Ivana Lupšić – Dosljedna sebi. Uprkos tome što nije rođena pod “srećnom zvijezdom”. Bez samožaljenja i kukanja. Ona.

Inspirisana jednom pričom, odlučih da je prenesem na papir. Ja sam je oduševljeno slušala, a nadam se da će te i vi čitajući.

Rizikujem da ovim tekstom zvučim kao lajf kouč, ali ne… htjela sam da podstaknem mlade ljude koji su u problemima, da ne pokleknu i da uvijek postoji: “svijetlo na kraju tunela”, ma kakve nedaće i probleme imali kroz život.
Dakle, ovako..
Kako to biva, život je nekom staza puna “trnja”, a nekom “latica”. Moj je bio ova prva.
Potičem iz radničke porodice. Nas tri sestre, otac i majka. Majka je vodila brigu o domacinstvu, a tata je bio domaćin. Radio je, izdržavao nas. Međutim, kako to biva na Balkanu, žena je uvijek kriva, a muž u pravu. Tako i kod mene. Znao je noćima da bane pijan, nesnosan, nervozan i ljut. Zbog tuče u kafani, neke druge žene, vazda je majku uzimao na zub. Kuća mu je služila za pražnjenje i galamu, pošto tamo nije smio.
Da bi sačuvala “zdravu pamet”, često sam sve oko sebe posmatrala ružičastim naočarima… ali, znala sam i da se “posvađam” s Bogom i da ga pitam: “Gdje si ti sad kad si mi najpotrebniji?!” Godinama sam to radila. Svaku treću noć smo bili van kuće, dok je on mirno spavao u toplom krevetu, pijan naravno, ne razmišljajući gdje ćemo nas četiri.
Bile smo uglavnom pripravne kada dođe kasno, jer smo znali da je izgubio na kocki… ili da će dovesti neku koju je pokupio usput.
Kao djevojčici snovi su mi se srušili hiljadu i jedan put i nije postojala ni najmanja nada da će biti bolje, ali sam ja ipak gurala naprijed i smatrala da će ipak jednom prestati, a do tad ja moram da se borim. Za sebe i za njih. Tekli su dani i moja izdržljivost sa njima.
Kao tinejdžerka sam svoju nesigurnost prikrivala glasnim smijehom i galamom, i na taj način mnoge otjerala od sebe. Muškarce sam prezirala i odnosila se prema njima onako kako se otac ponašao prema majci, samo u ženskom obliku. Htjela sam da se osvetim svim muškarcima svijeta, jer će oni svi jednog dana postati kao moj otac. Bila sam ponosna što sam takva, što su oni ponizna bića sada. To je bio moj izduvni ventil, moja snaga. Došao je i dan kada je sve prestalo. Izgubio je na kocki kuću u kojoj smo živjeli a majka i nas tri smo započele novi život daleko od njega. Početak je bio težak, ali je makar bio mir. Nas tri smo studirale i radile istovremeno kako bi olakšale majci.
Srećom to je sada sve iza mene. Dio pređenog puta.
Glavne stvari koje sam doživjela i osjetila duboko su me potresle i istovremeno ojačale. Koliko god sam bila nesrećna tada, toliko sam danas ispunjena, mislim kao bolje i kvalitetnije biće i dovršena ličnost, zahvaljujući upravo tim nedaćama i “trnovitom putu”. Osjećam se udobno u svom biću, u svom postojanju i onda takvo okruženje stvaram oko sebe.
Živim svoj mali raj. Raj nije mjesto, već stanje. Stanje misli.
Bitna je spoznaja da sve prođe. I dobro i loše. Samo čovjek treba realno da prihvati stanje u kojem se nalazi da bi mogao što bezbolnije i što lakše da prevaziđe to.
Vaša, Iv! :*

One thought on “Ivana Lupšić – Dosljedna sebi. Uprkos tome što nije rođena pod “srećnom zvijezdom”. Bez samožaljenja i kukanja. Ona.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *