Vojvoda Marko Miljanov – Biografija

Marko Miljanov Popović Drekalović (Medun, 25. april 1833Herceg Novi, 2. februar 1901) narodni književnik, vojskovođa i vojvoda iz plemena Kuči. U mladosti je bio perjanik kod kneza Crne Gore Danila I Petrovića. Vojvodske oznake mu je dao crnogorski knjaz Nikola I Petrović, s kojim se kasnije razišao zbog političkih nesporazuma. Nakon oslobođenja Podgorice (1878) Marko Miljanov je bio jedno vrijeme gradonačelnik. Tek se u 50. godini opismenio a svoju je poznu književnu djelatnost smatrao životnim zadatkom. Ostavio je iza sebe nekoliko djela, poput radova Pleme Kuči i Život i običaji Arbanasa, no njegovo je najvažnije i najpoznatije djelo Primjeri čojstva i junaštva.

Biografija

Marko je rođen u Medunu od oca Miljana i majke Borike Milić iz plemena Kuči. Kao i svi njegovi sunarodnici iz tog vremena, Marko Miljanov je ratovao protiv Turaka. 1856. je došao u Cetinje i ušao u službu kneza Danila kao perjanik. Zbog svog junaštva i uspješnih napada na Turke, i kao čovjek od povjerenja, knez Nikola Petrović ga je nagradio položajem sudije i vođe plemena Bratonožića. Zbog njegovog rada na prisajedinjenju Kuča Crnoj Gori, Turci su za njegovu glavu raspisali nagradu. 1874. je izabran u Crnogorski senat (od 1879. pretvoreno u Državni savjet). U ratu protiv Turske, komandovao je crnogorskim vojnicima u bici na Fundini. Nakon oštrog sukoba sa knezom Nikolom 1882. Marko Miljanov je napustio Državni savjet i odlučio da se vrati u rodni Medun.

Iako mu je bilo 50 godina i bio je nepismen kao i većina njegovih sunarodnika, Miljanov se posvetio pisanju.

Porodica

Njegova kći Milica Miljanov je učestvovala u Prvom svjetskom ratu.

Književni rad

Marko Miljanov, bista na Kalemegdanu, Beograd

Vojvoda Marko Miljanov je naučio da piše tek u starosti pošto su skoro sve tadašnje vojvode iz Crne Gore bile nepismene, kao i u Srbiji u Miloševo doba. Napisao je neku vrstu memoarskog kazivanja bez ijedne riječi o njemu samom, o onom što je on činio i što je, nesumnjivo, predmet jednog dijela naše nacionalne istorije.

Miljanov nije bio veliki stvaralački i filozofski duh poput Njegoša. Nije bio ni pisac-stvaralac u pravom smislu. Narodni čovjek u najboljem značenju, mudra glava i razborit rodoljub, sam sobom primjer junaštva i čestitosti, on se prihvatio pisanja ne samo da — kao što on kaže — zabilježi ono što ne treba zaboraviti, što bi bilo grijeh zaboraviti o njegovom plemenu i o ljudima i junacima iz njegovog kraja, nego i da da moralnu istoriju i da, po svome iskustvu ratnika, vojskovođe i narodnog predvodnika i čovjeka, pouči i podstakne na dobro.

Marko Miljanov nije pisao „umjetničko“ djelo već je išao direktno u istoriju, u zbivanje, išao neposredno u događaj i u tom događaju ostajao sve vrijeme. On mnogo drži do istinitosti svojih primjera, ne izmišlja i ne dodaje, ne obuhvata cijela zbivanja, cjelinu događanja, već samo vadi pojedine trenutke.

On nije pravio književnost, nije bio poznavalac nijedne literarne škole i nije ga zbunjivala nijedna učena filozofija. On nije davao „slike iz života“, još manje realističke dokumente ili romantičarski idealizovane ličnosti. Ostajući uvijek na vrelom tragu istorije i neposrednih životnih zbivanja, davao je moralne obrasce i moralne povjesti.

U istorijskim kazivanjima nije ništa „zaboravio“. Cijela nevjerovatno teška, krvava povijest njegovog plemena vrila je neprekidno u njemu, u njegovim pamćenjima, u njegovom duhovnom suštastvu i u njegovim osjećanjima. On i neće drugo nego da ispriča stvarne, istinite događaje. Ondje gdje sam nije bio očevidac, često se poziva poimence na ljude koji su to svojim očima gledali ili koji su to pričali: „Ovo je Novo Mušikin priča, ka je tu bio“, ili: „ … to je u istoriju i narodne pjesme zapisano“. Narodna pjesma mu je isto što i istorija. I narodna pjesma, kao i istorija, „zapisuje“ događaje, ljude i njihova djela.

Postupajući strogo po moralnom kodeksu da junaci „treba da čine dobra i da ne zbore o njemu“, jer je „to narodnje da o njemu govori i raspolaže, a rukočinac ne smije svoj rad uveličavat’ pričom nako da ga brlja“, on nije nigdje govorio neposredno o sebi, a kamoli da je gdjegod pokušao da svoje djelo ili svoju ličnost „uveliča“. Njegovo književno djelo, uzeto u cjelini, nije ništa drugo nego ono što je bio on sam, glavom i duhom i srcem svojim.

Primjeri čojstva i junaštva

Marko Miljanov
„Primjeri čojstva i junaštva“ počinju jednom pričom o tome kako je ljutnja štetna i o tome kakve neprilike ljudima donosi naprasita i prijeka narav. Ovim primjerom, ispričanim u svega sedam redaka, intonirana je cijela knjiga.

Kroz cijelo djelo postoje teme o kojima govore ovi primjeri: pobjeda nad svojim osjećanjima uzvisuje čovjeka; pazi šta ćeš reći, a kad si dao riječ, ona te obavezuje i na zlo i na dobro; bratska ljubav; čast je skuplja od života; velikodušnost; opšte dobro iznad svega; ne gubi svijest o dužnosti ni onda kad ti je najteže; šta je pravo junaštvo ili ne zaboravi da je junak samo onaj koji nikada ne zaboravlja da je čovjek; pobratimstvo; priznanje neprijatelju, i tako dalje do kraja knjige, ističući kroz najveći broj primjera prije svega čast. Osjećanju časti, podređena su i najdublja osjećanja, kao što je rodoljublje, ljubav, glad. Ljudi i junaci ginu, to je pogibija, ali ne i smrt. Oni ostaju da žive, u svojim djelima, u sjećanju, u pjesmi, u narodu, u moralnoj i duhovnoj povjesnici njegovoj. Ljudi prolaze, junaci ginu, ali za njima ostaju junački spomeni.

Kao sve moralno jake ličnosti, i ovdje poznanici i drugovi Marka Miljanova odlaze, kada zatreba, u smrt mirno, svjesno, ne samo zato što pouzdano vjeruju u život i u ideale koji su bili ideali njihovi i njihovih predaka nego će, u to su duboko ubijeđeni, to biti ideali i njihovih potomaka.

Primjeri nisu moralisanje, niti kakvo apstraktno ili teorijsko razvijanje bilo kakvih etičkih načela, već jedan strog odabir postupaka i trenutaka iz bliže i dalje narodne prošlosti kroz koje se ispoljila duhovna i moralna snaga naroda u teškim okolnostima i nasuprot njima, i nasuprot narodnim manama i slabostima, koje takođe nisu prećutane.

Čitavo djelo podređeno je jednoj osnovnoj tezi i jednoj glavnoj temi — čast. U stegnutom opsegu toga pojma on je dao sve što je y njegovo vrijeme i u njegovoj sredini bio ljudski i nacionalni kvalitet.

Stvarni, visoko etički humanitet stvarao je svijest da se pregalaštvom i požrtvovanjem može služiti i narodnoj i ljudskoj časti samo kroz časnost pojedinaca. U tom stepenovanju vrijednosti, duhovna i moralna svojstva dobijaju prvo mjesto. Junaštvo bez čojstva samo je dokaz divlje snage. Jedino duhovna snaga i visoki moralni kvaliteti mogu istrajati u zlu i ostati nepobijeđeni i onda kada sve materijalne moći izgledaju nepovratno skršene.

Adam Pribićević u knjizi “Moj život” navodi podatak o gimnazijskom životu u Sremskim Karlovcima: “Gimnaziju je obišao i Marko Miljanov i održao nam govor”.

Život i običaji Arbanasa

U ovoj knjizi Miljanov je dao sintezu svih svojih pregalaca i viteških podviga u dvojici hajduka, Raku Đuriću i Iliji Turovu, odnosno Ili-Kuču, kako su ga arbanaške narodne pjesme nazvale. Govoreći o njima, Marko je opjevao „sve što je pjevanja i tužnoga plakanja zaslužno“ bilo, opjevao mnogo od onog što je i sam bio.

Svojoj želji da posluži boljem međusobnom razumijevanju susjednih plemena on je namijenio cijelo djelo. O Arbanasima Marko Miljanov pisao je najljepše, govoreći: “Niko nije više od Arbanasa s malijem dobrim zadovoljan, i malijem zlim ogorčen!” Na 60.strani drugog izdanja ove knjige, kaže: “…mi Brđani i Crnogorci…” čime dokazuje da iako je bio crnogorski perjanik knjaza Nikole, izvorno nije Crnogorac već Brđanin.

Čast, junaštvo i čojstvo Marka Miljanova

Spomenik Marku Miljanovu u Podgorici
Za njega je čast imala cijenu i bila čast samo onda kad se mogla oduprijeti zlu u čovjeku i zlu oko čovjeka, oduprijeti oskudici, kurjačkoj gladi, nasilju vlasti i beščašću silnika, primamljivosti titula i opačinama vlastoljublja, plitkoumnosti privilegija i brzopletosti sujeta.

Siromašno seosko čobanče postalo je vojvoda. Nuđena mu je i kneževska titula. U jednoj sredini gdje je korijen kupusne trske ponekada značio imanje, gdje se za dobar gunj ili za malu pušku zalagala i ljudska glava, on je ostavio vojvodovanje, počeo da uči azbuku da bi mogao da priča, da pjeva, na svoj osobit način, o časti i o čojstvu. Tim pojmom pisac obuhvata sve, ili skoro sve ono što sačinjava moralno biće čovjekovo. Sva druga osjećanja podređena su osjećanju časti. Njoj je podređeno i junaštvo. Čovjeku koji je veći dio života proveo u hajdukovanju i ratovanju junaštvo postaje moralna kategorija samo kada je ono čojsko, kad je čovječno, kad se ni pri najtežim odlukama ne ogrešuje o čast i o ono što čojstvo nameće i traži od pravog viteštva. U svijetu iz koga je Marko Miljanov izvadio svoje primjere čojstva i junaštva, junaštvo, smjelost, pregalaštvo, reskiranje glave nisu bile nimalo usamljene pojave: odbraniti se, osvetiti se, pročuti se, pa čak i prehraniti se zlih godina, a njih je bilo dosta, — za sve to trebalo je imati smjelosti, mnogo smjelosti i junaštva. Junaštvo je vrlo često bilo jedini način održavanja života.

Junaštvo je za njega junaštvo samo kad ima neki plemenitiji, viši cilj, kad je atribut ljudskosti i ljudske časti. „Radije sam poginuti glavom, no obrazom“, vrlo je česta misao kod Marka Miljanova, što bi govorilo samo o visokom kultu koji je čast imala i kod pisca i kod ličnosti koje su nosioci njegovih Primjera.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *