Lejla Kašić – Ravnodušnost

Ravnodušnost

Ti slobodno možeš
da lijepiš laž po laž
na moje čelo
kao prsatoj pjevačici
stari svat zelene
novčanice,
možeš da nevješto kriješ
tragove drugih žena,
možeš da razvlačiš granice
moje tolerancije
kao žvakaću gumu,
omalovažavaš moje
ambicije,
spuštaš moje ideale na
svoj nivo
negdje u debeli minus.
Ti slobodno možeš
da budeš hladan kao
osveta
kada te zagrlim,
da kažeš kako sam
smiješna
sa novom frizurom
iako sam se, glupava ja,
potrudila oko nje.
Možeš i da ne slušaš moje
bezbrojne dogodovštine,
da me tjeraš dođavola
pa tražiš da se vratim,
da igraš toplo-hladno
da neiskusno vagaš,
grubo šališ,
možeš i da kao klinac bališ
za
neukusnim djevojkama,
šaraš pogledom po njima
želeći prazne ljušture
savršenih mjera.
Možeš da diraš
Arhimedove krugove,
sebi pripišeš teoriju
relativiteta,
pokolenjima pričaš kako je
jabuka pala na tvoju glavu.
Možeš da budeš poltron,
nejaki sin,
vođa ili hrabri
prestolonasljednik.
Možeš sve.
I ja bih ti poljubila slabosti,
sa lunom i zvjezdicom na
jednom
i krstićem na drugom
dlanu
tražila pomilovanje za tvoje
grijehove,
sljuštila ti kožu sa strijama
prošlosti
pa skrojila novu,
radovala ti se kao
bremenita žena
povratku svog dilbera iz
vojske,
jer ti možeš,
možeš sve…
Ali ne možeš,
kada postanem
prazna kao materica
poslije abortusa bez
šanse
da ikada osjeti porođajne
kontrakcije,
razorena kao skladne
porodice devedesetih,
posramljena kao čestit
čovjek ratom u Jugoslaviji,
nazad iz živog blata moje
ravnodušnosti.
A postala sam.
Dok toneš sve dublje
krikom probijaš zvučni zid
meni zvučiš kao zvono od
krina,
dok trzajima izazivaš
zemljotrese
što obaraju rekorde
Rihterove skale,
nepomična sam kao
spomenik.
Uzalud ti trud, sviraču,
neka pucaju žice,
prokrvare jagodice
ne igram (više) kako ti
zasviraš.
Ti si mogao,
mogao si
zamalo pa sve.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *