Sandra M. Gačević – Sokole moj

SOKOLE MOJ

U tvojim krilima je nebo
cijelo.
Savršenom
nepobjedivošću sloboda
kliče.
Sokole moj,
povjeruj u neslućenu
snagu nevinosti
i žubore zaljubljenih
čekanja.

Daleko su naša
sazviježđa.
Blizu mimoilaženja
i lutanja neprestana.
Vezali smo sudbine
u nepovezane životne
sinhronizacije
i presadili identitete
u različite vremeplove…
Ali ljubav je preživjela.
Zagubljena u predgrađu
rodnog grada,
nivelisana u nespokoju
uzdaha
i sa pregrštom nedozrelih
želja
čeka da je pronađemo.
Možeš da se ljutiš sokole
i busaš u prsa odlikovana
da jesam ono sto nisam
skrivila
i da sam zvjezdane noći
izdala,
ali se zapitaj,
šta ako sumnja i ćutanja
vjerolomna
obezboje jeseni života…
I bolno prosta stvarnost
nam zavitla mačem
prolaznosti…
Ljubav se ne moli, već voli
i ogleda u uzavrelom
plesu zjenica
kad god nas srodne misli
obuzmu
i kada smo u oblaku
požudne milosti
neporaženi pred vizijom
trijumfa.
Srasli smo odlučno bdijuci
nad uspomenama i datom
riječju,
kao vojnici na braniku
otadžbine.

Leti sokole i zahtjevaj više.
U rasponu krila svijaj
tajne što dušama
kroz želje šapućemo.
Svečano nadleti
korpus prisnih noći
i jedno jutro na pijadestalu.
Iskusi slovo o tebi
kroz pramen neumitne
čežnje,
jer svako slovo je dodir
a svaki dodir nije otimanje.
Sliveni u odjeku vječnosti
po ko zna koji put ćemo
vaskrsnuti,
ptico ponosna.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *