Fred Astaire – Biografija

Fred Astaire (Omaha, Nebraska, 10. maj 1899. – Los Angeles, Kalifornija, 22. jun 1987.), rođen kao Frederick Austerlitz, američki filmski glumac, plesač i pjevač, austrijskog porijekla. Njegova scenska i kasnija filmska karijera trajala je 76 godina, i u tom je razdoblju snimio 31 muzički film. Posebno ga se povezuje s Ginger Rogers, s kojom je snimio deset filmova, koji su revolucionisali žanr muzičkih filmova. George Balanchine i Rudolf Nurejev ocijenili su ga kao najboljeg plesača 20. vijeka, a uopšte se smatra najuticajnijim plesačem u istoriji filmskih i televizijskih mjuzikala. Američki filmski institut proglasio ga je petom najvećom muškom filmskom zvijezdom u istoriji.

Rani život i karijera

Fred i Adele Astaire. oko 1906.

Otac mu je bio austrijski imigrant i Rimokatolik; majka je rođena u Americi u Luteranskoj njemačkoj porodici; Astaire se pridružio Episkopalnoj crkvi 1912.

Astaire je prezime koje su on i njegova sestra Adele Astaire uzeli za svoj vodviljski nastup 1905. Porodična legenda to pripisuje ujaku čije je prezime bilo “L'Astaire”. Njihova vodviljska karijera se nastavlja, s dobrom i lošom srećom te povremenim prekidima za koje je zaslužno Društvo Gerry, sve dok se nisu probili na Broadway s predstavom Over The Top 1917. Neki izvori tvrde da su se Astaireovi pojavili u filmu Cvrčak Fanchon u kojem je glavnu ulogu imala Mary Pickford, ali Astairevi su to odlučno oporvgavali. Fred Astaire je upoznao Georgea Gershwina 1916., dok je ovaj radio u diskografskoj kući “Jerome H. Remick” kao pregovarač, što je preraslo u dugoročno prijateljstvo, koje je kasnije duboko uticalo na buduće karijere oba umjetnika.

Tokom 1920-ih, Fred i Adele nastupali su na Broadwayju i na londonskoj pozornici u predstavama kao što su Damo, budi dobra, Smiješno lice i The Band Wagon, afirmisavši se i osvojivši pozorišnu publiku s obje strane Atlantika. Kao ekipa snimili su nekoliko pjesama. Rastali su se 1932. kada se Adele udala za svog prvog muža, Lorda Charlesa Cavendisha, sina Vojvode od Devonshirea. Fred je krenuo postići samostalni uspjeh na Broadwayu i u Londonu s predstavom Vesela razvedenica, usput razmatravši ponude iz Hollywooda.

Fred Astaire sa sestrom Adele 1921.

Prema hollywoodskoj legendi, izvještaj s probnog snimanja filmske kuće RKO, sada izgubljen zajedno sa snimkom, navodno je glasio: “Ne zna pjevati. Ne zna glumiti. Ćelavi. Zna pomalo plesati.” Producent Astaire-Rogers filmova Pandro S. Berman tvrdio je da nikada nije čuo tu priču 1930-ih, te da se ona pojavila tek godinama kasnije. Astaire je 1980. u intervjuu za ABC-jevu emisiju 20/20 s Barbarom Walters, tvrdio da je u izvještaju zapravo pisalo: “Ne zna glumiti. Pomalo ćelavi. Takođe i pleše“. U svakom slučaju, proba je očito bila razočaravajuća, a i David O. Selznick, koji je s Astaireom potpisao ugovor za RKO i naručio probno snimanje, u studijskom ju je notesu opisao kao “jadnu”. Kako bilo, to nije uticalo na studijeve planove za Astairea, koji ga je u početku posudio na nekoliko dana MGM-u 1933. za Astaireov hollywoodski debi, gdje je glumio samog sebe uz Joan Crawford u uspješnom mjuziklu Rasplesana Dama.

Fred i Ginger

Objava Astaire-Rogers filmskog partnertsva za foršpan filma Let za Rio

Kada se 1933. vratio u RKO, po plati je bio peta osoba u filmu Let za Rio, u kojem je glumio uz Ginger Rogers i Dolores Del Rio. U kritici Variety magazina veliki uspjeh filma pripisan je isključivo Astairevoj prisutnosti: “Glavni smisao Leta za Rio je filmsko obećanje Freda Astairea… On je sigurna opklada nakon ovoga, posjeduje specifičnu dragost, mikrofon laska njegovom glasu, a kao plesač je u zasebnoj klasi. Posljednje opažanje nije nikakva novost među profesijom, koja već dugo priznaje da Astaire počinje plesati kada ostali prestanu lomatati kopitima.”

Iako se Astaire u početku veoma protivio ideji da postane dio još jednog plesačkog para, u to ga je uvjerila publika kojoj se očito veoma svidjelo sparivanje Astairea s Rogersovom. To partnerstvo i koreografija Astairea i Hermesa Pana, učinili su ples važnim dijelom hollywoodskog muzičkog filma. Astaire i Rogers snimili su zajedno deset filmova, uključujući Veselu razvedenicu (1934), Robertu (1935), Cilindar (1935), Slijedi flotu (1936), Vrijeme swinga (1936), Zaplešimo zajedno (1937), i Carefree (1938). Šest od devet mjuzikala koje je on stvorio donijeli su najveću zaradu RKO-u; svi filmovi imali su određen prestiž i umješnost, kojoj su svi filmski studiji težili u to vrijeme. Zahvaljujući partnerstvu, oboje su postali zvijezde; kao što je Katharine Hepburn izjavila jednom, “On njoj daje otmjenost a ona njemu daje seksipil.” Astaire je bez problema imao pogodnost primanja postotka od profita filma, što je u to vrijeme bila izuzetna rijetkost u glumačkim ugovorima; imao je i kompletnu autonomiju nad time kako će ples biti prezentovan, što mu je dopustilo da revolucionizuje ples na filmu. Jedina osoba (osim njega) koja je imala takav tretman u zabavljačkoj industriji bila je još samo Greta Garbo.

Astaire je zaslužan za dvije važne inovacije u ranim muzičkim filmovima. Kao prvo, insistirao je da (gotovo nepomična) kamera snimi plesnu tačku u samo jednom kadru, a, ako je moguće, da drži plesače u punom planu čitavo vrijeme. Poznata je Astaireova dosjetka: “Ili će kamera plesati, ili ću ja”. Astaire je zadržao ovo pravilo od Vesele razvedenice pa nadalje, sve dok ga nije nadglasao Francis Ford Coppola, koji je 1968. režirao Finianovu dugu, svoj prvi mjuzikl (Coppola je takođe otpustio Hermesa Pana s ovog filma). Astaireov stil plesnih sekvenci je bio u kontrastu s mjuziklima Busbyja Berkeleyja, koji su bili poznati po plesnim tačkama ispunjenim ekstravagantnim vazdušnim snimcima, brzim kadrovima i zumiranjima na određene djelove tijela, poput ruku ili nogu. Kao druga inovacija, Astaire je bio odlučan u tome da sve pjevačke i plesne tačke budu glatko uklopljene u radnje filma. Umjesto da poput Busbyja Berkeleya koristi ples kao spektakularni prizor, Astaire ga je koristio kako bi pomicao radnju naprijed. Tipičan Astaireov film uključivao je njegovo solo izvođenje – koju je on zvao “udarački solo”, komičnu plesnu tačku s partnerkom i partnersku romantičnu plesnu tačku.

Plesni komentatori Arlene Croce, Hannah Hyam i John Mueller smatraju da je Rogers bila najbolja Astaireova plesna partnerka, iako priznaju da su neke njegove kasnije partnerke pokazale tehnički superiornije plesne vještine. Filmska kritičarka Pauline Kael zauzela je neutralnije stajalište, dok je Timeov filmski kritičar Richard Schickel napisao “Nostalgija koja okružuje par Rogers-Astaire uglavnom učini da ostale partnerke izblijede.”

Mueller ovako ukratko opisuje Gingerine sposobnosti: “Rogers se izdvajala od svih ostalih Astaireovih partnerki, ne zato što je kao plesačica bila superiornija, već zato što je, kao vješta, intuitivna glumica bila dovoljno nepovjerljiva da shvati kako gluma nije prestajala kada bi plesanje započelo …razlog zbog kojeg su tolike žene maštale o plesanju s Astaireom je taj što je Ginger Rogers stvarala utisak da je plesanje s njim najuzbudljivije iskustvo koje se može zamisliti.” Kako kaže Astaire, “Ginger nikad prije nije plesala s partnerom. Mnogo toga je morala glumiti. Nije znala plesati step i nije mogla ovo i ono… ali Ginger je imala stila i talenta i poboljšavala se u hodu. Postala je takva da su kasnije sve ostale koje su plesale sa mnom izgledale pogrešno.”

Međutim, Astaire je ipak odbijao da ga ekskluzivno vežu za bilo koje partnerstvo, pošto je već plesao na pozornici kao partner svoje sestre Adele. Čak je pregovarao sa RKO-om da samostalno nastupi u Dami u nevolji 1937., što je završilo neuspješno. Vratio se kako bi snimio još dva filma s Ginger, Carefree (1938.) i Priča o Vernonu i Irene Castle (1939.) Kada su oboje izgubili novac, Astaire je napustio RKO, dok je Rogers ostala i ranih 40-tih postala najvruće vlasništvo studija. 1949. ponovno su se ujedinili za svoj posljednji zajednički projekt, Barkleyji s Broadwayja.

Plesna i pjevačka vještina

Fred Astaire pleše po zidovima i plafonu u pjesmi “Ti si sav moj svijet” iz filma Kraljevsko vjenčanje (1951)

Astaire je bio virtuozni plesač, sposoban prenijeti neozbiljnu pustolovnost duha, ali i duboke emocije, kada se to od njega tražilo. Njegova tehnička kontrola i osjećaj za ritam bili su zapanjujući; prema jednoj anegdoti, bio je sposoban, kada bi ga pozvali natrag u studio kako bi za specijalne efekte ponovio plesnu tačku koju je snimio nedjeljama prije, reproducirati korake sa najpreciznijom tačnošću, sve do posljednjeg gesta. Astaireova izvođenja plesnih tački bile su cijenjene zbog svoje elegancije, ljupkosti, originalnosti i preciznosti. Inspiraciju je crpio iz raznih izvora, uključujući step i ostale afro-američke ritmove, klasične plesove te uzvišeni stil Vernona i Irene Castle kako bi stvorio jedinstveno prepoznatljivi plesni stil – koji je veoma uticao na američki uglađeni stil dvoranskog plesa – te postavio standarde prema kojima će se svi budući plesni mjuzikli ocjenjivati. Koreografisao je sve svoje korake, najčešće uz pomoć drugih koreografa, prvenstveno Hermesa Pana.

Njegov perfekcionizam je bio legendaran, baš kao i njegova skromnost i obzirnost prema kolegama plesačima; međutim, njegovo nesmiljeno insistiranje na probama i ponavljanim snimanjima nekima je predstavljalo teret. Iako je sebe ponajprije smatrao zabavljačem, njegova vrhunska umjetnička vještina donijela mu je ogromno divljenje plesnih legendi dvadesetog vijeka kao što su George Balanchine, braća Nicholas, Mihail Barišnjikov, Margot Fonteyn, Bob Fosse, Gregory Hines, Gene Kelly, Rudolf Nurejev i Bill Robinson.

Izuzetno skroman kad su posrijedi njegove pjevačke sposobnosti, često je tvrdio kako ne zna pjevati. Astaire je predstavio neke od najproslavljenijih pjesama iz “Velike američke knjige pjesama”, posebno Cole Porterovu: “Night and Day” u Veseloj razvedenici; pjesme Irvinga Berlina “Isn't it a Lovely Day”, “Cheek to Cheek” te “Top Hat, White Tie and Tails” u Cilindru, “Let's Face the Music and Dance” u Slijedi flotu te “Change Partners” u Carefree. Prvi je otpjevao pjesmu Jeromea KernaThe Way You Look Tonight” u Vremenu swinga; pjesme Georgea GershwinaThey Can't Take That Away From Me” u Zaplešimo zajedno, “A Foggy Day” te “Nice Work If You Can Get It” u Dami u nevolji; pjesme Johnnyja Mercera “One For My Baby (and One More for the Road)” iz Nebo je granica i “Something's Gotta Give” iz Daddy Long Legs; te pjesmu Harryja Warrena i Arthura Freeda “This Heart of Mine” iz Ziegfeld Follies.

Fred Astaire pjeva u filmu Second Chorus (1940.)

Astaire je, takođe, u duetima sa svojim partnerkama predstavio mnoge klasike. Na primjer, sa svojom sestrom Adele izveo je pjesmu Gershwinovih “I'll Build a Stairway to Paradise” u predstavi Dosta koketiranja (1923.), “Fascinating Rhythm” u Damo, budi dobra (1924.), “Funny Face” u Smiješnom licu (1927.); zatim, u duetima sa Ginger Rogers, otpjevao je pjesmu Irvinga Berlina “I'm Putting All My Eggs In One Basket” u Slijedi flotu, pjesme Jeromea Kerna “Pick Yourself Up” i “A Fine Romance” u Vremenu swinga te Gershwinovu “Let's Call The Whole Thing Off” iz Zaplešimo zajedno. S Judy Garland izveo je Berlinovu “A Couple of Swells” u Uskršnjoj paradi; te je s Jackom Buchananom, Oscarom Levantom i Nanette Fabray izveo pjesmu Betty Comden i Adolpha Greena “That's Entertainment” u filmu The Band Wagon.

Iako je posjedovao lagan glas, divili su mu se zbog njegove sposobnosti da prenese tekst, zbog dikcije i izražaja. – toliko hvaljena ljupkost i elegancija u njegovom plesanju se, čini se, odražavala i u njegovom pjevanju, sposobnost sinteze koja je navela Burtona Lanea da Astairea prozove “Najvećim muzičkim izvođačem na svijetu”. Irving Berlin smatrao je Astairea jednakim svim ostalim pjevačima koji su izvodili njegove pjesme – “dobar je poput Ala Jolsona, Binga Crosbyja ili Franka Sinatre, ne nužno zbog svog glasa, već zbog svog poimanja predstavljanja pjesme”. Jerome Kern ga je smatrao najboljim izvođačem njegovih pjesama, a Cole Porter i Johnny Mercer takođe su mu se divili zbog jedinstvenog načina na koji se odnosio prema njihovim pjesmama. Iako je George Gershwin bio pomalo kritičan prema Astaireovim pjevačkim sposobnostima, za njega je napisao neke od svojih najnezaboravnijih pjesama. U svoje vrijeme, Astaire je spominjan u stihovima tekstopisaca Colea Portera, Larrya Harta i Erica Maschwitza te i dan-danas nastavlja nadahnjivati moderne tekstopisce.

Astaire je također komponovao pjesme. S pjesmom “I'm Building Up To An Awful Letdown” – u saradnji s tekstopiscem Johnnyjem Mercerom – popeo se na četvrto mjesto Hit Parade 1936. Snimio je vlastitu pjesmu “It's Just Like Taking Candy from a Baby” s Bennyjem Goodmanom 1941., te je čitav život njegovao svoju ambiciju da postane uspješan kompozitor zabavne muzike.

Ostale saradnje

1939. Astaire je napustio RKO kako bi se samostalno okušao u novim filmskim projektima. Uslijedila je saradnja s brojnim zvijezdama, posebno s Bingom Crosbyjem u Holiday Innu (1942.) te kasnije u Plavom nebu (1946.) U filmu Melodija Broadwayja (1940.) gotovo ga je “natplesala” jedna od njegovih prvih post-Rogers plesnih partnerki, Eleanor Powell. Ostale partnerke u ovom razdoblju uključivale su Paulette Goddard u Drugom refrenu (1940.), Ritu Hayworth u Nikad se nećeš obogatiti (1941.) i Nikad nisi bila ljepša (1942.), Joan Leslie u Nebo je granica (1943.), te Lucille Bremer u Yolanda i lopov (1945.) i u Ziegfeld FolliesŠablon:Nemam razdvojbu (1946.) Ziegfeld Follies takođe sadrži nezaboravnu saradnju Astairea s Geneom Kellyjem.

Nakon filma “Plavo nebo” Astaire je objavio svoju penziju i usredsredio se na svoje zanimanje za konjske trke, a zatim (1947.) osnovao “Fred Astaire Dance Studios” – koji je prodao 1966. Međutim, ubrzo se vratio na veliko platno kako bi zamijenio ozlijeđenog Genea Kellyja u Uskršnjoj paradi, filmu s Judy Garland i Ann Miller, te se posljednji put udružio s Ginger Rogers za film Barkleyji s Broadwayja (1949). Tokom 1950-ih snimio je nekoliko mjuzikala Zaplešimo (1950.) s Betty Hutton, Kraljevsko vjenčanje (1951.) s Jane Powell, Tri slatke riječi (1950.) te Njujoršku ljepoticu (1952.) s Verom-Ellen, The Band Wagon (1953.) i Svilene čarape (1957.) sa Cyd Charisse, Daddy Long Legs (1955.) s Leslie Caron, te Smiješno lice (1957.) s Audrey Hepburn. U tom trenutku, njegova ostavština sastojala se od trideset mjuzikala u dvadeset i pet godina. Kasnije je Astaire objavio da se povlači iz plesanja na filmu, kako bi se usredsredio na dramske uloge, te je primio hvalospjevne kritike za dramu o nuklearnom ratu Na plaži (1959).

Kasnija karijera

Astaire se ipak nije potpuno povukao iz plesanja. Snimio je niz od četiri visoko cijenjena muzička “specijala” za televiziju, koji su osvojili i nagradu Emmy, 1958, 1959, 1960. i 1968, u svakom je bio Barrie Chase, s kojim je Astaire uživao “bablje ljeto” plesne kreativnosti. Prva od tih emisija bila je 1958. Veče s Fredom Astaireom koja je osvojila devet Emmyja, uključujući i onaj za “Najbolju samostalnu glumačku ulogu” i za “Najbolji samostalni program godine”. Takođe vrijedi pomenuti i da je to bila prva emisija snimljena prije emitovanja na videotraci u boji.

Astaireov posljednji veći muzički film bio je Finianova duga (1968.), u kojoj se odrekao svoje bijele kravate i fraka kako bi glumio irskog klošara, koji vjeruje da će se, ako zakopa ćup zlata u sjenci Fort Knoxa, ćup umnožiti. Plesna partnerka bila mu je Petula Clark koja je glumila njegovu sumnjičavu kćerku. Priznao je da je bio nervozan zbog pjevanja s njom, kao što je i ona priznala da je bila zabrinuta zbog plesanja s njim. Nažalost, film, kojeg je režirao Francis Ford Coppola, doživio je neuspjeh na blagajnama bioskopskih dvorana.

Astaire je nastavio glumiti 1970-ih, pojavivši se na televiziji kao otac lika kojeg je tumačio Robert Wagner u seriji Potreban je lopov te u filmu Pakleni toranj (1974.), za koji je dobio svoju jedinu nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg sporednog glumca. Pojavio se u prva dva dijela dokumentarca To je zabava sredinom 1970-ih. U drugom je dijelu 76-godišnji Astaire izveo nekolicinu pjevačko-plesnih tački s Geneom Kellyjem – i to je označilo njegovu posljednju plesnu ulogu u muzičkom filmu. 1978. Fred Astaire je glumio s Helen Hayes u (dobro primljenom) televizijskom filmu Naopaka porodica, u kojem su igrali stari bračni par koji se bori s lošim zdravljem. Astaire je za svoju ulogu osvojio Emmyja. Dobio je gostujuću ulogu u naučno-fantastičnoj TV seriji Battlestar Galactica 1979. Glumio je Chameleona, mogućeg oca Starbucka, u epizodi “Čovjek s devet života”, ulogu koju je za njega napisao Donald P. Bellisario nakon što je Astaire zatražio od svog agenta da mu nabavi ulogu u toj seriji. Njegova posljednja filmska uloga bila je u adaptaciji romana Petera Strauba Priča o duhovima iz 1981. Ovaj horor film bio je posljednji i za dvojicu njegovih kolega Melvyna Douglasa i Douglasa Fairbanksa Jr.

Privatni život

Uvijek besprekoran, Astaire je čak i u svojim poznim godinama ostao modna ikona, odbacivši svoje zaštitne znakove cilindar, bijelu kragnu i frak (koje je uvijek prezirao), zamijenivši ih ležernijim stilom: sportskim sakoima, šarenim košuljama, kravatama i širokim pantalonama kojima bi dodao dozu posebnosti koristeći staru kravatu umjesto pojasa.

Astaire se prvi put oženio 1933. sa Phyllis Potter (Phyllis Livingston Baker, 1908-1954), bivšu ženu Eliphaleta Notta Pottera III (19061981). Pored Phyllisinog sina Eliphaleta IV, zvanog Peter, Astairevi su imali dvoje djece: Freda Jr. (rođen 1936, pojavio se uz oca u filmu Midas Run ali je postao charter-pilot i rančer umjesto glumac), i Avu koja i dalje aktivno sudjeluje u promovisanju nasljeđa svog pokojnog oca.

Prijatelj David Niven opisao ga je kao “plahog, uvijek toplog srca, sklonog dječačkim šalama.” Astaire je čitav život bio zanesen golfom i konjskim trkama, a njegov konj Triplicate je 1946 osvojio nagradu Hollywood Gold Cup. Ostao je fizički aktivan i u svojim osamdesetim te se ponovo oženio 1980, sa Robyn Smith, 45 godina mlađom glumicom i nagrađivanom džokejkom.

Fred Astaire je umro 1987 od upale pluća u 88 godini. Pokopan je na Memorijalnom groblju Oakwood u Chatsworthu, Kalifornija. Njegova posljednja želja je bila zahvaliti se svim fanovima koji su mu tolikih godina pružali podršku.

Astaire nikada nije bio portretisan na filmu. Uvijek je odbijao dati dopuštenje za išta slično govoreći, “Koliko god da mi ponude – a ponude pristižu neprestano – ja se neću prodati” Njegov je testament uključivao klauzulu koji zahtijeva da se njegov život nikada ne prenese na film; Astaire je komentarisao, “Klauzula je tu zato što ne želim da moj život bude pogrešno protumačen, što bi zasigurno bio.”

Nagrade i počasti

Fred Astaire je primio sljedeće nagrade i počasti:

  • 1938. – Pozvan da ostavi otiske svojih dlanova i stopala u cementu u Graumanovom kineskom pozorištu u Hollywoodu.
  • 1950. – Ginger Rogers mu je predala posebnog Oscara “za njegovu jedinstvenu umjetničku vještinu i doprinos tehnici muzičkih filmova”.

Otisci dlanova i stopala Freda Astairea u Graumanovom kineskom pozorištu
  • 1950. – Zlatni globus za “Najboljeg glumca u mjuziklu ili komediji” za Tri slatke riječi.
  • 1958. – Emmy za “Najbolju samostalnu glumačku ulogu” u Veče s Fredom Astaireom.
  • 1959. – Nagradu časopisa Dance.
  • 1960. – Nominovan za nagradu Emmy za “Programsko dostignuće” za Još jedno veče s Fredom Astaireom.
  • 1960. – Zlatni globus – nagrada Cecil B. DeMille za “Životno dostignuće na filmu”.
  • 1961. – Emmy za “Programsko dostignuće” 1961. za Astaire Time.
  • 1975. – Zlatni globus za najboljeg sporednog glumca

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *