Sandra M. Gačević – Neprolazno čekanje

NEPROLAZNO ČEKANJE

Objavio si kraj.

Bezglasno, mirno, olako…

Daješ slobodu mojoj

tjeskobi

zaključanoj u lažama i

paralažama.

Zarivaš nadu u leđa,

pa mučki ubijaš utjehu.

A prokleta tišina sječe

poput svijetle sablje časti.

Nemoćna sam da u

graničnicima

sentimentalnosti

te precrtam.

Da te iz zabludjelog uma,

poput zapaljenog nerva

uklonim.

Da te izvučem iz aorte

da bar, dok krvarim od

bola,

ti ne jecam lik.

Zvučni suglasnik tvog

imena

razbija zvučni zid nutrine

i ono malo mudrosti

što iskustvom skupih.

Tužno je biti sam u sebi.

 

Neka čekanja nikada ne

prođu.

Ti i ja datiramo iz prošlih

vjekova.

Adresiramo datume u

dugom nizu.

Sortiramo godine po

decenijama.

Duše su nam vezivno tkivo.

Tvoje smijalice, moje

radosnice.

Ciklički dolasci i odlasci

me sastavljaju i rastavljaju

po tvom nahođenju

i mom jedvačekanju.

Znam da nije svako

malovjerje

plod duha.

I da nije svima

namijenjen isti oblak.

Ali bez tebe sve gubi

smisao.

 

Pođi sa mnom sunčevom

stazom jednosmjerno.

Da u orbiti našeg

skrivenog, razrijeđenog

univerzuma

zbrajamo zasjenčene

poljupce

i da mirišem tvoje straže

na mjesečini.

Da ti, sklupčana u hrabrom

srcu

milujem ožiljke

i kao pokvarena vodenica

ponavljam

koliko si sve naj moje.

Na međi dva stoljeća

utemeljismo ljubav.

Kada saberemo i

oduzmemo živote,

prosjek su trenuci.

Samo su oni naši.

Zato… daj mi ruku?

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *