Radojka Rajka Mugoša – Uspavana ljepotica (Majci)

 USPAVANA LJEPOTICA

                                      Мajci

Šest i po godina mi je bilo, još par mjeseci pa početak u školu. Radovala sam se kupovini prve tašne i bukvara. Bilo nas je četvoro djece, ja najmlađa. Kako je majka bila bolešljiva i više puta ostajala u bolnici obično su me pazili starija braća i sestre, dok je  otac radio ili neko od bližnje svojte. Vrlo često bi dolazio djed,  baba i ujak, da obiđu majku… držali su me u krilu,  poklaćajući mi posebnu pažnju. U njihovim očima sam primjećivala suze, jasno mi nije bilo zašto  plaču, zbog čega skrivaju suze od nas djece. Ni slutila nijesam da se majka bori sa jednom opakom bolešću …. „Borba života i smrti“. Pustili bi je na par dana iz bolnice pa opet natrag i tako redom. Znali smo više puta biti u igri, kad bi dolazila iz bolnice, ne znajući da je ona već tu, da  nas čeka ispred kuće raširenih ruku da nas poljubi, stisne u zagrljaj i kaže kroz suze:

„Daj, Bože, da se izborim sa ovom opakom bolešću… daj, Bože da te majka isprati u školu“….

Brisala sam joj suze, plačući sa njom. Sjećam se, pustili su je na više dana kući. Mislila sam da joj je dobro, da je ozdravila… Radovala sam se. Tih dana je došao i ujak, imao је samo nju jednu sestru i ona njega, brata , bili su mnogo vezani… pričali bi i plakali, sve mi je bilo čudno, zašto suze kad je ona sad kući, kad je  dobro i sa nama je. Tih dana je došao i djed Vuko kojeg sam puno voljela… i on mene, bila sam njegova najmlađa unuka. U njegovim očima nije bilo suza, ali u očima mu se ogledala velika tuga… gledao je u nju, pa u nas… ništa mi jasno nije bilo. Sve je to tako trajalo do jedne noći uoči proljeća, kada se priroda  budi… kada sve cvjeta. Te noći spavali smo kod strica, tatinog brata… već oko pola noći začula sam puno glasova, između ostalih čuo se i plač mog brata Mića. Ustala sam i krišom posmatrala šta se dešava. Niko ništa nije govorio, a  svi tužnog lica. Zora je uskoro svanula, strina nas je obukla,  potom uzela nježno za ruke i odvela prema našoj kući. Ispred kuće je bilo mnogo ljudi, svi su bili čudni i pognute  glave, nikom nijesam mogla vidjeti osmijeh na licu… kako smo mi već bili blizu,  počeli su svi da plaču… ugledala sam vjenčeve i cvijeće… to me je uplašilo…  zašto toliko cvijeća… prišao je ujak koji nije skrivao suze, imao je neku čudnu boju na licu, a potom  i djed Vuko, majkin otac… uzeo nas  za ruke pa u krilo, ljubeći nas… imala sam osjećaj da se guši, da mu nije dobro, govorio je:

„Moramo biti jaki, imali ste dobru majku, a ja kćerku, ali njoj je sada dobro,  ona spava… ozdravila je“.

Upitala sam ga:

„Djede, zašto nas ona ne čeka raširenih ruku ispred kuće kao uvijek, da nas zagrli, već je u kući i zašto je ovoliko ljudi. Zašto plaču?“

Nije mi odgovorio, okrenuo je glavu, kao da ga je nešto zaboljelo.

Rekao je:

Sad će vas djed uvesti da poljubite majku.

Pretekla sam ga i rekla mu:

„Djede ali zašto ona ne izađe da poljubi nas“…

Rekao je:

„Ona spava“.

Uzeo nas je za dječje ručice i uveo u sobu u kojoj je bio čudni krevet, na kojem je ležala, kao uspavana ljepotica, ne pomjerajući se, ne govoreći ništa, čak nije ni ustala da se pozdravi sa svojom djecom. Djed nas je podigao i rekao:

„Poljubite majku… poljubite je… ona spava“!

Bila sam ljuta na svoju majku zašto nije ustala da poljubi svoju djecu, a ja ću se vječno sjećati zadnjeg poljupca koji sam joj poklonila.

Moja ljepotica je ostala vječno da spava.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *