Mihail Aleksandrovič Bakunjin – Otac modernog anarhizma

Mihail Aleksandrovič Bakunjin (rus. Михаил Александрович Бакунин; Prjamuhino, 30. maj 1814Bern, 1. jul 1876) poznati ruski revolucionar, i savremenik Karla Marksa. On spada među prve anarhističke filozofe i često se smatra „ocem modernog anarhizma

Mladost

Bakunjin je rođen 30. maja 1814. u aristokratskoj porodici u selu Prjamuhino, u Tverskoj oblasti, severozapadno od Moskve. U četrnaestoj godini je otišao u Sankt Peterburg gdje je upisao vojnu akademiju za artiljerce. 1832. je prebačen u Rusku kraljevsku gardu i poslat u Litvaniju. Živeći u carskoj Rusiji, Bakunjin je brzo razvio snažnu mržnju prema nepravdi. 1835. u 22. godini života, napustio je vojsku jer su mu smetale represivne metode primjenjivane na lokalnom stanovništvu, i počeo da se kreće u demokratskim krugovima. Postao je jako kritičan prema feudalizmu koji je tada bio zvanično društveno uređenje Rusije.

Nakon napuštanja vojske bio je prvo u Moskvi, a zatim u Sankt Peterburgu prevodeći na ruski djela autora kao što su Fihte i Hegel. 1842. je otputovao u Njemačku kako bi tamo proučavao Hegela, gdje se upoznao sa vodećim mladim socijalistima Njemačke.

Odlazak u Pariz

Kada se preselio u Pariz upoznao je Žozefa Prudona, Karla Marksa, Žorž Sand i glavne predstavnike poljske emigracije. U tom stadijumu već je formulisao teoriju koja je vidjela slobodu kako se postiže opštim ustankom, povezanim sa nacionalnim revolucijama, a pogotovo oslobođenjem svih slovenskih naroda. Njegovo strasno propagiranje demokratije i antikolonijalizma učinilo ga je „javnim neprijateljem br. 1“ u većini evropskih monarhija. 1848. bio je prognan iz Francuske zbog govora u kojem je podržavao nezavisnost Poljske. Iz Pariza je otišao u Švajcarsku gdje je ostao da živi neko vrijeme, i bio aktivan u društvenim događanjima. Njegova strast za slobodom i jednakošću i njegove osude privilegija i nepravde učinile su ga izuzetno privlačnim za radikalni pokret tog vremena.

Sljedeće godine Bakunjin je pohitao u Drezden gdje je odigrao vodeću ulogu u Majskom ustanku. To je dovelo do njegovog hapšenja i izricanja smrtne kazne. Austrougarska monarhija ga je takođe željela, pa je izručen i ponovo osuđen na smrt. Ali prije nego što je smrtna kazna izvršena, Rusija je zatražila njegovo izručenje i sljedećih šest godina proveo je utamničen bez suđenja u Petropavlovskoj tvrđavi. Kada je pušten iz zatvora prognan je u Sibir.

Bjekstvo iz Sibira

1861. izveo je spektakularno bjekstvo i vratio se u Evropu preko Japana, SAD (San Francisko) i kroz Panamski kanal. Sljedeće tri godine posvetio se borbi za poljsku nezavisnost. Zatim je počeo da ponovno propituje svoje ideje. Da li bi nacionalna nezavisnost, sama po sebi, dovela da slobode za radni narod? Ovo pitanje ga je udaljilo od nacionalizma i usmjerilo ka anarhizmu.

Prva Internacionala

1868. se pridružio Međunarodnom radničkom udruženju (poznatom i kao Prva internacionala), federaciji radikalnih i sindikalnih organizacija sa sekcijama u većini evropskih zemalja. Vrlo brzo njegove ideje su se razvile i postao je poznati pobornik anarhizma. Iako se slagao sa dobrim dijelom Marksove ekonomske teorije, odbijao je njegovu autoritarnu politiku i nastala je velika podjela u Internacionali između anarhista i marksista.

Dok je Marks verovao da se socijalizam može izgraditi preuzimajući državu, Bakunjin tražio njeno uništenje i stvaranje novog društva zasnovanog na slobodnom udruživanju slobodnih radnika. Ovo je uskoro postala zvanična politika Internacionale u Italiji i Španiji, a njena popularnost je rasla i u Švajcarskoj, Belgiji i Francuskoj.

Komitet sačinjen da bi se ispitale optužbe proglasio je Bakunjina krivim i većinskim glasanjem izbacio ga iz Internacionale. Švajcarska sekcija je sazvala sljedeći kongres i tamo su optužbe proglašene lažnim. Međunarodna konferencija je Bakunjina oslobodila optužbe i nastavila sa prihvatanjem anarhističke pozicije odbijanja bilo kakve manjinske vlasti. Poraženi Marks i njegovi sljedbenici preselili su Generalnu skupštinu internacionale u Njujork gdje je ona izblijedjela do beznačajnosti. Ideje koje je razvio Bakunjin u poslednjoj deceniji svog života načinile su osnovu modernog anarhističkog pokreta.

Bakunjinovo nasljeđe

Iscrpljen cjeloživotnom borbom, Bakunjin je umro u Švajcarskoj 1. jula 1876. Njegovo nasljeđe je ogromno. Iako je pisao manifeste, članke i knjige on nikada nije završio nijedno krupnije djelo. Kako je prvenstveno bio čovjek od akcije, on bi ih prekidao, često bukvalno u sred rečenice, da bi odigrao svoju ulogu u borbama, štrajkovima i pobunama. Ono što je ostavio u nasljeđe je zbirka fragmenata. Čak i takvi, njegovi spisi su puni uvida koji su relevantni danas kao što su bili i u njegovo vrijeme.

Bakunjin je govorio da je vlada sredstvo pomoću kojeg manjina vlada većinom. Ukoliko „politička moć“ znači koncentraciju autoriteta u rukama nekolicine, proglašavao je, ona mora biti ukinuta. Umjesto nje mora se desiti „socijalna revolucija“, koja će se suprotstaviti postojećim odnosima među ljudima i predati vlast u ruke masama kroz njihovu sopstvenu federaciju dobrovoljnih organizacija.

„Neophodno je potpuno i principijelno i u praksi ukinuti sve što se može nazvati politička moć, jer dok ima političke moći uvijek će biti vladara i onih kojima se vlada, gospodara i robova, eksploatatora i eksploatisanih.”

Iako je shvatao da ideje i intelektualci imaju važnu ulogu u revoluciji, ulogu obrazovanja i artikulacije narodnih potreba i želja, on je izrekao opomenu. Upozorio ih je da ne pokušaju da uzmu vlast u svoje ruke i stvore „diktaturu proletarijata“. Misao da mala grupa ljudi, bez obzira koliko dobronamjerna, može da izvrši državni udar za dobrobit većine bila je za njega „jeres protiv zdravog razuma“. Davno prije Ruske revolucije upozoravao je da bi nova klasa intelektualaca i polu-intelektualaca mogla pokušati da sjedne u fotelje šefova i vlasnika, i liši radni narod njegove slobode.

On je 1873. prorekao da će pod marksističkom „diktaturom proletarijata“ partijske vođe „uzeti uzda vlasti u čvrste ruke“ i „podijeliti mase u dvije velike vojske – industrijsku i poljoprivrednu – pod direktnom komandom državnih inžinjera koji će sačinjavati novu privilegovanu naučnu i političku klasu“.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *