Enes Kišević – Biografija

Enes Kišević (Bosanska Krupa, 1. maj 1947.), bosansko-hercegovački i hrvatski književnik i dramski umjetnik, član Društva hrvatskih književnika.

Biografija

Kišević je osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu.

POSLIJE KRUGA

Da sam te sreo poslije kruga
Kad sam se vraćao tebi
Bio bih tvoj vjerni sluga
Ništa se mijenjalo ne bi

Al ja sam bio radoznao
Htio sam spoznati krug
Letjet još nisam znao
A put je bio predug

I letio sam kao pčela
Omamljen mirisom cvijeta
Duša mi je pobjeći htjela
Od tijela i od svijeta

I padajući naučio sam
kako se podiže sam
Uzdižući se padao sam
Pa sad i koračati znam

Al još mi duša mira nema
Još kružim navikom kruga
Još uvijek pjesmom pripadam svima
Al samo orla imam za druga.

1971. je diplomirao na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu.

PRISUTAN KAO SVJETLOST BEZ GLASA

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa

Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci.

PA TO JE KRASNO

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar?
Ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona u opasnoj dobi,
a ja poput pijetla,
pričam joj pjesme.
Ona se divila:
bedrima, dojkama, kukovima…
Svim svojim sokovima,
ona se divila mojim stihekima,
a ja sam pio vinjak.
I jedino što je znala reći:
– Pa to je krasno.
I meni je sve bilo jasno.
I užasno. I strašno. I žao.
I sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina,
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina
plakala je.
I ne hoteći, griješila je
milujući jastuk,
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti,
a ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti.
I sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu.
Vatra se jarcala u kaminu…
A ona je pričala o svojoj mački,
i o ludnici u diskiću,
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola i deset milijuna na knjižici…

I meni je sad stvarno
sve bilo jasno,
i rekao sam djevojčici:
– Pa to je krasno.
To je, zaista, krasno.

I otišao sam padajući
sa snijegom po ulici.

A to je, zaista, krasno!

Igrao je u više pozorišnih, filmskih i televizijskih drama. Dobitnik je značajnih književnih nagrada.

SVE JE KAO…

Dan je kao sunčan
Ti si, kao veseo
Prolaziš, kao, ne vide te

Svima je jako lijepo
Svima je, kao dobro
Svima je, kao ludo..

I ti si, kao sretan!

Živi se, kao u moru
Ptice su, kao slobodne
Budućnost, kao na dlanu

Savjest je, kao čista
I sunce je, kao jasno
O srce, kao pjevaj

Svi, kao brinu o svima
Svako je prijatelj, kao
Svima je kao stalo do tebe
I do svijeta…

I dan, kao ode
I ti se, kao smiješiš
I ništa te, kao ne boli….

Kiševićeve pjesme su prevedene na mnoge jezike, između ostalih na engleski, njemački, francuski, slovenski, italijanski, turski, mađarski, arapski.

BIJELI SNI

Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoće.
Škrguta.
Škripi.
Prosinac
bjelac
Krošnje brezi
Zapliće,
Zasipa,
Sipi.

U guste
pletenice vijavica
Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut
zamrznut.

Sve više sniježi,
I sniježi,
Nebo se pred očima
bjelasa
U ranjenoj zvijeri što bježi
Cijepa se lavež pasa.

A
negdje
U drvenoj izbi
Gdje vjetar – vepar vije,
Gdje vučije
oči žežu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.
Krhki
leptiri lete.
Padaju sniježne ruže.
Mećava zavija.
Mete.

Dok
cjelac uz prozor rže,
I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeđem
krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,
Valovlje
u njoj još diše,
Suncem cjelova gori,
Sjećanjem sva miriše.

Na
nekoj divljoj plaži
Još za njom uzdišu vali,
More je obalom
traži,
Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,
I sniježi,
I
vjetar – vepar vije…
U nekoj drvenoj izbi
Sad moja ljubav
bdije.

A nad njom mjesec laje
Ko bijesan pas bez lanca
Ko
luđak u košulje vezan
Vrišti na leđima vranca.

Ona uz okno
sjeda.
Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata
strah.

Upire pogled daleko.
Dok planina prahom se ruši,
More
se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj duši.

Autor je dvadesetak knjiga poezije.

Ove su riječi
Preko ulice
Upućene k tebi,
Ljubavi.
I stid me je,
Ne od njih,
Već zbog svijeta.
Možda nije trenutak pravi.
Možda sam trebao,
U ovo vrijeme
Bijede i izobilja,
Umjesto ljubavi,
Preko ulice
Dobaciti riječi nasilja.
Možda sam morao
U ovo vrijeme
Što se osjeta gnuša
Izaći na trgove
I zavijati
U pustinje ljudskih duša.
Možda je moja ljudska dužnost
Morala u ovo vrijeme
Okomiti se na lešinare,
Zagristi u hijene.
Al da mi u ovom tužnom svijetu
Ne sija radost tvoga lica,
Ni vjetar se usudio ne bi
proći kroz ovu šumu bez ptica…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *