Imanuel Kant – Biografija

Imanuel Kant (/kænt/; 22. april 1724Kenigzberg, 12. februar 1804), rodonačelnik klasičnog njemačkog idealizma i po mnogima jedan od najvećih filozofa svih vremena. Kant je tvrdio da ljudski um stvara strukturu ljudskog iskustva, da je razum izvor morala, da estetika proističe iz sposobnosti nezainteresovanog rasuđivanja, da su prostor i vrijeme forme naše senzibilnosti, i da je svijet kakav jeste sam po sebi nezavisan od naše spoznaje. Kant je smatrao da su njegovi stavovi ekvivalent Kopernikanske revolucije u filozofiji, u smislu Kopernikovog opovrgavanja gledišta starog svijeta da Sunce rotira oko Zemlje. Njegova gledišta i danas imaju znatan uticaj na savremenu filozofiju, posebno u poljima metafizike, epistemologije, etike, političke teorije, i estetike.

Politički, Kant je bio jedan od najranijih eksponenata ideje da perpetualni mir može da bude ostvaren putem univerzalne demokratije i međunarodne kooperacije. On je vjerovao da će to biti konačni ishod univerzalne istorije, mada nije racionalno planiran. Tačna priroda Kantovih religioznih ideja je i dalje predmet posebno vrućih filozofskih debata, pri čemu su gledišta u opsegu od ideje da je Kant bio rani i radikalni zastupnik ateizma što je konačno kulminiralo ontološkim argumentom za postojanje Boga, do znatno kritičkijih gledišta koja se oličavaju u Ničeu koji tvrdi da je Kant imao „teološku krv“ i da je Kant bio samo sofisticirani apologetičar za tradicionalna hrišćanska religiozna vjerovanja, pišući da „Kant je želio da dokaže, na način koji bi zapanjio običnog čovjeka, da je obični čovjek u pravu: to je bila tajna šala te duše.“

U jednom od Kantovih glavnih radova, Kritici čistog razuma (Kritik der reinen Vernunft, 1781), on je pokušao da objasni odnos između razuma i ljudskog iskustva i da se pođe izvan neuspjeha tradicionalne filozofije i metafizike. Kant je želio da okonča eru uzaludnih i spekulativnih teorija ljudskog iskustva, istovremeno se odupirući skepticizmu mislilaca poput Dejvida Hjuma. Kant je smatrao da on završava postojeće stanje i otvara put izvan stranputice koja je modernu filozofiju dovela između racionalizma i empirizma, on je pokušao da objasni odnos između razuma i ljudskog iskustva i da se pođe izvan neuspjeha tradicionalne filozofije i metafizike. Kant je želio da okonča eru uzaludnih i spekulativnih teorija ljudskog iskustva, istovremeno se odupirući skepticizmu mislilaca poput Dejvida Hjuma. Kant je smatrao da on završava postojeće stanje i otvara put izvan stranputice koja je modernu filozofiju dovela između racionalizma i empirizma, i široko je prihvaćeno da je on spojio te dvije rane moderne tradicije u svojim razmišljanjima.

Kant je tvrdio da su naša iskustva strukturisana neophodnim karakteristikama naših umova. Po njegovom mišljenju, um daje oblike i strukture iskustva tako da, na apstraktnom nivou, sva ljudska iskustva imaju izvjesne zajedničke esencijalne osobine. Između ostalog, Kant je smatrao da su koncepti prostora i vremena integralni svim ljudskim iskustvima, kao što su i koncepti uzroka i posljedice. Jedna važna posljedica njegovog stajališta je da je naše iskustvo stvarnosti uvijek odraz pojavnog svijeta spoznatog našim čulima: mi nemamo direktan pristup samim stvarima, suštinskom svijetu. Kant je objavio nih drugih važnih radova o etici, religiji, pravu, estetici, astronomiji, i istoriji. Time su obuhvaćeni Kritika praktičnog uma (Kritik der praktischen Vernunft, 1788), Metafizika morala (Die Metaphysik der Sitten, 1797), koja se bavi etikom, i Kritika presude (Kritik der Urteilskraft, 1790), koja je usredsređena na estetiku i teleologiju.

Transcendentalna estetika

Na početku Kritike čistog uma (A19/B33), Kant izlaže tezu da je transcendentalna estetika nauka koja se bavi proučavanjem apriornih formi opažanja. Iako transcendentalna estetika danas ne bi bila shvaćena kao nauka, i uprkos opravdanim kritikama Kantora, Kant njome daje značajan doprinos shvatanju prostora i vremena, izlažući da oni predstavljaju apriorne forme opažanja.

Da bismo razjasnili ovaj nejasan pojam, možemo da se poslužimo bilo kojim segmentom našeg svakodnevnog opažanja. Gledajući ispred sebe, mi vidimo skupove predmeta koji su raspoređeni u određenim prostornim relacijama: gore, ispod, desno i sl. Iako smo svi naučeni značenjima svakog od ovih prostornih relacija, ipak nismo naučeni načinom na koji smo u stanju da ih opazimo. Odnosno, niko nije mogao da nas nauči kako da vidimo da je neki objekat iznad ili ispod nekog drugog objekta, iz čega Kant zaključuje da je ova sposobnost urođena, i naziva je а priori, što označava sve što je stečeno ili može da se stekne nezavisno od iskustva. Bez ove а priori sposobnosti, mi bismo ipak mogli da opažamo niz čulnih datosti, ali bi sve vizuelne informacije bile nesređene i bez forme. Isti zaključak važi i za vrijeme, budući da se naše poznavanje vremenskih relacija (istovremeno, posle i slično) svodi na apriori sposobnost, koju nas niko nije naučio.

Ipak, treba imati na umu da Kantova namjera nije bila da objašnjava mistično svojstvo urođenog znanja, koje je ionako odbacivao kao filozofsko rješenje, a na koje njegova teza o apriornim formama čulnosti dosta liči. Ipak, brojni filozofi, pa čak i psiholozi poput Žan Pijažea, kritikovali su Kanta i odbacili ovu tezu, oslanjajući se na svoje teorije i empirijska svjedočanstva.

Empirijski realizam i Transcendentalni idealizam

Nadovezujući se na Kantovu teoriju prostora i vremena, važno je istaći još jedan Kantov zaključak, a to je da su prostor i vrijeme empirijski realne a transcendentalno idealne forme čulnosti. Kant smatra da se prostor i vrijeme mogu shvatiti kao forma objekata koji su empirijski dati, odnosno objekata koje možemo da opazimo. Eventualno postojanje objekata izvan tih granica može samo da se postulira, ali ne i dokaže. Stoga, Kant insistira da su ti objekti noumena, odnosno da postoje samo u mislima, ali ne i u opažanju. Dakle, prostor i vrijeme nisu forme opažanja objekata koji bi se eventualno nalazili van granica opažanja, odnosno oni su transcendentalno idealni.

Ovaj rezultat neposredno utiče i na metafiziku. Kant ističe da su svi pređašnji mislioci, nemajući gorepomenuto zapažanje na umu, mogli samo da grade kule u vazduhu, pokušavajući da dokažu postojanje raznoraznih nedokazivih noumena, nalik Bogu (Platon, Aristotel, Sv. Anzelmo, Sv. Toma Akvinski, Dekart i Lajbnic), ili besmrtnosti duše (nalik Platonu ili M. Mendelsonu). Iz tog razloga, Kant posvećuje značajan napor pobijanju tri vrste dokaza o Božijem postojanju: ontološkog, kosmološkog i fizičko-teološkog dokaza. Treba naglasiti da ova teza ni u najmanjoj mjeri nije ateistička, zato što istim teorijskim sredstvima, može da se dokaže da nije moguće dati konkluzivan dokaz o nepostojanju najvišeg bića.

Pobijanje ontološkog dokaza

Po Kantovoj analizi, ontološki dokaz je jedna od tri kategorije dokaza Božijeg postojanja, a klasičnu formulaciju ovog dokaza iznio je Anselmo Kenterberijski u spisu Proslogion (iako se Kantova kritika često tumači kao kritika metafizičke teologije svetog Tome Akvinskog; Kantov pristup tomističkoj metafizici kritikovao je britanski filozof Entoni Keni). Kritika ovog dokaza se razvija na sljedeći način. U iskazu „Bog postoji“, koji je ujedno i zaključak ontološkog dokaza, možemo da razlikujemo subjekat (Bog) i predikat (postoji). Greška koja se potkrala u Anselmovom argumentu se tiče predikata „postoji“. Naime, moguće je razlikovati dvije vrste predikata, koje se danas svrstavaju u grupe predikata prvog reda (Kant ih naziva realnim predikatima) i predikata drugog reda. Uzmimo najobičnije iskaze poput „Tabla je zelena“ ili „Nebo je plavo“. U ovim rečenicama, predikatima zeleno i plavo je rečeno nešto o tabli i nebu što inače ne bismo znali (Kant bi rekao da se u pojmu table ne krije da je zelena, niti da išta u pojmu neba sugeriše da je ono plave boje). Ipak, predikat „postoji“, za razliku od pomenutih predikata, ne donosi nikakvu novu informaciju nijednom subjektu kome se doda, bilo da je subjekt Bog ili 100 talira (Kantov primjer). Pod tim se misli da se korpus onoga što možemo da zaključimo o talirima na osnovu samog pojma talira, ne proširuje time što ćemo reći da oni postoje ili da ne postoje. Ako bismo rekli da su taliri npr. srebrni ili teški, to bi već bila nova informacija, ali ako bismo rekli da taliri postoje time ne bismo proširili znanje o tom pojmu. Ili, kako Kant piše,„sto realnih talira ne sadrže ni najmanje nešto više nego sto mogućih talira“.

Kosmološke antinomije

U savremenoj filozofskoj literaturi, pojam antinomije se koristi sinonimno sa pojmom paradoksa. Četiri Kantove kosmološke antinomije jesu prividno paradoksalne utoliko što pokušavaju istovremeno da dokažu tezu i antitezu, odnosno iskaze koji tvrde jednu tezu i iskaze koji je negiraju. Kant će navesti četiri ovakve antinomije, i nakon njihovog izlaganja ponuditi rješenje.

Prva antinomija

Prva kosmološka antinomija se bavi pitanjem da li je svijet nastao u vremenu i da li je prostorno ograničen ili nije. Teza, odnosno pozicija koja daje potvrdan odgovor na ovo pitanje, poziva se na sledeći argument. Pretpostavimo da nije tačno da svijet ima vremenski početak (kao u teoriji Velikog praska) i da nije prostorno ograničen (što su neki astrofizičari pretpostavljali). U tom slučaju, nastavlja Kant, suočili bismo se sa teorijskim poteškoćama. Naime, ako bi svijet postojao oduvijek (kako su i vjerovali stari Grci), naišli bismo na problem aktuelne beskonačnosti. Pod tim se misli na to da dati entitet, u ovom slučaju vrijeme, jeste beskonačan u realnom smislu, a ne samo na način na koji su beskonačni npr. realni brojevi. Ako dozvolimo mogućnost da je vrijeme beskonačno na taj način, morali bi da prihvatimo mogućnost da se beskonačnost završava, budući da je u ovom sadašnjem trenutku moralo da prođe beskonačan broj trenutaka. Ali, budući da je pojam beskonačnog broja trenutaka besmislen, isto kao što je besmislen pojam najvećeg broja, ova teza je pobijena. Osim toga, odbačena je i mogućnost da je svijet neograničen u pogledu prostora, jer bi na taj način bilo nemoguće da zamislimo veličinu svijeta. Ovaj klimav Kantov argument istrajava na tome da smo sposobni da opažamo samo nešto što je ograničeno kvantitetom, što bi u slučaju beskonačnog prostora bilo odbačeno u samom startu.

Antiteza prve kosmološke antinomije u logičkom smislu teče na isti način – pretpostavlja se suprotni slučaj kako bi se dokazalo metodom reductio ad absurdum da je netačan, te da bi se na kraju potvrdila teza sa kojom smo otpočeli. Stoga, ako bi svijet zaista imao početak u vremenu i bio prostorno ograničen, ne bi postojao nikakav razlog zbog kojeg bi svijet nastao u jednom, a ne u nekom drugom vremenskom trenutku. Odnosno, ako zamislimo niz trenutaka prije nastanka svijeta, složićemo se da se nijedan od tih trenutaka ne odlikuje nekim svojstvom koje neko od drugih trenutaka nema. Onda se s pravom postavlja pitanje zbog čega je svijet nastao baš u trenutku t1, a ne recimo u trenutku t22. Naravno, pravog odgovora nema, čime je zagovornik antiteze ostvario svoj cilj. Za prostor je osmišljen nešto drugačiji argument, iako prisutan još u antičkoj filozofiji. Naime, kako je moguće, pita se Kant, da svijet bude ograničen prostorom, a da ne postoji ništa izvan njega, recimo, neki drugi svijet? Ta teza zvuči krajnje neodrživo, jer ne možemo naprosto da uvodimo pojam ničega kad god nam odgovara da njime oivičimo svijet. Odnosno, protivnik ovog argumenta bi lako mogao da istrajava na tome da ako je nešto ograničeno, ono je nužno ograničeno nečim, a ne ničim. Dakle, svijet nije prostorno ograničen.

Kant i psihologija

Kantovo mjesto u razvoju psihologije je, na izvjestan način, paradoksalno. Čuvena je njegova tvrdnja da nema nade da zbivanja mentalnog života postanu predmet nauke. Iako se Kant samo uzgred bavio i mentalnim životom, Kantovo djelo je značajno uticalo na razvoj psihologije. Psihologija u djelima filozofa osamnaestog vijeka je psihologija duševnih moći. Kada se stanovišta „psihologije“ moći iskažu jezikom savremene psihologije, onda je suština ove ideje u tome da je svaka mentalna funkcija odraz aktivnosti organizma u cjelini. Svako iskustvo i svaki akt ponašanja odražava tu individualnu cjelovitost. Značajan je bio Kantov stav da je nemoguće deduktivnim metodama pokazati realnost duševnih zbivanja. Neophodna je, po Kantu, temeljna analizna naših racionalnih moći da bismo saznali šta svijest može aktivno obaviti, a šta joj je nedostupno.

Proučavanjem složenih mentalnih procesa došao je do uvjerenja da se ovi procesi mogu svesti na tri bitne podvrste mentalne aktivnosti: saznavanje, osjećanje i htijenje. Po Kantu, dalje svođenje ovih osnovnih mentalnih aktivnosti na osnovnije jedinice nije moguće. Detaljna analiza procesa saznanja izložena je u „Kritici čistog uma“, a osjećanje i htijenje su opisani u „Kritici praktičnog uma“, kao i u drugim djelima. Od Kantovih brojnih ideja od značaja za psihologiju posebno je uticajna bila ideja o iskustvenom jedinstvu. Akt i percepcija su, po Kantu, jedinstveni. Saznanje jednog predmeta odvija se na sljedeći način: kada jedan čvrst predmet dodirnemo prstima, suočavamo se sa izvjesnim mentalnim stanjima koja su, prividno, sačinjena od senzornih kvaliteta. Međutim, naš doživljaj je cjelovit. Svijest, kaže Kant, obavlja izvjesne operacije organizujući senzorne djelove u jedinstveno iskustvo. Shvatanje prostora i vremena, kao osnovni okvir za razumijevanje opaženog, je po Kantu, urođeno. Sve što opažamo smještamo u jedan širi okvir čije su bitne odrednice prostor i vrijeme. Kant upozorava da je krajnja priroda spoljnih stvari nedostupna opažanju. Isto tako i onaj koji saznaje, unutrašnje „ja“, takođe je nedostupno opažanju. Krajnji objašnjavajući principi leže sasvim izvan sadržaja bilo kakvog iskustva. Da bismo saznali suštinu stvari neophodno je transcendirati realnost. Iskustvo koje se ne oslanja na transcendentalne zakone, za Kanta je besmisleni haos.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *