Snežana Dakić-Tomanović – Tuđi sinovi

Tuđi sinovi

I ove nedjelje je pravila ručak za porodicu, dva sina i njihove žene i djecu. Čim su završili objedovanje, povukli su se u dnevnu sobu, sinovi da pričaju o sportu, a snahe o djeci i školskim obavezama. Ona je ostala sama u trpezariji, da sklanja ostatke hrane i potrošeno suđe. Ponekad bi pogledala s prozora na igralište pred zgradom, na kojem se sad igraju neka druga djeca, tuđi sinovi. Sa istog je prozora, nekad davno, povremeno pogledom pratila svoje sinove, da vidi jesu li još tu, da se nisu udaljili, dira li ih neko, diraju li koga. I osjećala radost, što ima dvojicu, već ekipu, da paze jedan na drugoga. I srce joj je bilo puno, što ima ponos za cijeli život i snagu za stare dane, potajno se radujući što nema žensko dijete, da joj bude briga dok je živa…

Juče joj je bio rođendan, šezdeset i peti. Niko ga se nije sjetio, nema veze. Ona, inače, ne vodi računa o tome. I baš prezire patetiku. Ipak, možda zbog starosti ili dokonih penzionerskih dana, baš je u poslednje vrijeme nešto emotivna. Sve češće razmišlja o prošlosti, o danima punim snage, kada je bila potrebna svima i nesebično se davala, uživajući što je važan dio njihove priče, njihovih života. Dolazili su kod nje svakodnevno, dovodili joj djecu, spremala im je ručkove, slala nedeljom po nekoliko, da ne moraju da razmišljaju o tome tri prva dana u nedjelji. Ljeti sa unučićima odlazila u kuću na obali, lovili sa djedom rakove i školjke… tad joj je muž još bio živ. Čuvala je krhka dječija leđa od opasnog sunca, a uveče ih ipak, poslije kupanja, mazala kisjelim mlijekom. Pravila bi palačinke i krofnice, a djed bi, kao malo dijete, utrkivao se sa unučićima ko će prvi da pojede, da bude najveći i najjači. I to što je radila u školi omogućavalo joj je da bude tri mjeseca dugoga dana i kratke noći sa djecom svoje djece, opet mlada i snažna. Ne baš uvijek, ali se trudila da njen umor niko ne prepozna kao prekor. Gledajući kroz taj prozor u dvorište, a i u svoju prošlost lijepu i daleku, udahnu sjetno. I djeca djece joj, već su porasla za babino krilo i priču. Sad pomogne koliko im treba, ali je sve to malo i daleko. Već mogu da ostaju sami kod kuće, da brinu o sebi samostalno… jedino kad kome treba kakva pomoć u školi, pa dođu da im objasni nešto, ali i tada je gledaju nesigurno, kao da su se stvari u nauci promijenile, pa više ne važe isti zakoni za silu i ubrzanje… A ona ih nekako željna, iako umorna od svega.

Nekad, kada su se njene drugarice povremeno okupljale i izlazile na zajednička druženja, ona je bila zauzeta porodičnim obavezama, trudila se da sinovima da više vremena i prostora za svoje karijere. A djeca su se morala njegovati… I bila je uvijek dostupna njima, a najčešće nedostupna tim svojim drugaricama. Tako je lagano izgubila nit druženja. Nije žalila, osjećala se kao velika kuća u koju se slivaju svi njeni, jer ima sinove, a ne kćeri. Ćerke su tuđa sreća…

Ne žali ona ni sada, eto, lijepo se druže braća i njihove žene, iako se samo nedjeljom vide na ručku kod majke. Dobro je, ima onih koji se ne gledaju ni toliko. Doduše, često jedan ili drugi negoduju što baš svake nedjelje treba da ručaju zajedno, ali snahama ne smeta, one rado dođu, iako uvijek žure da idu kući, jer nedeljom veče imaju zakazano kod frizera. Kreće nova radna sedmica i treba biti uredan, ona to cijeni jer voli da joj sinovi imaju lijepe i dotjerane supruge, a djeca njegovane majke. I ona je, dok je radila, veoma vodila računa o tome. Samo joj je danas čudno, ne smije i neće prihvatiti da je i bolno, što joj se nisu sjetili rođendana. A dan je kada počinje proljeće, lako se pamti… bar ovaj jubilarni, misli…

Eto, već je sredila trpezarijski sto, sad može da sjedne malo sa njima, da uživa slušajući priče iz njihovih života. U dnevnoj je idilična slika, prava nedjeljna. Dovoljno joj je toliko, da ih vidi žive i zdrave, i sve na okupu, pa da joj licem prhne lagani lahor radosti i sreće. Sve njeno, momci i njihova djeca, sinovi i kćeri, te babine brige i radosti, uh… I već nema ljutnje što joj se nisu sjetili rođendana, zar bi ona njima išta mogla da zamjeri. Kako se čeljade lako u neku malodušnost uvuče. Bitno je da su svi tu, lijepi i vedri, bezbrižni…

Zna da će, i ove nedjelje, kao i onih prethodnih, ubrzo da odu svojim kućama, pozdravljajući je usput i šaljući joj pozdrave kroz hodnik. I zna da će i ove godine, pred početak ljeta, obojica imati svoje planove za kuću na obali, svako svoj raspored međusobnog mimoilaženja. Kuća nije toliko mala, ali im odgovara da ljeto podijele bratski. I ono što zna, a što mora da prizna da je boli, što ni ovog ljeta, već petog po redu, sigurno neće ući ni u jedan raspored ljetovanja u toj kući. Djeca su već velika, baba im nije potrebna, kao ni babi more…Ovoga će ljeta čekati dašak vazduha pod lipom na bulevaru, i u sjećanjima se radovati malim dječijim rukama što joj obavijaju vrat i traže još priče… i igre.

Ne želi da misli o tome, no nekad joj prođe kroz glavu, misao o tome da je imala ćerku. Možda bi dio te tuđe sreće pripadao ipak njoj.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *