Desanka Maksimović – Biografija

Desanka Maksimović (rođena 16.5. 1898. u Rabrovici kod Valjeva, preminula 11.2. 1993, u Beogradu) srpska pjesnikinja, profesorica književnosti i članica Srpske akademije nauka i umetnosti.

Biografija

Desanka Maksimović je rođena 16. maja 1898. u selu Rabrovici, u okolini Valjeva. Bila je najstarije dijete oca Mihaila, učitelja, i majke Draginje. Odmah posle njenog rođenja, Mihailo Maksimović je dobio premještaj, te se porodica odselila u Brankovinu. U Brankovini je provela djetinjstvo sve do kraja osnovne škole, a u Valjevu je završila gimnaziju.

Posle Prvog svjetskog rata upisala se na Filozofski fakultet u Beogradu gdje je studirala na odjeljenju za svjetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umjetnosti. Kada je 1923. diplomirala, najprije je radila u Obrenovačkoj gimnaziji, a zatim je postavljena za suplenta u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu.

Desanka Maksimović je provela godinu dana u Parizu na usavršavanju kao stipendista francuske vlade. Nakon što je od 3. septembra 1925. radila oko godinu dana u učiteljskoj školi u Dubrovniku, prešla je ponovo u Beograd gdje je radila u Prvoj ženskoj gimnaziji. Jedna od njenih učenica bila je i Mira Alečković, koja je takođe postala pjesnikinja i bliska prijateljica Desanke Maksimović. Početkom Drugog svjetskog rata je otišla u penziju, ali se u službu vratila 1944. i u istoj školi ostala do konačnog penzionisanja, 1953.

Početkom avgusta 1933. Desanka Maksimović se udala za Sergeja Slastikova. Nisu imali djece. Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pjesnicima; u njih su spadali i Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Gustav Krklec, Branko Ćopić, Oton Župančič i mnogi drugi.

17. decembra 1959. izabrana za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a 16. decembra 1965. za redovnog člana.

Desanka Maksimović preminula je 11. februara 1993. godine, u svojoj 95. godini, u Beogradu. Sahranjena je u Brankovini kod Valjeva.

Književna djela

Spomenik Desanke Maksimović u Valjevu

Desanka Maksimović je bila pjesnik, pripovjedač, romansijer, pisac za djecu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.

Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pjesama i proze za djecu i omladinu, pripovjedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pjesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“.

Njena poezija je ljubavna i rodoljubiva, poletna i mladalačka, ozbiljna i osjećajna. Neke od njenih najpopularnijih pjesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“ i „Pokošena livada“.

Čuvši za strijeljanje đaka u Kragujevcu 21.10. 1941, pjesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pjesama „Krvava bajka“ – pjesmu koja svjedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svjetskom ratu. Pjesma je objavljena tek posle rata.

Najznačajnija djela Desanke Maksimović su:

  • Pesme (1924)
  • Vrt detinjstva, pesme (1927)
  • Zeleni vitez, pesme (1930)
  • Ludilo srca, pripovetke (1931)
  • Srce lutke spavaljke i druge priče za decu (1931, 1943)
  • Gozba na livadi, pesme (1932)
  • Kako oni žive, priče (1935)
  • Nove pesme (1936)
  • Raspevane priče (1938)
  • Zagonetke lake za prvake đake (sa Jovankom Hrvaćanin, 1942)
  • Šarena torbica, dečje pesme (1943)
  • Oslobođenje Cvete Andrić, poema (1945)
  • Pesnik i zavičaj, pesme (1945)
  • Otadžbina u prvomajskoj povorci, poema (1949)
  • Samoglasnici A, E, I, O, U (1949)
  • Otadžbino, tu sam (1951)
  • Strašna igra, priče (1950)
  • Vetrova uspavanka (1953)
  • Otvoren prozor, roman (1954)
  • Prolećni sastanak (1954)
  • Miris zemlje, izabrane pesme (1955)
  • Bajka o Kratkovečnoj (1957)
  • Ako je verovati mojoj baki, priče (1959)
  • Zarobljenik snova (1960)
  • Govori tiho, pesme (1961)
  • Prolećni sastanak (1961)
  • Patuljkova tajna, priče (1963)
  • Ptice na česmi, pesme (1963)
  • Tražim pomilovanje, lirska diskusija s Dušanovim zakonikom (1964)
  • Hoću da se radujem, priče (1965)
  • Đačko srce (1966)
  • Izvolite na izložbu dece slikara (1966)
  • Pradevojčica, roman (1970)
  • Na šesnaesti rođendan, pesme (1970)
  • Praznici putovanja, putopisi (1972)
  • Nemam više vremena, pesme (1973)
  • Letopis Perunovih potomaka, pesme (1976)
  • Pesme iz Norveške (1976)
  • Bajke za decu (1977)
  • Ničija zemlja (1979)
  • Vetrova uspavanka, pesme za decu (1983)
  • Međaši sećanja, pesme (1983)
  • Slovo o ljubavi, pesme (1983)
  • Pamtiću sve (1989)
  • Nebeski razboj (1991)
  • Ozon zavičaja (1991)
  • Zovina svirala (1992)
Poezija

Najčešći motiv u poeziji Desanke Maksimović je bila ljubav, i njena riječ, odnos prema svijetu i filozofija su i sami bili pjesničke prirode. Njena poezija je odlikovana čitavim obiljem novih aliteracija i rima. Njeno osnovno pjesničko geslo je bilo da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čovjeku i životu.

Čežnja

Sanjam da ćeš doći:
jer mirišu noći, a drveće lista,
i novo se cveće svakog jutra rodi;
jer osmesi ljupki igraju po vodi
i prolećnim nebom što od sreće blista;

jer pupe topole i kao da ho6e
k nebu, pune tople, nabujale žudi;
jer u duši bilja ljubav već se budi,
i mirisnim snegom osulo se voće;

jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
jer priroda sva se za tvoj doček kiti.
Cveće, vode, magle, jablanovi viti,
sve okolo mene čeka te i zove.

Dođi! Snovi moji u gustome roju
tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmeh će ti dati
i u svemu čežnju opazićeš moju.

Mnoge njene pjesme predstavljaju poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih uvjerenja i načela, mišljenja, boja i vjera, i da budu strogi prema svojim manama kao i prema tuđim. Od svih vrijednosti u životu ona je kroz svoje pjesme posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje.

Dodir

Noćas me u snu tače neka ruka,
Ne znam koja,
Sasvim kratko,
Samo večnost do tri dok izbroja.

I od tog dodira dođe do spoja
Mene i nekog zvezdanog sveta –

Ne znam sa kojom od bezbroja
Maglina, zvezda i planeta,
Sa kojom od duga.
Samo nijednoga nebeskog sloja,
Nijednog kruga,
Ne mogoh se setiti kad se prenuh –

Sem one ruke
Zaboravih sve u trenu.

U kasnijem periodu života, lirika Desanke Maksimović je dobila nešto smireniji i tiši duh. Desanka Maksimović je bila pjesnik, pripovjedač, romansijer, pisac za djecu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika. Njena poezija, pripovjetke, romani, knjige za djecu prevođeni su na mnoge jezike, a pojedine njene pjesme nalaze se u antologijama poezije raznih naroda.

Gračanica

Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla na nebesa vazneti,
kao Bogorodice Mileševe i Sopoćana,
da druga ruka kraj tebe travu ne plevi,
da ti vrane ne hodaju po paperti.

Ili tvoja zvona da bar ne tuku
kao srca predaka, Gračanice,
da bar svetitelji s tvog ikonostasa
nemaju naših neimara ruku,
ni anđeli Simonidino lice.

Da bar nisi toliko duboko
ukopana u tu zemlju i nas same
da se nismo privikli u tebe kleti,
Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla u visine uzneti.

Gračanice, da si nam bar jabuka,
da te možemo staviti u nedra
i zagrejati studenu od starosti,
da nam bar poljima oko tebe nisu
predaka davnih rasejane kosti.

Da te bar možemo podići na Taru,
u kalenićku portu te preneti,
zaboraviti likove na tvom oltaru.
Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla na nebesa vazneti.

Desanka je bila od onih priroda u kojima se još u djetinjstvu zametne ljubav koje se do kraja života ne odriču. Jer, sve u Desanki je pjesničko: i riječ, i odnos prema svijetu, i filozofija. Reklo bi se čak da ništa drugo nije mogla biti do to što jeste. Sve što je napisala, napisala je srcem. A to njeno srce otvoreno je uvijek i svuda, svemu i svakome.

Krvava bajka

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.

A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rešavala: koliko može
putnik ako ide peške…
i tako redom.

Misli su im bile pune
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.

Dečaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.

Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.

Prva Desankina pjesma bila je o zalasku sunca. Sunce odlazi ,a sve, i ljudi i priroda, pružaju prema njemu ruke i dovikuju-nemoj otići, ostani… Tada je imala 14 godina. Sjedjela bi obično na nekom panju i pisala. To je bio njen pjesnički atelje.Sa 14 god. se ne može stvoriti čudo, ali se može osjetiti miris zemlje. Može se doživjeti noć, čuti ćuk. Može se zaspati na pokošenoj livadi i zapisati prva “ljubavna” riječ. Sa 14 god. može se znati istorija i upoznati ratnik. A tu, u Brankovini, imalo je šta i da se vidi i da se čuje o istoriji. Sa 14 god. mogla se doživjeti samoća, i strah. Prve ocjene Desanka Maksimović je dobila u Valjevu, od drugova iz gimnazijskih klupa. Čitala im je, a oni su je hrabrili i proricali joj blistavu budućnost.

Naša tajna

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas,
ili radi drugih,
kadgod bolelo.

Neći im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.

Neću im reći nijedan slog jedini
šta je moglo, ni da li je moglo nešto
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća,
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.

Njena pjesma je uvijek bila sigurna streha i zaklon svakome ko je obilježen osjećajnošću, uskraćen za nešto, ugrožen. Rijetko je koji pjesnik u nas kao Desanka Maksimović još za života stekao ime i ugled i zadobio toliku naklonost, poštovanje i privrženost brojnih čitalaca. Desanka Maksimović nema drugu biografiju sem književnu, ni drugog poroda sem pjesama. Onaj ko je čitao njene pjesme upoznao je ne samo njenu dušu i njeno biće, već i dušu naroda iz kojeg je potekla.

Opomena

Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.

Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.

Može mi se ućiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.

Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.

Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.

Učinice mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.

O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.

Za razliku od mnogih liričara, naročito novijeg doba, koji su svaki komplikovaniji pjesnički problem rješavali i složenijim sredstvima, naša pjesnikinja je uvijek išla za tim da najjednostavnijim i najprečim putem dopre do takvog zamućenog i skrivenog jezgra kakvo je ljudska bespomoćnost pred tajnom.

Pokošena livada

Livada kraj reke sanja.
Zrikavci tužni zriču.
Pomrlih trava duše
još lebde vrh otkosa
što se lagano suše.
O, vi ne znate tužnu
o smrti trava priču.
Zrikavci tužno zriču.

Jutros dođose neki
divovi kao hrašće
u domovinu trava;
i mrtvo pada bezbroj
ljupkih, šarenih glava;
i bezbroj nežnih tela
zdenuše u plašće,
divovi kao hrašće.

Svega devojka jedna
zlatnog, okruglog oka
i trepavica beli’
leprša na livadi
i ranjenicima deli
mirisne osmehe čedne,
umesto crvenog soka, –
devojka crvenog oka.

Sutra opet u zoru
doći će divovi oni,
i strašne surove vile
zdenuće u sena mnoge
mirisne glave mile.
Ležaće u jednom grobu
toliki milioni.
Doći će divovi oni.

Tužno zrikavci zriču,
čuje se do oblaka;
večera celoga zala
zelen-konjici svoje
lepe viteze žale.
Plaču nad grobovima
mrtvih, dragih junaka,
čuje se do oblaka.

Ma koliko bile raznolike i neujednačene sve Desankine pjesme istovrsne su, istim glasom ispjevane. Melodija njene poezije je sestra govorne melodije. Otkriva čitavo obilje novih aliteracija i rima, koje i kada nisu izmiješane sa poznatim, u kontekstu nekako zazvuče poznato; skoro uvijek su nekako prirodno na svom mjestu. Desankina poezija saopštava o ljubavi, prenosi impulse mladosti. Ljubav je vodič u svijet, učitelj duha. Bog o kome i kome pjeva Desanka Maksimović prisutan je svuda i nigdje ga nema; on je milosrdan i ravnodušan; prisan i neuhvatljiv; ispovjednik i stranac. On nije sabran u jednu žižu, već je rasut u hiljadu mogućnosti, a pjesnikinja nam saopštava da svaka od njih može biti ili jeste prava. Sve te suprotnosti se usklađuju u ljubavi.

Prolećna pesma

Osećam večeras, dok posmatram laste
I pupoljke rane,
Kako srce moje polagano raste,
Ko vidik u lepe nasmejane dane;

Kako s mladim biljem postaje sve veće
I lako ko krilo,
I kako mu celo jedno nebo sreće
I pakao bola ne bi dosta bilo;

Kako čezne za svim što bi život mogo
Lepog da mu dade,
I da mu ničega ne bi bilo mnogo:
Tako su velike čežnje mu i nade.

Osećam da dosad sve je bilo šala
Moga srca vrela,
Da još nikom nisam svoju ljubav dala
Koliku bih mogla i koliku htela;

Da u meni cela nežna plima
Reči nerečeni;
Da bih srce mogla poklanjati svima,
I da opet mnogo ostane ga meni

Lirika Desanke Maksimović se od samog početka doživljavala kao čista ispovijest srca, što je i sadržano u stihu “Ja sam lovac srca svoga rodenog”. Njeno osnovno pjesničko geslo je da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čovjeku i životu, da izvire iz njih.

Sreća

Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu
dan mi je kad njegove se oči vrate
i noć kad ponovo od mene odu.

Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime
i kad nam srca biju ritmom plača.

Nije mi žao što će života vode
odneti i kaplju moga življenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je stao kraj mene pun divljenja

U kasnije dane lirika Desanke Maksimović dobila je svoju patinu, kao i njena rascvjetana priroda u jesen, koja se u ovu liriku sve više uvlači. Njena poezija je dobila ono što vrijeme ljudskim motivima nameće: smirenost u nemirima, utišanost u akcentima. Godine ova pitanja neizbježno donose. Da li tražiti odgovore na njih? Ne tražiti nenalazivo, tj.pomiriti se sa zakonima. Tražiti ga i ne naći znači neizbježnost kraja bez novog početka. Misao Desankina pred krajem, sluteći ga već, je samo konstatacija neobilaznog i samim tim odricanje da se bilo kuda okolo prođe. Ona kao ptica šćućureno ćuti i čeka ono što doći mora. Prirodno i jednostavno je pjevala o životu i sada tako pjeva o smrti.

Strepnja

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
Da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
Ova slatka strepnja,čekanje i stra`.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži
O čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne,nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Iz daleka samo sve k`o zvezda sja;
Iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva.

Priznanja

Desanka Maksimović je dobila veliki broj književnih nagrada, a među njima i Vukovu (1974), Njegoševu (1984), nagradu AVNOJ-a (1970), Sedmojulska nagrada (1964), Zmajeva nagrada (1958 i 1973), nagrada „Mlado pokoljenje“ (1959). Izabrana je i za počasnog građanina Valjeva.

Prvo priznanje dobila je 1925. godine nagradom za pesmu „Strepnja“ na konkursu časopisa „Misao“.

1985. renovirana je osnovna škola u Brankovini, koju je pohađala Desanka Maksimović i gdje je njen otac bio učitelj. Ova škola je nazvana „Desankina škola“, kako ju je narod tokom vremena prozvao.

1988. odlikovana je nagradom „Zlatni venac“ makedonskih Večeri poezije u Strugi. Nagrada se dodjeljuje jednom pjesniku godišnje za cjelokupan životni rad.

U Valjevu je, još za njenog života, podignut spomenik Desanki Maksimović. Ovaj spomenik je otkrio Matija Bećković 27.10. 1990. godine. Pjesnikinja je malo negodovala zbog ovog čina, ali su je ubijedili da je to samo spomenik poeziji sa njenim likom.

12.2. 1993. Vlada Srbije je donijela odluku da se njeno ime i djelo trajno obilježi osnivanjem Zadužbine Desanke Maksimović koja dodjeljuje nagradu „Desanka Maksimović“. Odluka Vlade je realizovana inicijativom Ministarstva za kulturu Srbije da Narodna biblioteka bude osnivač i nosilac te institucije. Zadužbina je osnovana 19.3. 1993. Osnivačkim aktom i Statutom naznačava se da zadužbina treba da „stvori uslove za trajno očuvanje i negovanje uspomene na Desanku Maksimović, jednog od najvećih pesnika srpskog jezika 20. veka“.

Povodom stogodišnjice njenog rođenja, Uneskov slovenski projekat proglasio je Desanku Maksimović za ličnost kulture u 1998. godini.

23.8. 2007. otkriven je spomenik Desanki Maksimović u Beogradu u Tašmajdanskom parku.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *