Josif Brodski – Biografija

Josif Aleksandrovič Brodski (rus. Ио́сиф Алекса́ндрович Бро́дский; Lenjingrad, 24. maj 1940Njujork, 28. januar 1996), ruski pjesnik i esejista jevrejskog porijekla, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987. godine.

Život i djelo

Rođen je u jevrejskoj porodici u Lenjingradu (današnji Sankt Peterburg) kao sin fotografa u sovjetskoj mornarici. U petnaestoj godini napustio je školu i pokušao da se upiše u podmorničku školu, ali bez uspjeha. Nakon odluke da postane ljekar radio je razne poslove u bolnicama. Pored toga, radio je na svom obrazovanju. Naučio je engleski i poljski jezik (kako bi mogao da prevodi poeme Česlava Miloša, koji je bio njegov prijatelj). Proučavao je klasičnu filozofiju, religiju, englesku i američku poeziju. Počeo je da piše 1956. godine. Na njegovu poeziju uticala je Ana Ahmatova. U Sovjetskoj Rusiji njegova djela nisu objavljena, dok je u SAD objavio Pjesme i poeme (1965), Sjećanja na T. S. Eliota (1967) i zbirku poezije Stanica u pustinji (1970).

Ljubav

Trgnuo sam se danas dvaput iz sna
i prišao prozoru, gdje su ulične lampe
polovinu rečenice, koja je pala u snu,
sa tačkicom, tačkicom, tačkicom produžavale,
kako ne bi ostavile ni jednu iskru utjehe.

Sanjao sam o tebi, bila si trudna. Čudno,
iako već odavno ne živimo zajedno,
stajao sam ipak svjestan krivice, a moje ruke,
koje su se radosno ka okruglom stomaku protezale,
pecale su u stvarnosti za košuljom

tražeći svijetlo. Kad sam prišao prozoru,
znao sam tačno: ostavljam te tamo
samu, u snu, u tom mraku,
gdje strpljivo boraviš, dok ne dođem,
mene ne okrivljuješ zbog namjernog

prekida. Jer što se svjetlošću razbija,
sve to odlazi dalje u mrak.
Tamo smo čovjek i žena, ona životinja
sa dvije kičme, blažena, tako da djeca
samo kao izgovor za našu golotinju služe.

U nekakvoj budućoj noći,
dolaziš opet meni: mršava, jadna.
Tu ću sina, kćerku vidjeti,
koji su bez imena, i ne sklanjam
ruke i ne hvatam svjetlost,

ko bi mi ovaj put dao pravo, vas dvoje
same da ostavim tamo u carstvu
hladovine, bez reći ispred nasipa dana,
koji se ipak presuđuju po stvarnosti
koja me nalazi budnog, nedostižnog.

1963. optužen je za „društveni parazitizam“ i osuđen na prisilni rad u oblasti Arhangelska. Kazna mu je smanjena nakon protesta eminentnih sovjetskih i evropskih književnika kao što su Jevgenij Jevtušenko i Žan Pol Sartr.

Ljubavna pjesma

Kad bi se utapala, ja bih te spasio,
umotao u deku, sipao vrućeg čaja.
Kad bih bio šerif, tebe bih uhapsio,
držao te u ćeliji, pod ključem, do kraja.

Kad bi bila ptica, zvučnike stišao bih da ćute
i cijelu noć slušao tvoj visoki ćurlik.
Kad bih bio oficir, ti bi u regrute,
i, tvrdim ti, bila bi dobar vojnik.

Da si Kineskinja, tvoj bih jezik naučio,
palio tamjan, oblačio se smiješno skroz.
Da si ogledalo, u ženski toalet bih odletio,
dao ti svoj crven karmin, napudrao ti nos.

Da voliš vulkane, ja bih lava bio,
u erupciji skrivenoj koja ne prestaje.
A da si mi žena, ja bih te volio,
jer Crkva razvod nikad ne priznaje.

1972. bio je prinuđen da napusti SSSR. Nastanjuje se u SAD gdje kao američki državljanin predaje istoriju ruske i engleske književnosti na koledžu u Maunt Holioku. U SAD objavio je sledeća djela: Kraj bel epoka (1977), Dio govora (1977), Nove stanice za Avgust (1982), dramu Mramor (1984), eseje Udovoljiti sjenci (1986), Uranija (1987), Vodeni žig (1991), O tugovanju i razumu. Za zbirku eseja Udovoljiti sjenci dobio je prestižnu nagradu američke književne kritike 1986, a naredne godine postaje počasni doktor univerziteta u Jejlu kao i član Američke akademije i Instituta za književnost. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1987. godine, a 1991. odlikovan je Legijom časti.

Majka govori Hristu…

Majka govori Hristu
– Jesi li moj sin ili moj
Bog? Raspet si na krstu.
Kako ću sad domu svom?

Kako ću preko praga,
Ne shvativši šta to bi:
Jesi li moj sin il’ Bog?
To jest, mrtav si ili živ?

Odgovor on joj sprema:
– Mrtav il’ živ da sam,
razlike, ženo, nema.
Bio sin ili Bog, tvoj sam.

Josif Brodski je umro od srčanog udara u Njujorku 28. januara 1996. godine. Po sopstvenoj želji sahranjen je na groblju San Mikele u Veneciji.

Noć ova

Noć ova, opčinjena bjelinom
kože. Od drhtave rezede
što grebe žaluzinom
do rezbarne trepetne zvijezde
noć, svakom porom uzvrvjela
kao insekt naleće, tavna,
na lampu, čija je izbočina vrela,
iako je isključena davno.
Spavaj. Sa svih dvadeset pet sveća
plen sanje – kao njene obrte,
smogla da ne razgoniš zrake, što već su
prelomljeni o tvoje crte –
ti prigušeno svijetliš iznutra,
dok ja, usnom ti taknuv rame,
kao da knjigu pri tvom svijetlu do jutra
čitam i šapatom sričem – sezame

Citati
  • Postoje zločini gori od spaljivanja knjiga. Jedan od njih je ne čitati ih.
  • Svaka spisateljska karijera počinje kao traganje za svetošću, za samousavršavanjem. Prije ili kasnije, a po pravilu veoma brzo, čovjek otkriva da njegova olovka ostvaruje mnogo više od njegove duše.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *