Semjuel Beket – Biografija

Semjuel Beket (engl. Samuel Beckett; Dablin, 13. april 1906Pariz, 22. decembar 1989), irski književnik, dramaturg i romanopisac.

Od 1938. godine živi u Parizu, a nakon rata počinje i da piše na francuskom. Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beket u svim svojim djelima daje krajnje pesimističku viziju svijeta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno „trajanje“ ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa. Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beket napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet i zamjenjuje ih nizom scena koje se ponavljaju sa malim varijantama, a likove svodi na groteskne i stravične marionete (nijemi, slijepi, gluvi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku). Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugeriše ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijaloga ili dugim unutrašnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture.

Bio je prijatelj sa Džejms Džojsom, kome je bio i lični sekretar. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Najznačajniji je kao pisac pozorišnih komada i jedan od glavnih predstavnika „teatra apsurda“. Napisao je i nekoliko romana, ali svjetski uspjeh postigao je sa dramama.

Djela
Karakteristike Beketove poetike
  • Junaci su starci i skitnice, klovnovske pojave i ljudske kreature, zatečene u metafizičkom, izobličenom prostoru.
  • Čovek je u njegovim djelima bez korijena, bez cilja, identiteta i sadašnjosti. Prazan je i opustošen i svodi se samo na jednolične, usporene i apsurdne pokrete, lišene smisla.
  • Njegovi likovi nemaju psihološki i socijalni identitet
  • Čovjek je beznačajan i sam po sebi tragičan jer je izgubio istorijsko pamćenje
  • U dramama nema prave radnje ni logičkog slijeda jer je sve pokidano u čovjeku i među ljudima; umjesto fabule, dominira unutrašnja napetost i potištenost (melanholija)
  • U govoru njegovih junaka mnogo je nepovezanosti, ćutanja i ponavljanja istih riječi i rečeničnih konstrukcija, a to je posljedica sužene i krajnje osiromašene svijesti u osiromašenoj stvarnosti
  • Jezik je bez jasnog i konkretnog značenja i njime se sve dovodi u sumnju jer je sve deformisano i bez prave svrhe i pravog smisla – sve je nalik na jedno veliko NIŠTA, pa je zato sve apsurd
  • „Ne htjeti reći, ne znati šta hoćemo da kažemo, ne reći šta mislimo da kažemo, a ipak stalno govoriti.“

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *