Marija Dragićević – Ponoćna

Ponoćna

Stepenice, hodnici i tajni prolazi.

Prostor koji tako dobro poznajem i osjećam svakim dahom.

Mogao je postati moje skrovište – bijeg od svijeta.

Ali kad ti dio duše ostane na nekom mjestu

jednim dijelom bića mu neminovno zauvijek pripadaš.

Riječi mi naviru u sjećanje iako se trudim da ih potisnem.

U ušima mi odzvanja eho prošlih dana.

Govorio si:

„Kako divno osjećaš muziku“

„Sviđa mi se što ne živiš pravolinijski (štogod ti to značilo)“

„Uvijek ću te osjećati kao svoju“

Zar ih je moguće zaboraviti?

 

Kao da je bio san .

Kao da se sve dešavalo nekom drugom.

U nekom drugom životu i svijetu.

A ja sam bila samo nijemi svjedok.

 

I dalje ne pronalazim odgovor na mnoga pitanja.

Zašto te tako snažno osjećam iako nisi tu?

I onda kad drugi pokuša da mi se približi.

Do mene ništa ne dopire.

Zaglušuje me ponovo onaj isti zvuk.

Tvojih velikih riječi od kojih nije ostalo ništa.

 

A ipak mi znače.

 

Neke slike nikad ne blijede.

Priznajem.

Viđala sam te na licima prolaznika.

U stranim gradovima.

Gdje god da se zateknem sa mnom si.

Oni nose Tvoje košulje .

Kosa im ima iste valove kao tvoja.

Tek kad im se približim i pogledam ih u oči

Shvatim da niko od njih nije Ti.

Nemoguće je zaboraviti kako su te oči gledale.

Upijale svaku crtu mog lica , svaki pokret i glas.

Sijale nekim čudnim sjajem kao nijedne do tada.

 

Ostaju urezani zauvijek.

Taj pogled. I 25. dan onog mjeseca neke tamo davne godine.

I da si prvi koji je u meni prepoznao „ono nešto“.

Sav ushićen pjevaš mi „devojko mala“

a ja ni ne slutim da će sve to nestati u treptaju oka.

Onda ću uzviknuti Vitovu „Sunce, hladno mi je“

Iz očiju će poteći rijeka,

a u rukama ću držati Onu knjigu ,

okrenuću 240. stranu

i za tih par minuta dok pjesmi ne dođe kraj

imaću iluziju da si pored mene.

 

U nekom narednom životu voljela bih da ti kažem

ono što nisam uspjela do sada.

A ne vjerujem da će biti nove prilike.

 

Jedno je sigurno.

Ova pjesma će nas nadživjeti.

Ona će nastaviti da priča jednom započeto.

A ti nećeš uspjeti da zaboraviš.

Ma koliko se trudio i ubjeđivao sebe u to.

Dio mene je ostao zauvijek sa tobom.

I to ništa ne može promjeniti.

 

Tu sam.

U pjesmama koje pjevaš,

U stihovima koje čitaš,

U vazduhu koji dišeš.

Kad ostaneš sam.

I kad ti dođem u san.

Moj lik je možda blijed

ali provijava kroz hodnike tvojih sjećanja.

 

I san i java sam.

 

Ne , nije ovo još jedna pjesma o Tebi.

Ovo je pjesma o Nama

kakvi smo mogli ali nikad nećemo postati.

Ova će nas pjesma nadživjeti.

Zapamtiće je krovovi dalekih mansardi i jedno rađanje dana koje se neće ponoviti.

Ali vječno je .

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *