Katarina Sarić

***

Moja se
POSTTRAUMATSKA PJESMA
ponaša u neskladu
sa svojim stihovima
i strofama
profesijom
i godinama
uvijek je u nekoj ishitrenoj žurbi
i uvijek sve izmulja
u vječno prvoj berbi
mladog grožđa: ajd’ ti ja ću te stići
ali tada to više neću biti ja – biće to moja TRAUMA
Moja je pjesma drvo od kojeg se ne vidi šuma
ona se šunja
baulja
ne uspijevam je zaobići
Čeka me na kraju svakog puta
udara nisko
ispod pupka
u pleksus
solaris
u svaki pasus
šljus!
Moja je POSTTRAUMATSKA pjesma
legenda živa
neuništiva
jača od svakog štiva
/Jednom je čak pregazio brzi voz.
Ne ovaj na pruzi Beograd – Bar već pravcat i prav!/
Ustala je nakon par mjeseci ošamućena sva:
– Ta gdje sam to bila ja?
Ona je moja bočica i portikla
i slomljena štikla
Moja je pjesma moja TRAUMA
ispala iz šina
Iz jednog istog storepog sna
rođena
moja maloumna
moja retardirana
druga polovina

Katya

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *