Pietra Fon Tillen – E moj majstore, prevelik sam ja zalogaj za tebe

E MOJ MAJSTORE, PREVELIK SAM JA ZALOGAJ ZA TEBE…

U ruksaku imam knjigu u kojoj piše da nijedna povijest nije smrtna
Kad pucaš nemoj promašiti jer ja istinu ne šapućem
i ne glumim u tom filmu.
Ti kričiš nijemo
I što se više smiješ, više umireš u sebi.
A ja, što se više smijem, ja više živim.

Smeta ti majstore moje suludo piskaranje
Možda misliš da sam zato loša majka
Ili da me muški svijet više voli.
O jesam majstore
Ja sam javno dobro sa srcem i jetrom
Ja sam javni grijeh sa maternicom i kamencima na žuči
Ja sam javno biće sa žuborom tekućine u mozgu
I čitav zrak odzvanja dok hodam.

E moj majstore
Zgazili su mi kolijevku kojom sam trebala postati majka
Pokušali su me prebiti i ubiti
A ja sam se pretvorila u pamučni tampon
u trenutku dok si umirao govoreći kao griješnik

E moj majstore
Bio si kao urasli nokat pod teškom kišom
I Sunce kroz ruševine pune iluzija
I sad slijedi tuga bez strategije, liberalna tuga
kao vizija društva polumrtvih pjesnika.

Ja nemam stare pjesme majstore.
Svaki dan starim u novom danu.
Svaku noć zamišljam kako vadiš papirnate ptice
koje si davno silovao
a sada ih hraniš ponovo
da ti cvile u pjesmama živim.
Ja sam moj majstore tvoja pjesma smrti
koja je note pisala u mraku
i posuđivala novce da joj udahni život

E moj majstore
Ti si postao pjesnik da zadiviš ženu koja je voljela liriku
i da spasiš sebe u njenom biću
A ja majstore spašavam sebe u sebi
I molim se u svakom stihu
I boli me kako si glup
I kako popiješ tabletu da ti smiri srce.
A ja moj majstore ne pijem ništa.
Ja sam trijezno jato žena koje sleti na nečije rame
ako je sunce toplo
Imam mačetu majstore
I kidam glupe glave koje me žele ljubiti nepoznatu
Imam okrutnost majstore i to je moja zraka mraka
ispunjena sjećanjima.

Protrčao si kroz moju kralježnicu promatrajući me pozorno
kao zabrinuti građanin koji ponekad istrese polovični orgazam
na komad papira
I traži viagru u ovom šugavom vremenu
od kojeg me prolaze trnci.
E moj majstore
Ništa ti ne znaš o međupremazima i bojama
kojima se svijet šminka
A ja sam dijete onog koji je boje udisao i od boja poginuo.
Ja sam žena koja udara tamo gdje si najjači
u podizanju obrva i skidanju osmijeha

E moj majstore
Još si dužan kupovati drva čija vatra te neće ogrijati
Još si dužan posljednji pošteni plač rijeci koja presuši.
Pozdravi svoje lice smrti koje sakuplja grijehe žene
koja je izašla iz sebe kad je počela pisati pjesme.
Pozdravi gospe od rijeka
koje ne vole ljude koji mirišu na sebe.

Ja sam majstore dijete oca vulkana
Ja sam majstore dijete majke od lonca
Ja sam majstore dijete podruma i žohara
I nisu to metafore majstore

Nebo uvijek čeka djeveruše i pale anđele

Nećemo u muzej majstore kao voštane figure.
Nećemo ni u Nebo.
Samo ćemo u crnu zemlju po kojoj i sada hodamo
svatko, na svojoj strani sna.

Pietra Fon Tillen

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *