Snežana Dakić-Tomanović – Kapi života

Kapi života

Izlazi iz zgrade. Crvenokosa, u crvenom kaputiću, žurnim korakom ulazi u svoje auto, teget reno pet. Odlazi u nečiji zagrljaj, onako vedra i dotjerana. Žuri, jedva čeka da je zagrli, taj neko. Auta već nema na parkingu.

Poznajem je. Nije pošla da je grle. Ide kod oca i majke, da uzme meso iz zamrzivača, da sjutra napravi ručak sinu i sebi. Dotjerala se, ipak, sigurno je opet klonula duhom. No, ne želi da to drugi vide. Njen petogodišnji sin joj je sinoć, pred spavanje, rekao da se život zove život, jer je za uživanje. I, kako da ne obuče najljepši kaput kad ide kod roditelja? Svaki tren je život, i svaki čas može da bude specijalan. A, i mora tako, zbog svih domaćica čiji su pogledi zalijepljeni za prozor… I zbog sina. I sebe.

Znam da ima čudno pravilo, dan trošenja i dan štednje. Prvi je dan kada sin i ona kupe što im treba, drugi je dan kad ne kupuju ništa. Troše od onoga što im je trebalo juče. Ipak, i noći onih netrošačkih dana su lijepe i interesantne. Čekaju da dođe kuma Tinka ili neka od drugarica, da igraju igre svi troje, ljepše je i bolje. Kad su sami, pričaju priče ili gledaju filmove. Omiljena priča- ona o Troji, a film- Potraga za Nemom. To su im zajednički favoriti. Oboje čekaju vikend, subota je dan za šetnju ili ribolov, nedeljom on ide kod oca. Ona izlazi sa drugaricama, čita, ispija kafe, leškari… priziva ljubav. Želi porodicu, novi brak, muža… Uglavnom se svi čude i govore joj da nije normalna. No, ona ne odustaje. Zna da nije normalna baš sasvim, ali, mora li čovjek da bude normalan da bi lijepo živio? Ona je htjela da ispoštuje sva pravila, da bude sve po planu, prihvatljivo svima. Onda joj se život nekako izmigoljio iz ruku i shvatila je da je izgubila onu zacrtanu putanju, da mora da prihvati to što joj je dato i napravi od toga nešto nalik životu.


***

Došlo je proljeće. Gledam je kako se u lavanda haljini spušta niz ulicu, kao da lebdi, nošena lahorom. Maše nekome preko puta. Srećna je, sigurno je zaljubljena. Kako je njoj lako. Gospodarica svoga vremena…

Evo, crvenokosa opet žuri. Znam, ide kod jedne djevojke na masažu, tu u kvartu. Ima slobodno sat vremena, vrat je užasno boli, mora to da riješi. Sinoć je do kasno ispravljala pismene zadatke, jutros primila djecu u vrtić i igrala sa njima, onda išla u školu i stigla kući . Mora da se pripremi za novi talas obaveza, domaći sa sinom, pa kurs engleskog, a poslije toga sređivanje prostora za novi dan, ujutru rano dolaze djeca. Sreća što dan duže traje… Uskoro će i ljeto, taman da odmori… Već mašta kako zatrpava noge u vreli pijesak, da se napune toplote za nekoliko zima, za neke oblačne dane koji vuku u krevet i tjeraju na kasno ustajanje… Čeka vikend kad će moći da spava do kad želi… to je sve što joj treba, malo više odmora i sna… Treba joj i bezbrižnost sjutrašnjice, neko na koga može da se nasloni i osloni, da u letu ispriča događaj, podijeli osmijeh ili strah… Opet je uvela novo pravilo, bolje reći ritual. Jedne noći ona sinu priča priču, druge noći on njoj, pa opet istim redom. Zaista je sredila taj svoj svijet, taj blistavi mali kosmos od njih dvoje, pun je rituala kojim se oboje raduju. Ipak, želi da poremeti tu harmoniju nečijim dolaskom. Sigurna je da će se to dogoditi čim napuni trideset.


****

Kako je uvijek razdragana, njoj je lako. Nema muža da mora da kuva ručak svaki dan, niti da mu objašnjava gdje je I sa kim, ne vodi računa o rodbini, ne ugađa nikome, samo sebi… Sad će cijelo ljeto da izlazi, da kolima ide na more, to jedno dijete može uvijek da ostavi kod babe, ljepota…

Počelo je ljeto, I njena angažovanost će da se smanji. Nema privatnih časova, plaćanja starješinstva, kurseva, djece koja dolaze…a ljeto je dugo, predugo. I, stvoreno za porodice koje su kompletne, pa svi zajedno da idu na planinu I more. No, ona se neće sjekirati zbog toga, ima ovo zlatno dijete, taj dar od Boga, zbog kojeg mora, I kad ne može, da bude hitra I da živi. Kako bi mogla drugačije? Kako su joj ruke I srce puni, koliko je srećna. Nema veze što će I ovoga ljeta, kao I prethodnih, uzeti pozajmicu od Tinke, I vraćati je do zimskog raspusta. To je za odlazak na planinu, za more je uštedjela. Već je rezervisala cijelih pet dana u Ulcinju, u hotelu Albatros. Park ispred hotela je predivan, a more je na deset koraka. Vodi I sestru, uz dvoje odraslih za dijete plaća samo trećinu iznosa. Ponijeće sa tog ljetovanja divne uspomene, ali I jednu gorku šalu. Dok sjede njih troje na ručku, ona im drži predavanje kako treba sve da pojedu, jer je ona radila mnogo, svu onu djecu spremala za prijemni, da bi došli tu, I nema potrebe da ostavljaju hranu, a odmah zatim da kupuju užinu. Nema ona para za bacanje. U tom trenutku njen sin, koji malo jede I polako žvaće, muči se sa nekom kremenadlom I pita je: “Majko, možemo li kosti da ostavimo?” Tada shvata koliko je gruba I naručuje mu još jedan Pago sok, nek ide sve… čak će mu popodne kupiti dva sladoleda… Gleda kestenjaste oči I nježno lice toga maloga mudraca, njenog saborca I druga, silu njenu, moćniju I jaču od svakog nemanja… Kako malo imaju novca, a kako je bogat taj svijet od njih dvoje, tu raskoš rijetko ko može da priušti. Ljubi ga u obraščić, ispod kojeg je grumen zalogaja. Ustaje I pjeva u stilu koračnice”Idemo na plažu”. On se osmjehuje, prihvata igru, ustaje i kaže”Da, generale”. Odlaze, siti I zadovoljni…


***
Kako njoj sve polazi za rukom, neke se djevojke nisu udale ni jedan jedini put, a ona evo drugi. I to dobre djevojke… Nju baš briga što će ko da joj kaže, što se preudala I povela dijete kod drugog čovjeka. Svašta… umjesto da vodi računa o sinu, da radi I da se muči, ona tek tako… Čak je I trudna, ne pita kako će svi prihvatiti to njeno dijete, koje nije krivo ni što se razvela, ni preudala. I ja sam davno mogla I imala dovoljno razloga da se razvedem, nije nikad bilo sjajno, no se trpi zbog djece, zbog njih se mora istrpjeti svaka muka…

Napunila je trideset godina I zaljubila se. Baš onako kako je I pričala. Odavno je vjerovala da mislima I riječima prizivamo događaje, pa eto… Ovoga puta neće da pravi planove, niti da udovoljava bilo kome. Sa ovim čovjekom joj je lijepo, jedva čeka susret, može da bude ono što jeste, snažna I ranjiva… Kako je lako živjeti! Želi da ta lakoća traje zauvijek, želi da mu rodi dijete, da uvijek budu podrška jedno drugome, da očuva to jezgro ljubavi koje je nastalo, da se njeguju, usamljene I zrele duše, blagoslovene novom šansom za radost I ljepotu. Eto, taj mali, veseli brod dobiće nove članove, lakše se I ljepše brodi kad ih je više. Zna da će majka da se najviše raduje, toj novoj, prizivanoj sreći. Ona je, uostalom, bila jedini neprekidni pratilac njihovih života I pružala im bezuslovnu ljubav I podršku, u svemu. Ipak, najveću pomoć joj je pružio otac, njen otac, koji se držao po strani, ne pitajući koliko joj je teško I treba li joj što. Ne, strpljivo je čekao da ona, nemoćna, odustane od samostalnog života I, pobijeđena, vrati se kod njih. Nije znao da, tim svojim čekanjem I nečinjenjem, ustvari pomaže bolje I više od svih. Kako često ljudi koji nam malo ili nimalo daju, učine za nas više, nego oni koji su stalno uz nas?Tek će kasnije, kad odluči da zaista treba da bude srećna, da oprosti ocu tu gorštačku silu ljubavi koja se pokazuje tako, čeličenjem, suočavanjem sa životom.


***
Eno je, sa sinom I ćerkom. Djeca joj se druže I paze, kao da su rođeni brat I sestra. Još je u braku. Lijepo izgleda. Lako joj je kad se pazi, uvijek je vodila računa o sebi, zato je I našla novog muža. Nije kao ja, da vodim računa o svima, a sebe stavljam na poslednje mjesto Eh…

Znam da joj nije uvijek bilo lako, kao što nije ni bilo kome. Možda je njoj ponekad bilo I teže nego drugima. Tada nije očajavala, ni gledala u tuđe prozore I živote. Vraćala se sebi, u djetinjstvo, gledala život onim toplim, kestenjastim očima. Sjećala se kako je jedva čekala da poraste, a sad, kad je odrasla, zar treba da tuguje I odustane od svega? Bilo bi je sramota pred onom tihom curicom, koja je toliko očekivala. Onda bi se, tako u tišini, posvetila razmišljanju o tome što sve ima. I zahvaljivala, dugo… Bila je srećna što je bratu podarila sestru, tog prijatelja u volji I nevolji, radosna što ima porodicu, što su četverac. Što je sačuvala radost u srcu, poslije svega. I što nema gorčine. Zar je to malo? Ta njena porodica, svijet koji je stvorila, bila je snaga kojom je morala da se bori, ponekad I protiv svoje malodušnosti. Nestrpljivosti. Melanholije. Dugih zimskih dana I teškog oblaka. Ljudi gorkih kao žuč. Nepravde u društvu, svijetu. Svega. To što je neko smatrao onim što se podrazumijeva, njoj je bilo ono čime je blagoslovena. To parče čistog raja u srcu i domu, bio je njen zlatni život, ono zbog čega je vrijedjelo da se rodi, o čemu su kestenjaste oči slutile I što su tražile… Sve to I samo to.

***
Sjedi u kafani, svaki dan. Kako nekome život prolazi. Nepravedno se podijeli sreća, nikako po zaslugama. Ne znam kad sam posljednji put sjela u kafanu, izašla negdje. Obaveze udalje čovjeka, od muža, društva, života… Kao robot programiran na rad, bez prava na ležernost I besposlicu…

Davno je odlučila da bude srećna. Zna da to ne zavisi ni od koga, osim od nje. Kad god može, ode u kafanu. To je opušta. Da gleda ljude, čita novine, nekad odćuti. Često se sretne sa nekom od prijateljica da porazgovaraju ili se nasmiju nečemu, ali nije nužno da ima društvo da bi boravila u kafani. Kao što za sreću nije nužno da bude ni lijepa, ni bogata, ni mršava, ni pametna… Danas je pobjegla od kuće, od obaveza. Zvanično, otišla je na kurs italijanskog. Dan je predivan I žao joj je da ga provede u učionici. Zato je, nezvanično, u bašti restorana. Pije kapućino I čita Sensu. To je najmanje što ovoga dana može za sebe da učini. Mora tako, u ovom moru moranja, ipak postoji mnoštvo kapi za uživanje. Samo, ne znaju za to svi. Mora čovjek zaroniti u sopstveno more, da bi pronašao zlatne kapi života. One se, poput bisera, kriju u mulju, na samom dnu. Tako onaj, ko dođe do dna, može, uz malo sreće, pronaći te kapi života. Onda, kad se izroni, zasijaju kapi na sunčevoj svjetlosti I presijavaju se kao dragulji. Samo onima koji rone I plivaju… Za posmatrače ostaju samo priče o tuđim životima, I kapima.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *