Rabindranath Tagore – Biografija

Rabindranat Tagor (Rabindranath Tagore; Kalkuta 7. maj 18617. avgust 1941) indijski književnik, dramaturg i filozof.

Napisao je više od 1000 poema, 24 drame, osam romana, više od 2000 pjesama, veliki broj eseja i druge proze. Njegova poezija se odlikuje jednostavnošću emocija, eseji jačinom misli, a romani društvenom sviješću. Glavni cilj mu je bio povezivanje istoka i zapada. Sam je prevodio svoju lirsku poeziju na engleski jezik.

 

Čeznem da ti kazem najdublje riječi koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvjernije riječi koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrijebim najdragocjenije riječi što imam za tebe; ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sjedim nijemo pored tebe, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

 

 

Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1913. godine.

 

Tužne su ispitivačke oči tvoje. One bi da smisao moj dokuče kao što bi mjesec da izmjeri more.
Razotkrio sam život svoj pred tvojim očima s kraja na kraj, i ništa ne ostade ni skriveno ni prećutano.
I upravo me zato ne poznaješ.
Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadića i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.

Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova žala i dno njegovo?
Ti ne poznaješ granica ovomu kraljevstvu, pa ipak si kraljica njegova.
Da dođe samo časak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga začas mogla vidjeti i pročitati.
Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez riječi odrazila nutarnja tajna.
Ali, to je ljubav, ljubljena moja.

Njena je radost i njena bol bezgranična, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.
Blizu ti je kao i sam život tvoj, ali je nikada ne možeš sasvim upoznati

 

Bio je najmlađi sin (sedmo dijete) hinduističkog filozofa i vjerskog mistika Devendranaha. Zadivljen prirodom i njenim detaljima, svoje prve pjesme napisao je u osmoj godini. Do sedamnaeste godine života obrazovao se kod kuće, kada je na očevo insistiranje otišao u Englesku da bi studirao prava. Studije u Engleskoj nije dovršio, već se vratio u Indiju i opredijelio za književnost. Tokom boravka u Londonu objavio je svoje prve dvije zbirke pjesama – Večernje pjesme i Jutarnje pjesme.

Prijatelju moj

U nedeljnom hladu kišnoga jula
koračaš tihim korakom, nijem kao noć,
i mimoilaziš stražu.
Danas je jutro zatvorilo oči, i ne haje
za užurbanu viku glasne košave;
preko uvijek budnog plavog neba
prevučen je gust veo.
U šumama su umukle pjesme,
a na svakoj kući vrata su zatvorena.
Ti si usamljeni putnik pustim ulicama,
O, moj jedini prijatelju, najmiliji,
na kući je mojoj kapija otvorena
ne mimoiđi je kao san.

Prijatelju, jesi li napolju u burnoj noći
na svom ljubavnom putu?
Nebo stenje kao neko ko očajava.
Noćas mi ne dolazi san.
Neprestano otvaram kapiju
i gledam u mrak, prijatelju moj!
Ne mogu ništa da poznam pred sobom;
pitam se gdje je put tvoj?
Na kojoj tamnoj obali crne rijeke,
na kojoj dalekoj ivici hučne šume,
kroz koji varljivi ponor sjenki
tražiš svoj put ka meni, moj prijatelju !

U prvom osvitu čuh šapat;
trebalo je da odjedrimo ti i ja,
i niko drugi na svijetu nije smio znati
o tom putovanju našem bez kraja i cilja.
Na tom beskrajnom okeanu,
pored tvog pažljivog osmjeha
pjesme su moje nabujale u melodije
slobodne kao vali,
slobodne od svih stega riječi.
Zar još nije vrijeme ? Zar još ima posla?
Gle, veče se naglo nad obalom,
i pri svjetlosti koja izdiše
ptice se morske vraćaju gnijezdima svojim u letu.
Ko zna kada će se odriješiti lanac
i kada ce se čun,
kao poslednji odsjev zalazećeg sunca,
izgubiti u noći…?

Nazad na vrh Ići dole

1913. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za zbirku pjesama Gitandžali, upravo u to vrijeme gubi i ženu i djecu. Ovu zbirku pjesama je napisao 1910. u Bengalu, a dvije godine kasnije ista se izdaje u Londonu prevedena na engleski jezik.

Zadrhtaću bez sumnje… ako se ikad budemo sreli
u drugome životu,
u svjetlosti udaljenog svijeta…
Zaustavljajući se, prepoznaću tvoje oči,
tamne kao jutarnje zvijezde,
i znaću da su pripadale
zaboravljenom sumraku pređašnjeg života…
Reći ću:
car tvog lica nije samo u njemu,
u nju se utkala žarka svjetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila…

Uvećala si me svojom ljubavlju,
mene koji sam samo…
jedan čovjek između drugih,
koji plovi običnim tokom,
pokretan voljom promjenljive milosti svijeta…
Dala si mi mjesto
tamo gde pjesnici svih vremena
donose svoje darove,
gdje ljubavnici u ime vječnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeća…

U tvome smijehu je muzika izvora moga života..

Nazad na vrh Ići dole

1915. je proglašen za viteza od strane britanske vlade. Titule se odrekao posle masakra u Amricaru 1919. godine, kao znak protesta protiv vladara.

 

Čini mi se da sam te morao voljeti…

Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima stara bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milion drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka –
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju –
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

 

Osnovao je eksperimentalnu školu u Shantiniketanu, zasnovanu na Upandišanskim idealima obrazovanja. Povremeno je učestvovao u Indijskom nacionalističkom pokretu. Tu se sprijateljio sa Gandijem.

Gradinar
42.

O ludače, divna pijanico!
Kada razvališ svoja vrata i staneš igrati budalu pred gomilom;
Kada za jednu noc istreseš kesu i rugaš se trezvenosti;
Kada ideš čudnim putevima i igraš se beskorisnim stvarima;
Ne haj za sklad i pravo!
Kada razviješ svoja jedrila na buri i krmilo se krha nadvoje,
Onda ću te i ja pratiti, druže, i pijan u ponor poći.

Straćio sam svoje dane i noći u društvu trezvenih, mudrih susjeda.
Mnogo znanja osijedjelo mi kosu, mnogo bdjenja pomutilo mi pogled.
Godinama sam pabirčio među stvarima i gomilao parčad i tralje;
Smrvi ih i igraj po njima i zavitlaj sve u vjetar.
Jer znam da je najviša mudrost pijan u ponor otići
Ostavi neka se izgube krivudave sumnje, ostavi me da izgubim putanju svoju bez nade.
Pusti bijesnu buru neka me otkine sa mojih lengera.
Svijet je naseljen dostojnicima i radnicima, korisnim i pametnim.
Tu su ljudi koji su lako prvi, i ljudi koji skromno idu za njima.
Ostavi ih neka budu srećni a i nek rade na sreću drugih, a mene ostavi da budem lud i nekoristan.
Jer znam da je kraj svakog rada: pijan u ponor otići.

Ovoga se časa odričem svih prava da me ubrajaju u redove čestitih ljudi.
Neću se više ponositi znanjem i sudom svojim o dobru i zlu.
Razbiću sud sjećanja, prosuću poslednje kapi suza.
Okupaću se u pjeni rujnog bisernog vina i razvedriti svoj smijeh.
I namjerno ću razderati obrazinu staloženog građanina.

I zavjetovaću se sveto da ću biti bez dostojanstva i pijan u ponor otići.

 

Najznačajnija djela su mu zbirke pjesama Gradinar i Gitandžali, a od romana Brodolom.

Bjegunica

Dođi, proljeće,
smijeh ljubavnice zemljin,
neka zakuca sreće suma,
nestrpljivo da se izrazi!
Dođi u naletima nemira usred lišća
i cvijeća koje hita da se razvije.
Kao sjajna pobuna, baci se u noć,
u tamu vode, iznad zemlje,
oglasi slobodu zarobljenih klica!
Kao smijeh munje, urlik oluje,
odjekni u bučnom gradu,
oslobodi riječ ugušenu,
napor koji je pao u letargiju,
osnaži našu borbu malaksalu,
budi pobjednik smrti!

Sjećam se toga dana.
Pljusak je bjesnio, pa se smirio,
i ponovo počeo, ćudljiv, s duvanjem vetra.
Uzeh svoju spravu za sviranje.
Nemarno sam dodirivao žice;
nehotice muzika je pratila
ritam naleta vjetra i kiše.
Ona je bila krišom ostavila svoj posao,
zastala kod mojih vrata,
pobjegla, dvoumeći se.
Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid;
najzad je tiho ušla u sobu i sjela.
Pognute glave hitro okreće iglu u tišini.
Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor
drvored taman od kiše.
Jedan čas kišnog popodneva,
punog sjenki, pjesme i tišine.
Ništa drugo.

Te noći ispjevao sam
jednu pjesmu,
ali ti nisi bila tu.
Pronašao sam riječi
koje sam uzalud tražio vazdan.
Jeste, iz njedara noćne tišine
one su se slile u svirku,
dok su se zvijezde palile
jedna za drugom
Ali ti nisi bila tu.
Htio sam jutros
da ti pjevam pjesmu svoju:
ali iako nisam zaboravio melodiju,
buntovne riječi mi izmiču
sada kraj si kad mene.

Zadrhtaću bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome životu,
u svjetlosti udaljenog svijeta.
Zaustavljajući se,
prepoznaću tvoje oči,
tamne kao jutarnje zvijezde,
i znaću da su pripadale
zaboravljenom sumraku
pređašnjeg života.
Reći ću:
čar tvoj lica nije samo u njemu,
u nju se utkala žarka svjetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila.

Uvećala si me
svojom ljubavlju,
mene koji sam samo
jedan čovjek između drugih,
koji plovi običnim tokom,
pokretan voljom
promjenljive milosti svijeta.
Dala si mi mjesto
tamo gdje pjesnici svih vremena
donose svoje darove,
gdje ljubavnici u ime vječnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeća.
Ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu –
ne opažajući kako je moje tijelo postalo
dragocjeno od tvog milovanja,
ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac
kao što sunce nosi u svojoj lopti
vatru božanskog dodira,
kojom sija vječito.

Gazeći travu na stazi, začuh:
‘Poznaješ li me?’
Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:
‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’
Ona odgovori:
‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’.
Njene oči su blistale kao rosno jutro.
Poćutah trenutak, a zatim zapitah:
‘Jesi li iscrpla sav teret suza?’
Osmjehnu se i ne odgovori.
Razumjeh da je njen plač
imao vremena da nauči govor osmjeha.
‘Nekada’,
prošapta ona,
‘govorio si da ćeš uvijek voljeti svoju tugu’.
Zbunjen, rekoh:
‘Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav’.
I uzimajući njenu ruku u svoju,
dodadoh:
‘ I ti si se promijenila.
Nekadašnji bol postao je vedrina’.

Srećan sam što me ne gledaš
više sažaljivo.
Zlokobna čar noći
i odjek mojih riječi
koje kazuju zbogom,
prestrašene od očajnog naglaska,
dovele su me do ivice plača.
Ali dan će se roditi,
moje srce će biti opet tvrdo,
i neće biti više vremena za suze.
Ko kaže da je zaborav nemoguć?
Samilosna smrt buja
u samom srcu života,
obuzdavajući njegovu ludu
želju za trajanjem.
Burno more na kraju otpočine
u svojoj pokretnoj kolijevci;
šumski požar zaspi
u postelji od pepela.
Ti i ja se rastajemo,
i raskid će pokriti
živa trava i cvijeće nasmijano
na suncu.

Nazad na vrh Ići dole

Tagore je takođe pisao i priče, romane, pozorišne komade, eseje, mjuzikle, putopise i memoare. Bavio se i slikanjem i komponovanjem.

 

..Ti si večernji oblak koji bludi nebom mojih snova.
Čežnjama ljubavi svoje dajem ti boju i oblik.
Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim
beskonačnim snovima!

Tvoja su stopala ružičasto rumena od ognja
mog čežnjivog srca, ti koja žnješ moje večernje pjesme!
Tvoje su usne gorkoslatke od ukusa vina mojih patnji. ..

Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim
usamljenim snovima!

Sjenkom svoje strasti zacrnio sam oči tvoje,
stalna gošćo u dubinama mog pogleda.
Vezao sam te, dragana, i uhvatio u mrežu svoje svirke…

Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim
besmrtnim snovima…

 

Riječi indijske nacionalne himne napisao je Tagore.

…Ostavila si me i otišla svojim putem.
Mislio sam da ću biti tužan, pretužan za tobom
i da ću u svome srcu uramiti samo tvoju sliku
protkanu zlatnim stihovima.
Ali, avaj, moje zle sudbine – vrijeme je kratko!

Mladost prolazi godina za godinom;
Proljetnji dani lete; jedno golo ništa ubija
nježni cvijet,
a mudrac me opominje da je život
samo kap rose na lotosovom listu.

Treba li sve to da propustim
i da samo ginem za onom jednom što mi
okrenu leđa?
To bi bilo i grubo i ludo, jer je vrijeme kratko.

Dođite, moje kišne noći, pljuskajući nogama;
osmjehni se moja zlatna jeseni;
dođi, bezbrižni aprile, prospi po zemlji
poljupce svoje!
Dođi i ti, i ti, i ti!

Dragi moji, znate da smo smrtni.
Pa je li mudro kidati srce zbog jedne,
koja je odnijela svoje? Jer je vrijeme kratko.

Slatko je sjediti u uglu i razmišljati da ste
mi vi cijeli svijet.
Hrabro je poželjeti sreću svome bolu, i biti riješen,
ne dopustiti nikome da te tješi.
Ali, jedan novi lik gleda kroz moja vrata
i podiže svoje oči ka mojima.

Ja mogu samo svoje suze da obrišem
i da izmjenim melodiju svoje pjesme:
Jer je vrijeme kratko!…

Nazad na vrh Ići dole

Umro je u svom rodnom gradu 7. avgusta 1941. godine.

1

Sluga
Sažali se na svog slugu, kraljice!

Kraljica
Svečanost je prošla i sve su me sluge
ostavile. Šta ćeš ti tako dockan?

Sluga
Pošto si druge otpustila, došao je moj čas.
Došao sam da te pitam šta ima tvoj poslednji
rob još da uradi.

Kraljica
Šta možeš da očekuješ ovako pozno?

Sluga
Učini me gradinarom svog cvjetnjaka.

Kraljica
Kakva ludost!

Sluga
Hoću da napustim svoj stari posao.
Baciću mač i koplje u prašinu. Ne šalji me
više na daleke dvore; ne kreći me u nove
pobjede. Učini me gradinarom svog cvjetnjaka.

Kraljica
Koje bi ti bile dužnosti?

Sluga
Da ti služim u dokolici.
Održavaću svježu travu na tvom putu, kojim
jutrom šećeš i gdje sumorno cvijeće pri svakom
tvom koraku klicanjem pozdravlja stopala
tvoja.
Ljuljaću te na ljuljašci u hladu saptaparne,
kroz čije će se lišće probijati ran mjesec da
cjeliva rub haljina tvojih.
Puniću ti mirisnim uljem kandilo kraj postelje
i čudnim ću ti slikama šarati podnožje
pastom od šafrana i sandala.

Kraljica
A kakva će ti biti nagrada?

Sluga
Da smijem držati tvoje šacice male kao nježne
lotosove pupoljke, i preko članaka nogu tvojih
navlačiti cvjetne lance; da ti smijem tabane
obojiti crvenim sokom ašokovog cvijeta i poljupcima
otrti trun prašine, koji na njima možda još
oklijeva.

Kraljica
Slugo moja, tvoja je molba uslišena, bićeš
gradinar mog cvjetnjaka.

Nazad na vrh Ići dole

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *