Zinka Kunc – Biografija

Zinka (Kunc) Milanov (Zagreb, 17. maj 1906. – New York, 30. maj 1989.), hrvatska operska soprano pjevačica.

Biografija

Već je s petnaest godina imala tako dobro postavljen glas da je mogla pjevati visoki Cis. Pjevanje je učila kod poznatog češkog baritona Jana Ouűednika, neko vrijeme člana Zagrebačke opere, i Marije Kostrenčić, asistentkinje Milke Trnine, čijem umijeću vokalne pedagogije mogu biti zahvalni mnogi hrvatski vrhunski pjevači. Ali onaj nivo pjevačke kreacije koju je postizala već na samome početku karijere najviše duguje bratu, kompozitoru i izvrsnom pijanisti Božidaru Kuncu. On je shvatio da njegova solistička karijera nikada ne bi mogla biti takva kakvu je proricao sestri, i sve je svoje veliko znanje podredio oblikovanju buduće Zinke Milanov.

Prvi nastup

Milka Trnina je odmah uočila kakvo se neprocjenjivo bogatstvo krije u glasu njene učenice, ali to nije uspio prepoznati direktor Zagrebačke opere Fridrik Rukavina, pa je debi Zinke Kunc, tada udate Vilfan, bio u Ljubljani 29. oktobra 1927. Glas vijeka, kako su ga poslije nazivali, prvi se put na sceni čuo u ulozi koje će postati legendarni tumač, Leonore u Verdijevoj operi Trubadur. Uspjeh je bio tako velik da je odjeknuo muzičkim Zagrebom, i Rukavina je nevoljno morao popustiti. Ponudio joj je Margaretu u Faustu nadajući se da neće pristati prvi put u Zagrebu nastupiti u ulozi lirskog soprana. Samouvjerena i marljiva Zinka prihvatila je izazov i pjevala, ali angažman nije dobila.

1929.-1936. u Zagrebu

Dobila ga je tek u sezoni 1929./30. dolaskom novoga direktora Opere velikog Krešimira Baranovića. On ju je počeo upošljavati nesmiljenim tempom. Nizala je ulogu za ulogom, jednu težu i zahtjevniju od druge: Cio-Cio-San u Madama Butterfly, Tosku, Aidu, Leonoru, Elzu u Lohengrinu, Ameliju u Krabuljnom plesu, Turandot, Manon Lescaut, Elizabetu u Tannhäuseru, Santuzzu u Cavalleriji rusticani, Leonoru u Fideliju, Helenu u Boitovu Mefistofeleu, Ameliju u Simonu Boccanegri, Rachel u Halevyjevoj Jevrejki, Giorgettu u Plaštu, Margitu u Zajčevu Banu Legetu, Minnie u Čedu zapada, Maršalicu u Kavaljeru s ružom, Smetaninom Libušu, Lizu u Pikovoj dami, Irmengardu u Porinu, Lenku u Ognju, Madeleine u Andréu Chenieru, Giocondu i Charpentierovu Louise.

1936.-1966.

A onda je 1936. završio njen zagrebački angažman i počeo inostrani u Njemačkom pozorištu u Pragu, gdje ju je čuo Bruno Walter i preporučio Arturu Toscaniniju za Verdijev Requiem na Salzburškim svečanim igrama. Toscanini je rekao: Va bene, i njen je put u svjetsku pjevačku elitu bio osiguran. Nastupila je u Velikoj dvorani igara, i nova je zvijezda zasjala na pjevačkom nebu. Već je prije u Pragu položila audiciju za Metropolitan i 17. decembra 1937. prvi je put u njemu pjevala Leonoru u Trubaduru. U međuvremenu se rastala od ljekara Vilfana, preudala za glumca Predraga Milanova, i s imenom Zinka Milanov ušla u opersku istoriju kao jedna od najvećih pjevačica belkanta.

1947.-1951.

Zinka 1947. napušta Metropolitan nakon neslaganja s tadašnjim glavnim direktorom Edwardom Johnsonom. Kasnije prelazi u La Scalu i ondje prvi put nastupa 1950. godine, no nakon promjene rukovodstva u Metropolitanu, Zinka prelazi nazad iste godine.

1951.-1966.

Do aprila 1966., (osim razdoblja 1947.-1951.), bila je članica Metropolitana u kojem je zajedno s turnejama ansambla nastupila 424 puta i ostvarila četrnaest uloga. Bila je njegova primadonna assoluta, la regina della casa (kraljica kuće), sudionica svečanih premijera i otvaranja sezona, apsolutna miljenica publike. Kritičari su s oduševljenjem pisali o njenom veličanstvenom legatu, o glasu transcendentalne ljepote, sjajnom poput srebra, zaobljenom i bogatom kao jantar, snažnom i ujednačenom u cijelom opsegu, podatnom, tajanstvenom, uzbudljivom, koji je mogla svesti u najprofinjeniji i najmekši piano. Nastupom na oproštajnom koncertu u staroj zgradi Metropolitana 13. aprila 1966. zaklopila je svoju knjigu, kako je sama rekla, a s njom se zatvorio veliki luk grandioznog pjevanja. Nakon svoje pjevačke karijere postaje aktivan pedagog u školovanju operskih pjevača. Prije Drugoga svjetskog rata redovno je gostovala u Zagrebu pa je 1939. pjevala Normu na premijeri opere, a poslije rata njena su se gostovanja posve prorijedila. Pjevala je u Bečkoj državnoj operi, Scali i Covent Gardenu. 1984. za svoje je djelovanje u Sjedinjenim Državama dobila specijalnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog porijekla koje su svojim doprinosom zadužile New York i Sjedinjene Države.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *