Ljubica Petrović-Kosor – Buđenje

BUĐENJE

Na kraju jave,
Na kraju sna,
Na kraju puta,
Čeka nas BUĐENJE.
Bane pred nas,
Kao dvorska luda,
Ceri se, filozofira,
Izigrava čuđenje.
– Pa, gdje si ti do sad!?
Pitam, slomljenog nosa,
Razbijenog čela,
Povezane glave.
– Pa, gdje si do sad!?
Nijemo ga pitaju moje
Uplakane oči plave.
– Što, gdje sam do sad!?
Odgovara BUĐENJE.
– Ti bi, zar, htjela
Da bdijem nad tobom
Čitavo tvoje
Zemaljsko vrijeme?
E, ne može, sestro,
Navij budilnik svoj,
Prije nego na leđa
Natovariš breme!’
-Ta, ko bi reko,
Glava mi puca,
Da je kamenje
Ovako tvrdo!
-Zato kamenje
Ne lomi glavom
I ne guraj ga silom
Uz brdo!

Na kraju jave,
Na kraju sna,
Na kraju puta,
Buđenje čeka.
Bdije nad nama
Kao dobri anđeo,
Obješenjački
Namiguje nam,
I podrugljivo se cereka,
Kao budala neka.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *