Šarl Bodler – „Što se više čovjek interesuje za umjetnost, postaje manje grub… Umjetnik nikad ne izlazi iz sebe.”

Šarl Bodler (franc. Charles Pierre Baudelaire; Pariz, 9. april 182131. avgust 1867), francuski pjesnik, preteča i utemeljitelj modernizma.

Biografija
Djetinjstvo i mladost

Bodler je rođen u Parizu 9. aprila 1821. godine. Njegov otac, visoki državni službenik i amaterski umjetnik, preminuo je tokom Bodlerovog djetinjstva 1827. godine. Sljedeće godine, njegova majka, Karolina, koja je bila trideset četiri godine mlađa od njegovog oca, preudala se za potpukovnika koji je kasnije postao francuski ambasador na različitim plemićkim dvorovima.

Bodler je imao blizak i složen odnos sa svojom majkom. Rekao je: „Volio sam svoju majku zbog njene elegancije”. On joj je kasnije pisao: „U mom djetinjstvu je postojao period strastvene ljubavi prema Vama”. Njegov očuh je bio strog, ali je ipak brinuo za Bodlerovo vaspitanje i budućnost.

Bodler se obrazovao u Lionu, gdje je bio prisiljen da boravi u pansionu, daleko od svoje majke (čak i za vrijeme praznika) i prihvati očuhove stroge metode, što uključuje i zabranu odlaska kući. Prisjećajući se tih godina, napisao je: „Zgrozim se kada pomislim na te godine … na tužno djetinjstvo, samoću u srcu“. U četrnaestoj godini Bodlera su u njegovom razredu opisivali kao mnogo preciznijeg i različitijeg od drugih njegovih kolega učenika. Bodler je bio nestalan u svojom studijama, ponekad je bio marljiv, a ponekad neradan. U osamnaestoj godini, Bodler je opisan kao „uzvišen karakter, ponekad veoma mističan, a ponekad veoma nemoralan i ciničan”. Bio je neodlučan kada je riječ o njegovoj budućnosti. Rekao je svome bratu: „Ja ne osjećam da imam neko zvanje”. Njegov očuh je za njega imao u planu karijeru u pravu ili diplomatiji, ali Bodler je odlučio da se posveti književnoj karijeri.

Bodler je često posjećivao prostitutke i u tom periodu se zarazio gonorejom i sifilisom. Na preporuku svog starijeg brata Alfonsa (sudija), otišao je kod apotekara poznatog po tretmanima za polne bolesti. Neko vrijeme je živio sa prostitutkom Sarom, a i sa svojim bratom, kada je bio u lošoj finansijskoj situaciji. Od očuha je dobijao niske dnevnice koje je veoma brzo trošio. Bodler je počeo da se zadužuje, uglavnom zbog kupovine odjeće. Njegov očuh je zahtijevao finansijske obračune i napisao Alfonsu: „Došao je trenutak da nešto učinimo i sačuvamo Vašeg brata od propasti“. U nadi da će uspjeti da ga promijeni i napravi čovjeka od njega, očuh ga je poslao na putovanje u Indiju 1841. godine, uz nadzor bivšeg mornaričkog kapetana. Bodlerova majka je bila tužna zbog njegovog neprimjerenog ponašanja.

Albatros

Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
lađa što nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevješti, zbunjeni,
bijelim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k'o veslima na obadvije strane.

Maločas prekrasan, a sad smiješan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pjesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.

To naporno putovanje nije uticalo da Bodler skrene misli sa književne karijere niti da promijeni svoje ponašanje i životne stavove, tako da je dogovoreno da pomorski kapetan vrati Bodlera kući. Sa putovanja se vratio kući bogatiji za mnoga iskustva (jedno od njih je jahanje slonova) i sa impresijama vezanim za more, jedrenje i egzotične luke, što je kasnije iskoristio u svojoj poeziji. Bodler se vratio u Pariz nakon manje od godinu dana odsustva. Na žalost njegovih roditelja, bio je riješen više nego ikada da nastavi svoju književnu karijeru. Njegova majka je kasnije rekla: „Oh, kakvi jadi! Da je Šarlovu karijeru vodio njegov očuh, ona bi bila mnogo drugačija nego što jeste … on ne bi ostavio traga u književnosti, njegovo ime ne bi bilo upamćeno na taj način, to je istina, ali bio bi mnogo srećniji, svi bismo bili srećniji”.

Čitaocu

Zabluda, grijeh i glupost i tvrdičenje plove
po duhovima našim i tijela kinje,
krmimo milu grižu savjesti kao svinje,
ko prosjaci što svoje buve i vaši tove.

Tvrdoglava u grijehu, duša nam mlako žali;
naplaćujemo skupo kad bilo šta priznamo,
i opet blatnim putem veselo koračamo
ko da smo svaku mrlju jevtinom suzom sprali.

Zahvaljujući onom vičnom alhemičaru,
Satani Trismegistu, što duh nam opčinjeni
na jastuku zla dugo uljuljkuje i plijeni,
čvrst metal naše volje pline u prah i paru.

Konce koji nas kreću Đavo spušta i diže!
Pronalazimo draži u svemu što je gadno;
bez groze silazimo niz mračno grotlo smradno
i svakoga smo dana za korak Paklu bliže.

Kao razvratnik koji grize u bednom žaru
grudi precvaloj drolji, od muka razrivene,
krademo prolazeći slasti nedopuštene,
pa ih cijedimo snažno kao narandžu staru.

Poput gustoga roja crva što drobom mili,
jato demona naših mozgom bančeći gmazi,
i dok dišemo vazduh, Smrt nas u pluća slazi
ko nevidljiva rijeka koja potmulo cvili.

Nasilje, otrov, kama i požar još spleli
nisu ukrase preko nacrta banalnoga
naših sudbina bednih, al’ to je samo stoga
što u dnu duše, avaj! nismo dovoljno smjeli.

Al’ tu gdje su šakali, keruše i panteri,
majmuni i kraguji i škorpije i guje,
čudovišta što kevću, urlaju, grokću, zuje,
tu gdje nam puze gnusni poroci kao zvijeri,

ima jedan još većma ružan, prljav i zao!
I mada niti topće niti galami drsko,
cijelu bi zemlju rado u paramparčad smrskao
i zijevnuvši najednom sav svijet bi progutao:

zove se Čama! – Dok je nevolje suze prate,
nargile ona puši i snijeva gubilište –
ti znaš, o čitaoče, to nježno čudovište
– dvolični čitaoče – nalik na mene, – brate!

Bodler se uskoro vratio recitovanju svojih neobjavljenih pjesama i uživao je u dodvoravanju njegovih umjetničkih vršnjaka. U dvadeset prvoj godini, dobio je veliko nasljedstvo, preko 100.000 franaka i četiri parcele zemljišta, ali je većinu tog bogatstva potrošio u roku od nekoliko godina. Njegovi nagomilani dugovi su daleko premašivali njegov godišnji prihod i iz očaja, njegova porodica je stavila imovinu pod hipoteku. U to vrijeme on se sastajao sa gospođicom Duval, kćerkom jedne od prostitutki iz Nanta. To je bila njegova najduža romantična veza tokom koje je spoznao čari i gorčine strasti. Ona je bila ljubavnica fotografa i karikaturiste po imenu Nadar.

Karijera

Iako njegova djela 1843. godine još uvijek nisu bila objavljena, Bodler je postao poznat u umjetničkim krugovima kao kicoš i rasipnik. Kupovao je knjige, a umjetnička djela i antikvitete nije mogao da priušti sebi. Tokom 1844. godine hranu je uzimao na kredit, a polovinu svoje imovine je izgubio. Bodler je redovno molio majku da mu daje novac dok je pokušavao da unaprijedi svoju karijeru. Sastao se sa Balzakom i u tom periodu je napisao mnoge pjesme koje su se našle u zbirci Cvijeće zla. Njegovo prvo objavljeno umjetničko djelo je pregled „Salon iz 1845”. Bodler je pokazao da je želio da bude dobro informisan, bio je strastveni kritičar i privukao je pažnju umjetničke zajednice. Tog ljeta prihodi su bili skromni, a dugovi veliki, bio je sam i sumnjičav prema budućnosti, jer su „zamor pada u san i zamor buđenja neizdrživi”. Odlučio je da počini samoubistvo i ostavi ostatak svoje baštine ljubavnici. Međutim, nije se ubio, samo je površno ranio sebe nožem. Dok se oporavljao, molio je svoju majku da ga posjeti, ali ona nije obraćala pažnju na njegove molbe, najvjerovatnije zbog toga što joj je suprug branio da posjeti sina. Bodler je neko vrijeme bio beskućnik i potpuno otuđen od svojih roditelja.


Uništenje

Progoni me Demon kroz moja bespuća,
Lebdi oko mene kao vazduh, svuda;
Prodire u srce i razara pluća,
Ispunjava mi dušu čežnjom vječnog bluda.
Znajuć da Umjetnost ljubav mi je prava,
Uzme katkad oblik divnog ženskog bića,
I pod izgovorom, lažnim, privikava
Moje vrele usne na beščasna pića.
Vodi me daleko od Božjega oka,
Bez daha i lomna, na pučinu sinju
Dosade što zjapi pusta i duboka;
Baca mi u oči smušene od bdenja
Zamazane krpe, rane, golotinju,
Sav jezivi pribor i stroj Uništenja!

Tokom 1846. godine napisao je drugi Salon pregled i dobio je dodatni kredibilitet kao poslanik i kritičar romantizma. Sljedeće godine bila je objavljena Bodlerova novela La Fanfarlo.

Vampir

Ti, što si ko ubod igle
Kroz jadno mi srce prošla,
Što si kao da su stigle
Sve vještice ludo došla.

Da mi duh u negve stežeš
I da stvoriš ležaj sebi,
– Bestidnice, što me vežeš
Da me đavo bolje ne bi,

Ni igrača ne bi kocka,
Nit’ se pjanom žeđa gasi,
Nit’ crv tako leš svoj bocka,
– Prokleta, prokleta da si!

Molio sam sve bodeže
Moju da slobodu vrate,
Molio sam sve otrove
Kukavstvo da moje skrate,

Al’ svako mi je rekao
Pun prezira nekog zloga:
Slobodu od ropstva svoga,

Jer za takve nema mira!
Sam si svoju bol skrivio,
Sam bi opet oživio
I ljubio svog vampira!

Bodler je učestvovao u revoluciji od 1848. Nekoliko godina je bio zainteresovan za republičku politiku, ali na njegove političke tendencije su više uticali emocionalni stavovi nego čvrsta uvjerenja. Njegov očuh je, takođe, bio učesnik u revoluciji. Tokom 1850. godine, Bodler se borio sa slabim zdravljem, pritiskom dugova i neredovnošću pisanja i ispoljavanja svoje umjetničke strane. Često se premještao iz jednog u drugi stan i održavao jedan nelagodan odnos sa svojom majkom, često je moleći za novac (njena pisma upućena njemu nisu pronađena). Prihvatio je da radi mnoge projekte koje nije bio u stanju da završi potpuno, ali je uspio da završi prevod priča Edgara Alana Poa koje su bile objavljene. Bodler je naučio engleski u svom djetinjstvu, gotički romani, i Poove kratke priče, postali su njegova najdraža materija za čitanje.


Čovjek i more

Slobodni čovječe, ti vijek ćeš ljubit more,
to svoje ogledalo. U bibanju, što mine,
ti dušu motriš sebi u beskraju pučine.
I duh tvoj ponore zar nema još i gore?

Ti voliš roniti u njedra svojoj slici,
nju grliš očima i rukom, često kušaš
zaglušiti srce sebi, da kucaj mu ne slušaš
u divlje tužbe te neukroćenoj rici.

I vi ste, oboje, i tamni i diskretni,
čovječe, ko je dno ti bezdna dirno grozna,
o, more, skrivena bogatstva ko ti pozna?
Vi tajnu čuvat ste ljubomorni i srećni.

Ipak se borite stoljeca nebrojena
među sobom bez milosti, bez pokajanja,
o, tako željni ste i smrti vi i klanja,
o, borci vječni vi, o, braćo nesmiljena.

Nakon što mu je preminuo očuh 1857. godine, Bodler ga nije ni spomenuo, ali se saosjećao sa svojom majkom kako bi se njihov odnos popravio. Još uvijek snažno emotivno vezan za nju, u tridesetšestoj godini pisao joj je: „Ja vjerujem da ti pripadam u potpunosti i da pripadam samo tebi“.

EGZOTIČNI MIRIS

Dok udišem miris tvojih toplih grudi,
sklopljenih očiju, u jesenje veče,
ja ponovo vidim te obale sreće
gdje jednoličnog sunca oganj rudi;

lenjivo ostrvo gdje priroda nudi
svoje divlje voće i čudno drveće;
ljude čije tijelo vitko se pokreće,
žene čiji pogled iskrenošću čudi.

Vođen tvojim dahom u predio žarki
vidim luku punu jedara i barki
još uvijek smorenih morskim talasima,

dok sa tamarinda zelenih se ruši
miris koji kružeć’ nozdrve nadima
i s pjesmom mornara miješa se u duši.

Cvijeće zla

Bodler je 1857. godine objavio svoju najpoznatiju zbirku Cvijeće zla (franc. Les Fleurs du mal). Neke od tih pjesama već su se pojavile u Revue des Deux mondes, kad su objavljene od strane Bodlerovog prijatelja koji je naslijedio štamparski posao u Alenconu.

Alegorija

Prelijepa, golih ramena, pusta vlasi
Do ruba čaše, da ih vino kvasi.
Kandže ljubavi, otrov, spletke glupe
Skliznu sa granitne joj kože, i otupe.
Smije se Smrti, Razvratu se ruga,
Tim zlotvorima, čija ruka gruba
Iako sve čačka, nikad ne bi smjela
Da ospori slavu njenog čvrstog tijela.
Gazi ko boginja, spava ko sultanija;
A uživanju je od paše odanija,
Ruke joj pune dojki, okom zove
U širok zagrljaj sve ljudske sinove.
Dobro zna ta djeva jalova, nesveta
A ipak potrebna za opstanak svijeta
Da ljepota tijela dar je vrhoviti,
Pa za svaku gadost oprost će dobiti.
Pojma nema o Čistilištu, ni Raju,
Pa kad u noć crnu uroni na kraju,
Gledaće, ko novorođenče kad kroči,
Bez mržnje, bez kajanja, smrt pravo u oči.

Pjesme su stekle malobrojnu publiku, ali predmet pjesama je privukao pažnju javnosti. Bodlerov uticaj na druge umjetnike je, kako je izjavio Teodor de Banvil, bio „ogroman, prostran, neočekivano pomiješan sa divljenjem i sa nekim neopisivim strahom i uznemirenošću“. Flober je bio impresioniran i napisao je Bodleru: „Pronašli ste način za obnavljanje romantike … Poznato je da ste nepopustljivi kao mramor i prodorni kao engleska magla“.

ŽIVA BUKTINJA

Stupaju preda mnom Oči pune bljeska,
Ko Anđeo da ih magnetičnim stvori;
To su moja braća, dva brata nebeska,
Lijuć mi u oči oganj nesagoriv.

Štite me od grijeha i nesreće druge,
Korake mi vode po stazama Lijepog;
Ja sam njihov sužanj, oni moje sluge;
Toj buktinji živoj pokoran sam slijepo.

O, prekrasne Oči, blistate ko svijeće
Kad mistični sjaj im usred dana gori;
Sunce sja, al njihov plam zgasiti neće;

Dok one Smrt slave, vi pjevate Zori;
Stupate, pojući buđenje u meni,
Zvijezde čiji plamen sunce ne zasjeni!

Neke od glavnih tema bile su seks i smrt, što se smatralo skandaloznim. Takođe je dotaknuta i lezbijska ljubav, tuga, korupcija u gradu, izgubljena nevinost, teškoća življenja i vino. U nekim pjesmama se primjećuje slikovit prikaz osjećaja za mirise kako bi se probudio osjećaj nostalgije za prošlost i intimu.

ONA SVA

Kad jutros, jedva krijući zlobu
i u klopku me navodeći,
Demon u moju uđe sobu,
upita: ”Da li mi možeš reći

šta je od sviju lijepih stvari
kojim je oko zasijenjeno,
od crnih il’ rumenih čari
što čine ljupko tijelo njeno,

najslađe?” – Ali duša reče
Gnusniku: ”Svaki dio grije
isto, iz svakog melem teče
i podjednako drago sve je.”

Ne znam kad me očarava,
šta posebno me tu privlači.
Ona me kao noć stišava
I kao Osvit na me zrači;

i saglasje je preveliko
što njenim lijepim tijelom vlada
da obujmiti može iko
sve sastojke tog divnog sklada.

Preobražaj me tajni pleni,
sva čula se u jedno sliše!
Muzika struji dahom njenim,
kao što njen glas miriše!

Neki kritičari zovu neke od pjesama „remek-djela strasti, umjetnosti i poezije“. J. Habas je negativno prokomentarisao Bodlerovu zbirku: „Sve ono što nije skaredno, nerazumljivo je, a sve što se može razumjeti, raspada se“. Tada je Bodler odgovorio na ovaj prigovor u pismu svojoj majci: „Vi znate da sam uvijek smatrao da književnost i umjetnost treba stvarati nezavisno od morala. Za mene je dovoljna ljepota i stilizovana koncepcija”. Ali u ovoj knjizi, čiji naslov (cvijeće zla) sve govori, kao što se vidi, sva ljepota je mračna i hladna. Zbirka je nastajala uz bijes i strpljenje. Bodler je pričao da je nekada bio prestravljen užasom koji ga nadahnjuje. Rekao je: „Oni mi sve osporavaju, stvaralački duh, pa čak i poznavanje francuskog jezika. Ne zanimaju me riječi tih imbecila, i znam da će ova knjiga, sa svojim vrlinama nedostacima, napraviti svoj put i spomen u književnosti, čak i pored najboljih pjesama već dobro poznatih pjesnika”.

Uznesenost

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužjačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrom zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zamaglila,
srećan je ko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
– ko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!

Bodler, njegov izdavač i štampar, su procesuirani za stvaranje prekršaja protiv javnog morala. Bodlera su novčano kaznili, ali nije bio u zatvoru. Šest pjesama je bilo potisnuto, ali su kasnije štampane (Brisel, 1866). Još jedno izdanje zbirke Cvijeće zla, bez tih pjesama, ali uz značajne dodatke, pojavilo se 1861. godine. Viktor Igo mu je napisao: „Tvoje cvijeće zla sija i blješti poput zvijezda … ja svom svojom snagom pozdravljam Vaš snažan duh“. Gotovo sto godina kasnije, šest pjesama je ponovo bilo zabranjeno u Francuskoj.

Poslednje godine

Tokom 1859. godine, njegove bolesti, njegova dugoročna upotreba tinkture opijuma, njegov život pun stresa i siromaštva je postao komercijalan i Bodler je primjetno uzrastao. Na kraju, njegova majka je pristala da on živi sa njom u Honfleuru. Bodler je bio produktivan u miru, u primorskom gradu, a neke njegove pjesme su primjer njegovog napora u tom periodu.


Nakit

Dragana bješe naga, ali je, znajući me,
zadržala svoj zvonki nakit, i njeno lice
likovalo je gordo, sve ozareno njime,
srećno ko što su katkad mavarske robinjice.

Kada u igri zveči podrugljivo i jasno,
taj svijet što se metalom i kamenjem preliva
ushićuje me, i ja volim bijesno i strasno
stvari u kojima se zvuk sa svetlošću sliva.

Na divanu je tako ležala, sasvim gore,
i smiješila se milo onome kom se dala –
ljubavi mojoj blagoj, dubokoj kao more,
što se k njoj propinjala kao put svog žala.

Gledajući me, nalik na ukroćenog tigra,
sanjalački je razne zauzimala poze,
i nevina je ova i pohotljiva igra
krasila novom draži njene metamorfoze;

Njene ruke, noge i slabine i bedra,
glatki ko nauljeni i labuđe gipkoće,
tkali su ispred moga pogleda oštro-vedra;
a trbuh njen i grudi, to je moje zrelo voće,

Umiljatiji nego Anđeli zla, put mene
bližili su se da mi dušu iz mirovanja
trgnu i da je smame s kristalne one stijene
gdje se spustila, željna spokojnog samovanja.

Bokovi Antilope i grudni koš dječaka
kao da neki novi crtež spoji:
struk joj je tako uzan, a stegna tako jaka.
Kako joj divno šminka na smeđem licu stoji!

– Kad se svetiljka zatim ugasi, zatreperivši,
jedino još je kamin po našoj sobi sjao
i s vremena na vrijeme s uzdahom proplamsavši,
njenu je ambra-kožu krvlju obasipao.

Finansijske teškoće su ponovo rasle, a naročito nakon što je njegov izdavač Pol Malasis otišao u bankrot 1861. godine. 1864, ostavio je Pariz zbog Belgije, djelimično u nadi da može prodati prava na njegova djela i da drži predavanja. Njegov dugogodišnji odnos sa gospođicom Duval nastavljen je isprekidano, ali joj je on pomagao do kraja života. Bodler je uspostavio poseban odnos sa jednom glumicom i jednom kurtizanom, i ti odnosi su bili izvor velike inspiracije, ali nikada nisu proizveli neko dugotrajno zadovoljstvo. Pušio je opijum, i u Briselu je počeo da se opija. Bodler je preživio jak moždani udar 1866. godine, nakon čega je uslijedila i paraliza. Poslednje dvije godine svog života proveo je polu-paralisan u Briselu i Parizu, gdje je i umro 31. avgusta 1867. Bodler je sahranjen u Parizu.

Želja za ništavilom

Sumorniče, nekad bitkom zaneseni,
ne bocka te stremen i više te Nada
neće načinjati! Pa lezi od jada,
stari konju, svakom granom prestrašeni.

Odreci se srce, mirno okameni.

Poražen, satrven! Onaj koji pada
ne treba ni ljubav ni boj razdraženi.
Zbogom pjesme mjedi, zvuci raznježeni,
ne mamite, slasti, srce koje strada!

Divno je proljeće bez mirisa sada!

I vrijeme me guta, dok trenuci lijeni
padaju k'o snijeg preko mrtvog grada;
s visine je zemlja okrugla i mlada,
meni su suvišni svi zakloni njeni!

Sa mnom, o lavino, niz strminu kreni!

Mnoga Bodlerova djela su objavljena nakon njegove smrti a njegova majka je otplaćivala njegov znatan dug. Rekla je: „Vidim da moj sin, uprkos svim svojim greškama, ima svoje mjesto u književnosti“. Živjela je još četiri godine nakon Šarlove smrti.

Kritike

Bodler je bio aktivan učesnik u umjetničkom životu svoga doba. Kao kritičar i esejist, pisao je opsežno o temama iz francuske kulture. Bio je iskren sa prijateljima i neprijateljima, rijetko kada je imao diplomatski pristup i ponekad je odgovarao verbalno nasilno.

Edgar Alan Po

Bodler je imao mnogo toga zajedničkog sa Poom, (koji je umro 1849. u četrdesetoj godini života). Obojica su imali sličan senzibilitet, borili se sa bolestima, siromaštvom i sjetom. Bodler je vidio u Pou prethodnika i pokušavao je da bude njegov francuski kolega savremenik. Bodler se u velikoj mjeri bavio prevodom Poovih djela, i prevodi su mu bili naširoko hvaljeni. Bodler nije bio prvi francuski prevodilac Poovih djela, ali njegove prevode smatrali su za najbolje.

Teofil Gotje

Gotje, pisac i pjesnik, zaradio je Bodlerovo poštovanje zbog savršenosti forme koju je imao i zbog majstorstva jezika. Gotje je često imao meditacije o smrti i užasu života koji su uticali na teme u Bodlerovim spisima. U znak zahvalnosti za svoje prijateljstvo i istovjetnost vizija, Bodler mu je posvetio zbirku pjesama Cvijeće zla.

Nadar

Nadar je bio karikaturista, naučnik i fotograf. Bodler se divio Nadaru, jednom od njegovih najbližih prijatelja i napisao je: „Nadar je najnevjerovatniji prikaz vitalnosti“. Kretali su se u sličnim krugovima i Bodler je ostvario mnoge društvene veze preko Nadara. Nadarova bivša ljubavnica gospođica Duval postala je Bodlerova ljubavnica 1842. godine. Bodler je oko 1850. godine postao zainteresovan za fotografije.

Filozofija

Šarl Bodler

Mnogi filozofi su smatrali Bodlera skandaloznim i provokativnim za svoje vrijeme. Pisao je o širokom rasponu tema.

Ljubav

„Postojao je nesavladiv ukus za prostituciju u srcu čovjeka, iz koje dolazi njegovo užasavanje od samoće. To užasavanje od samoće je potreba da se izgube u spoljnom tijelu, da čovjek plemeniti osjeti potrebu za ljubavlju.”

Brak

„Nesposobna da uguši ljubav, crkva je htjela bar da je dezinfikuje i stvorila je brak.”

Umetnik

„Što se više čovjek interesuje za umjetnost, postaje manje grub… Umjetnik nikad ne izlazi iz sebe.”

„Stil je karakter.”

Užitak

„Lično, mislim da jedinstvena i vrhovna naslada leži u zlu – i muškarci i žene poznaju od rođenja da sve zadovoljstvo leži u zlu.”

Politika

„Nemam uvjerenja kao što ih imaju ljudi u mom vijeku, jer ja nemam ambicija … Međutim, ja imam neka uvjerenja koja ne mogu biti shvaćena od strane ljudi iz mog vremena.”

Uticaj

Bodler je imao znatan uticaj na francusku i englesku književnost. Najznačajniji francuski pjesnici koji su došli posle njega su ga velikodušno hvalili. Četiri godine nakon njegove smrti, Artur Rembo ga je pohvalio u pismu i napisao za njega da je „kralj pjesnika, pravi Bog”. 1895, Stefan Malarme je objavio sonet u znak sjećanja na Bodlera.

Jednoj prolaznici

“Ulica je zaglušna vrištala oko mene.
Duga, tanka, u crnini,
veličanstvo bola.
Prošla je neka žena, a ruka joj ohola
pridizaše, njihaše skutove svoje.
Hitra, otmjena,
s nogom kao u kakvog kipa.
A ja se napijah u grču osobenjaka
njenim okom,
olovnim nebom olujnog znaka
što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.
Jedna munja… a zatim noć!
Trenutna prelesti,
s čijeg pogleda na mah
novim životom dišem?
Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?
Drugdje, daleko!
Prekasno!
Možda nikad više!
Jer ne znaš kuda ću,
ne znam kuda si nestala,
ti koju koju sam mogao voljeti,
ti što si to znala!”

U engleskom govornom svijetu, Edmund Uilson je smatrao da je Bodler pokrenuo pokret simbolista na osnovu svojih prevoda Poa. Eliot je smatrao da je Bodler bio „veliki genije” i ocijenio je da je imao „neprocjenjivu tehničku veštinu… stih predstavlja neiscrpnu studiju za potonje pesnike, i to ne samo u francuskom jeziku”.

U popularnoj kulturi

Navedeno je da je u popularnoj televizijskoj seriji Angel, Le Vampire zaista nastao zbog inspirisanosti Bodlerom.

JEDNOJ KREOLKI

U mirisnom kraju kojim sunce žari,
Pod purpurnim svodom palmovih stabala,
Otkud lijenost plavi oči poput vala
Ja vidjeh kreolku još neznanih čari.

Blijeda joj put žeže; smeđa čarobnica,
Dok, visoka, tanka ko lovac korača
Otmjeno uzdiže lijepi vrat dugačak
I mirno se smiješi, samosvjesnog lica.

Da u kraju slave vi živite, dijete,
Kraj zelene Sene ili kraj Loare,
Vi biste krasili zamkove nam stare,

U čijem bi hladu pjesnici sonete
Za krupne vam oči u svom srcu vili
I od crnaca vam pokorniji bili.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *