ima svoj korijen u strahu od drugih bića, a religijska moć u strahu od smrti. Društveni konflikti koje stvaraju i podstiču političke vođe i religijski dostojanstvenici, rezultiraće pojavom militarističkog društva, usmjerenog ka ratovima. Slijedom toga, ratovi će podsticati integrisanost manjih društvenih grupa u veće grupe, a ti se pak procesi proširuju na ona područja na kojima u miru živi sve više ljudi angažovanih u proizvodnji.

Iz militarističkog, ratnog stanja, rađa se mirnodopsko stanje, koje je za Spencera industrijsko društvo. Život u miru i radu utiču na sveukupno ponašanje pojedinaca, prilagođavajući društvenu organizaciju svrsi solidarnog zajedništva. Osjećaj slobode prisutan je kod pojedinca i u organizaciji; on rađa koheziju pojedinaca i uspostavlja ravnotežu unutar društvene zajednice.

Na osnovi pogleda Herberta Spencera razvila se idealistička mehanicistička hipoteza, mehano-lamarkizam, koja spada u skupinu neolamarkističkih hipoteza.

Filozofija politike

Poput svojih prethodnika, i Spencer se bavio političkim pitanjima. Posebno se to odnosi na pitanja države i političke vlasti. On će na tragu svoje organicističke teorije u svojem sociološkom korpusu promovisati državu kao sistem čiji je osnovni zadatak regulisanje života društvenog organizma. Slijedom toga, Spencer će ustvrditi kako nije moguća opstojnost društva ukoliko nije ustrojena država, odnosno državna vlast. Ovo i zbog činjenice što društvo nije puko mnoštvo pojedinaca, već je ono organizovana zajednica u kojoj susrećemo društvene jedinke, a koje štiti država.

Pojavnost države i političke vlasti Spencer nalazi u najprimitivnijim društvima, koja se susreće i kod savremenih i razvijenih društava. Na temeljima ovog iskaza, Spencer gradi političku strukturu države, koju čine:

  • vođa,
  • grupa sposobnijih i uglednijih (konsultativno ili savjetodavno tijelo) i
  • mnoštvo sljedbenika koji imaju zadatak slijediti vođu ili konsultativno tijelo, a koje Spencer naziva predstavničko tijelo.

Društvo u industrijskom režimu elastično je i lako se prilagođava promjenama – budući da više nema potrebe za privrednom autarhijom (samostalnošću), kruta protekcionistička politika mora pasti, dok ekonomske barijere među nacijama postupno nestaju. Može se očekivati regionalni oblik ili federalni oblik vladavine kao cilj političke organizacije. Kad je pak u pitanju uticaj industrijskog razdoblja na izgled društva, može se reći da će patriotizam postajati sve istančaniji, društvo će gubiti vjeru u nepogrešivu efikasnost državnog miješanja, dok će pojedinci postajati snažniji, samouvjereniji, poštujući uzajamno svoja prava. Treba očekivati novo razdoblje, posvećeno razvoju čovjekove moralne prirode kada industrijski poredak bude usavršen. Krajnji ili konačni oblik društvene i političke organizacije biće etička država.

Liberalističke ideje koje susrećemo kod Spencera dale su svoj prilog pitanju demokratije. Za njega, pojmovno, demokratija znači jednaku slobodu za sve ljude. U skladu s tim, Spencer zagovara ravnopravnost građana, koja može postojati isključivo u kapitalističkom tržištu roba i radne snage. Zato će Spencer definisati demokratiju kao političku organizaciju izgrađenu u skladu sa zakonom jednake slobode.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *