Snežana Dakić-Tomanović – Snovi

Snovi

Ponekad joj je izgledalo da joj dani izmiču, da se troše, a da ih ne živi. Da ona životna radost ustupa mjesto moranjima. Bila je mlada da bi prihvatila sve obaveze tek tako, lako i bez oklijevanja. I, postoji li uopšte zrelost u životu, kada čovjek može sve da podnese, bude prisutan u svemu, a ostane potpuno svoj? Mislila je o tome često…

Jedini trenuci stvarnog života bili su u igri sa sinom, ali onda kada je i ona mogla da bude dijete sa svim pravima na zabavu i na greške, kao i on. Čekala je da se završi dan, da dođe vrijeme kada plašt svog moranja ostavlja na čiviluku stvarnosti, a uranja u dugu noć i u snove gdje je mogla da bude ono što stvarno jeste. Tako je naučila da sanja. I da lakše živi.

Iščekivala je snove koji su uljepšavali prošlost, omekšavali sadašnjost i obećavali budućnost.

Sanjala je druga sa studija i šetnje po Nikšiću. Samo, Nikšić nije bio hladan, žene na jutarnjem mrazu nisu tresle ćilime kroz prozore. Grad je mirisao na lipe, bilo je toplo, poetično. Ljudi su , kao u kolonama iz neke Vitove neobjavljene zbirke, koračali ulicama, topli i sjetni. I mogla je da sjedi u Fontani koliko hoće, i da pojede kolača koliko može, imala je novca i vremena za sve. I ulica Glavna, kojoj nikad nije zapamtila ime, bila je praznično otmena, kao da je dekor nekog festivala.

Najvažniji su joj bili snovi u kojima je bila sa bratom, posebno u danima I nedeljama poslije njegovog odlaska. On je otišao iznenada, a u snovima su se pozdravljali dugo, gledajući se, pričajući, navikavajući se na ono sa čime je morala da se pomiri. I da prihvati. Morala je da bude jaka, jer je skrhanim roditeljima bila glavna podrška, nije smjela da bude slaba jer je jednoipogodišnjem dječaku bila majka. Za psihijatre I psihologe nije imala uslova. A život je bolio, strašno… Zato joj je bilo važno da sanja.

Beograd, Studentski grad, raširene ruke brata koji je čeka. Odvodi je do svoga bloka, do sobe, drugara sa kojima dijeli život, upoznaje je sa Ružicom I Sanjom. Prva mu je najbolja drugarica, druga čežnja I san, obje rodom ispod Glamoča. Vedre su I nasmijane, pričaju o hladnoj zimi I o nedavnom koncertu Džonija Štulića u KST-u.

U nekom drugom snu joj govori kako je izabrao da ide negdje daleko I da se ne ljuti na njega… jedu pomorandže I ona mu obećava da će mu napraviti tortu, kao prošlog Božića.

U jednom snu ga čeka na željezničkoj stanici, treba da dođe vozom, strašno je hladno, ona skakuće od hladnoće, ali neće da ode. Strepi ima li u vozu grijanja, hoće li mu biti prehladno… nada se da će sjedjeti u kupeu sa puno ljudi, da njihovo disanje utopli prostor… u snu sluša zviždanje sjeverca i lupnjavu potrošenih i starih roletni, taj jeziv zvuk je plaši, boji se da mu se nešto ne desi … ne daj, Bože, ona to ne bi mogla da podnese… A ujutru se budi i shvata da se to desilo, još ljetos…

U posljednji san je došao jer je on želio da je vidi. Krupnim kestenjastim očima je čežnjivo kupio svaki njen pokret i svaku kap energije. Želio je da upamti svaku njenu boru, pogled, osmijeh, glas… Sjedjeli su na velikoj terasi ispred babine kuće, on ju je uvjeravao da će sve u životu biti dobro. Uvijek, čak I kad ne izgleda tako. Tada joj je rekao da treba da pjeva I igra, za oboje. I dugo je nastavio da je gleda, za oproštaj. Više joj nije dolazio u snove. Uzalud je, pred spavanje, razmišljala o njemu, prizivajući ga u san, na još jedno druženje, gledanje… Uzalud.

Jednom je sanjala more, ogromno i mirno. I barku. I čovjeka u njoj, kako je pozdravlja osmijehom koji nudi svu toplinu svijeta. I, zaljubila se u njega. Na javi. I voljela ga ludo…

Trenutke zanosa života iz sna nije mogla da dijeli ni sa kim. To je bilo bogatstvo tajno, samim tim ogromno i nemjerljivo.

Ponekad je sanjala zmije, velike i trome. Ležale su na opalom lišću ili je posmatrale iz krošnji drveća. Uspjela je da odćuti strah i ćutanjem ih preobrati u prijatelje. Ili bar u posmatrače.

U snovima su joj bili svi ljepši i bolji. Njeni muškarci topliji i nježniji. I, nije joj smetalo da ih jutrom vidi onako obične i nepotpune, a tako sigurne u svoju savršenost.

Davno je već postala žena u godinama, ozbiljnim i važnim. I stvarnost u njenom životu je lakša, sa manje moranja. Voli svog čovjeka. Ipak, još uvijek ima svoj svoj svijet u koji uranja…

Zaspali su. Glave su im na istom jastuku, a misli u različitim svjetovima.

Živjeli su svoje živote, daleko jedno od drugoga. Ti snovi su bili jedina stvarnost koja im je zaista pripadala. Ona je voljela i umjela da sanja. A ko ljepše sanja, više ima.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *