Adnan Pandur – Sve moje posvete

SVE MOJE POSVETE

SVE BI NEŠTO PREKO REDA

Znam jedan kamen.
On ti je kao napuhani balon,
jedva da se ne rasprsne.
Što bi onda vježbao pikado,
dok je Cezarovo šilo već zabodeno
na raspaloj karti nemira?
Što bi onda predvodio stado,
ako je već određeno, za zaklati?
Moja putovnica je teška od svih tih dozvola
štambilja,
i radna knjižica je ista takva,
izudarana,
modricama na papiru
praznih prekvalifikacija.
Jesam naivni konformista,
radim zadaće,
al’ ništa brže, više bolje
preko toga.
Nadam se milovanju Sunca
i tragam kao vojnik rimske kohorte
za čarobnim napitkom,
dok sve bi nešto preko reda,
naivno.
28.02.18

***PRASKOZORJE***
Iluzijo moja
Toliko se igraš sa mnom…
Daješ zrnca soli, a uzimaš na lopate…
Dat’ ću ti još koliko treba,
samo da gledam te oči,
te odlazeće oči u praskozorju dana
otpozdravljajući poput Shanea.
Teška srca neka odlaze,
ali pod uslovom,
da se sretno ustale,
mirno i lagodno uživaju…
Eto, samo toliko želim
pa da me srce ugrije
pa da izdahnem spokojno…
11.04.18

 

 

TAJ PRVI BEHAR ŠTO MI GA S GRANE ODNESE VJETAR

Proganja me slatkasti miris,
zaglavljen u kutovima duše.
Kroz srce je prošao mlaki vjetar,
da najavu proljeća s'grana ‘spuše.
Bijah u sigurnoj zoni.
Na putu ka mirnim noćima.
Raspršiše me zaneseni tonovi
osmjeha što nenadano kroči.
I za one strogo stremljene face,
ukradoh nalog da ih s prirodom spojim.
Suptilno kroz poglede koje
sve više mi znače,
zagrabih uzde,
da u prsima konjsku snagu
pokušavam da stopim.
Al razoružati ne mogu kornjačin oklop,
što lopova čvrsto na grudima grli.
Moja fatalnost je pobjedila
mentalni moj sklop,
pa ja budalasto, ka patnji pohrli'…
Ne govorim više nego blejim.
Naivnost bez stida propa na stijene
Počastite se,
svoje komade najbolje dijelim.
Nestajem poput sunčeve zrake
što se iza brda na časak zabjeli.
17.04.18

 

TAMO GDJE SAMO MI ZNAMO

Sjećaš li se…
Onog trenutka…
Ostala ti na zubiću mrva peršina
kao tetovaža…
Spomen na taj dan…
Sjećaš li se…
Grlio sam te po Suncu…
Slikao posvuda,
a najviše u svojim mislima…
Sjećaš li se…
birala si poklone,
za svoje najmilije…
Ja te kao stražar čuvao
od namazanih prodavača magle…

 

Sjećaš li se…
Dala si mi poziv,
napisala odredište,
da dođem i udarim datum,
gore negdje u hladnije krajeve…
Sjećaš li se…
Rekla si mi da sam džentlemen
i da je sretna ona
koju ću tako isto gledati…
Sjećaš li se…
Da si dala uslov,
konkretno što želiš,
od čovjeka s kojim bi djelila,
koru hljeba…
dobro i zlo…
Sjećaš li se…
Moje emocije prema tebi…
a ti opet ne bi,
na takav način
vezivanjem na dan
i slatkim sjećanjem…
Vezivala bi se na vječnost…
Sjećaš li se…
Rekli smo si doviđenja,
a ne zbogom
našim iluzijama…
19.04.201

ENGLESKINJA


Ne, ne želi ona društvo
U mislima je negdje drugo
Šalje tople pozdrave.
Na razglednici oslikano mjesto boravka…
Prolazim pored nje kao statista.
Imala je aristokratsko držanje,
dva velika plavkasta jezera,
kojima je smjelo gledala.
Držala se otmjeno, rekoh
sa skrivenim osmjehom o nečem je maštala.
Bila je sigurna u svoju ljepotu
u crveni karmin ženstvenosti
u bakrenu talasastu kosu,
što se licu elegantno podala
kao mlinski točak rijeci.
Svaki pokret je imao smisao
i dok je čašu s vodom držala,
ostao sam skamenjen,
kad je stolu spuštala.
Ipak, nešto je tištilo.
To mlado lice u vrtlogu briga se gubilo.
I pramen se je ljutio,
što mu je to tuga skrivala.
Ona je izgleda putnik u potrazi za smislom.
lovac na rijetke zvijeri.
zelena rijeka koja sjaji (žedna ostanka)
stranac na svakoj havi.
Dal’ da mahnem toj engleskinji,
odbjeglom nomadu,
tom bijelom šećeru u prahu? …
Postat ću ben na njenom stomaku,
pa da me nosi i u miru i u ratu.
03.08. 2011

ABORIĐANIN U MOSTARU

U svojoj mahali
odajem dojam vanzemaljca
Šaka jada, za ludnice opremljen,
ploveći kroz ulice,
maskiran u naočale…
Moj duh je sačinjen od behara
Ja sam aboriđanin iz Mostara.
Dok gledam u stranu,
stare bašte opustjele mašte,
rutiniranih šetača,
pustih jedan sentiš,
kroz zamršene bijele slušalice
i uronih opet u grad
i njegove uličice.
Moj je duh spleten u beharu
Ja sam aboriđanin u Mostaru.
Dok tražim ideje,
informišem mozak,
da me spremljeno čeka
hladovina duboka.
Kroz kristalno čisto staklo
pikiram one koji se ne uklapaju
u rutinu grada spavaća….
I njihov je dašak duše
skriven u beharu…
Svi smo mi tak'i
aboriđani u Mostaru.
19.04.2018

 

 

 

 

TINJA

Još uvijek ću gledati te oči,
barem još koji dan.
Još uvijek ću upijati taj miris,
na koži mladog anđela.
Još uvijek ću maštati
i sanjati dodir,
bajkoviti završetak.
Još uvijek neću staviti tačku
I krenuti ispočetka…
Još uvijek….
21.04.2018

INSOMNIE

Spavat je misaona imenica
Nakotilo se dosta toga
u ovoj teškoj tikvetini.
Fascikla svih mojih podataka o tebi
teška je, opterećena
stoji pohranjena na vidnom mjestu,
da me stalno vraća…
Tebi…
Moja drama je moja intimna priroda
Čečkam mečku,
barkam,
pokušavam mijenjati sebe,
a samo još više ponirem
i vrijeđam se.
Otvorio sam put ,
pokazao sam način,
kako me povrijediti
i kako me pridobiti
u istom trenutku.
Zreo sam za jedan disciplinski šamar
prosvjetiteljstva
jer vjerujem u to
da će se sve samo smiriti.
Izgubio sam fokus…
Pustio sam te u svoje intimne odaje,
da mi gužvaš posteljinu,
gaziš cvijeće i sadiš koprive.
Pustio sam te
da mi stvaraš nesanicu…
Pustio sam te,
jer sam slab
na tebe…
20.04.2018

 

BEOGRAĐANKA

Pojavila se kad je noć otjerala dan.
Imala je nešto jako u sebi što je privlačilo…
Šifru za sve brave najintimnijih tajna…
Imala je onaj osmjeh koji veže.
Osjetio sam drhat, neku jaku energiju…
Nisam joj se mogao oduprijeti…
Jednostavno sam se prepustio igri,
kojom je ona valjda nesvjesno upravljala…
Bila je graciozna crnka,
Godio mi je taj blagi glas,
u kome se osjetio prepoznatljivi akcent.
I stas se je nadopunjavao,
svojim provokacijama…
Šarma je imala na izvoz.
Mogao si rezati zrak,
koliko je napet teško prodirao,
u moja pluća…
Volio bih vidjeti svoje blentavo lice.
Sigurno mu je ona izmamila,
osmjeh na krajičku usta.
Onaj tupi osmjeh koji potrefi muškarce,
kada padaju na naočitu ženu,
i izdaje ih “ofirno”…
Razgovarali smo i upijali se pogledima.
Ugodno je predla kao mačka
koja uživa dok se mazi.
Iznenadio sam se kad mi je diskretno,
ali ponosno rekla, da je kao srednjoškolka,
vidila onaj Mostar prijeratni…
Računica je neumoljivo pokazala
zavidne godine…
Dao bih joj 15 manje…
Nisam želio preći taj korak potencijalne neugode.
Nisam bio spreman za žestoki sudar,
zemljotresa i oluje.
Nešto mi je govorilo,
da ovakva dama nikada nije sama…
Nisam želio pokvariti ovaj naš sinergični
kratki susret
Platonska strast dosegla je najviši nivo na skali…
Pad u ovome trenutku nisam htio priuštiti…
27.04.2018

 

 

 

 

MOŽEŠ SE ZVATI SILVIJA

Možeš se zvati i Silvija
Za svaku su ista pravila.
S osmjehom poput sitne kiše
i okusom jagoda svježe okupanih
govore da si neodoljiva (vidim i ja)
Možeš se zvati Silvija.
To mi ništa ne predstavlja.
Možeš imati prirodne kovrđe
zapržene oker bojom plodne majke pšenice
I nek’ veličanstven imaš stas,
I nek’ bije te dobar glas,
da si preslikana princeza
iz daleke grofovije,
nekog antičkog stana.
Za svaku su ista pravila
Što mi to znači što se zoveš Silvija ?
Možeš se zvati bilo kako.
Što mi to znači što se zoveš tako ?
Čujem glasine, šarmom si svakog zavila.
Znam da si tu i da se zoveš Silvija
Za svakog su pravila ista…
Dok tebe ne upoznadoh
Moja draga Silvija…
30.04.2006

KAD MI ROMAN PIŠE NETKO DRUGI

Ušla si u moju priču
Nenadano
Zapalila strast jednim trzajem kremena
na upaljaču.
Rodila me i pokopala
Rastavila,
pa me opet sklopila
po mjeri svoga osmjeha…
Zakuhala si mi moju priču
začinila zaplet,
ubacila čežnju ka’ dodiru
nemir u tijelu.
Toplo mi je kad si tu,
hladno kad si daleko,
kad te gubim iz vidokruga.
Prazno mi je.
Ubacila si vihor,
koji ti vješto raspliće kosu,
i tišinu
dok te samo gledam.
Ubacila si ka vrhuncu
patnju i naklon,
sveg’ ovog svijeta…
Ispisuješ poteze mog života…
Marioneta sam…
Dokle ćeš biti u mojoj priči?
Pitam te i strepim od odgovora.
Odavno sam se pogubio na ovom romanu,
na čiji rasplet i kraj ne mogu uticati…
19.04.2018

KIŠA JE DOVELA NJU ….TALIJANKU

Kišilo je …
Jedna od onih dosadnih kiša…
Rijeke ljudi sljevale su se
niz uske kaldrmske ulice…
U sinergiji s kišom,
utapale su se u Stari Most.
Jedan plavi rep,
isticao se iz gomile
i nasadio se pored ulazne kapije
koju sam čuvao vrijedno.
Stala je i ispustila svog dragog
društvu fotoaparata i
naših starina…
Odmah smo kliknuli
Osjetila je da zračimo sličnom energijom
Osjetila je da mi može vjerovati…
Godilo joj je moje društvo
i meni njeno…
Imao sam osjećaj
da me izabrala od miliona drugih
Ja sam je također objeručke prihvatio
da budemo suputnici
na ovom putovanju trenutka.
Nismo pričali isti jezik,
ali smo se jednostavno razumjeli
Na rastanku
kao da mi je prebacila svoj talisman,
svoj osmjeh i sreću…
Zamahnula je rukom
i nestala sa svojim dragim
i jednom uspomenom
crnim kišobranom…
Bila je simpatično upustiti se
u jedan nevini flert
Bila je to potreba,
tog dosadnog kišnog dana.
22.04.2018

 

DOBIO SAM BUSEN PERA

Vjećale su one duše sveznajuće
na mjestu za pokajnike,
što dozvoliše
da im srce glavu mijenja…
Otuđenici sreće odlučili su da mi uruče
test na moju adresu.
Buket pera svezanih dračom…
Opravdati moram sebe
vratiti dostojanstvo,
što su mi ga oduzeli tuđi citati,
koje sam bezobrazno glumat'o…
Svako pero jedan je stepen
rušenja zida između mene
i realnog mene .
Svako pero jedan je stepen
bliže sebi,
suočavanja sa strahom
s kojim se sukobljavam neprestalno.
Povratne poruke se kristaliziraju,
dobijaju oštrinu na putu spoznaje.
Ispred nas i na pragu
svakog suočavanja i dvoboja
tražimo odgovore,
zadužujemo pero za hrabrost…
Dobio sam …
crveno za vitalnost
onda zeleno za ozdravljenje
sivo za neutralnost
plavo za nadahnuće…
Ljubičasto kao put za iskustvo,
a narančasto mi otvorilo apetit
da se izborim sa jutrom…
Suočavam se i sa crnim,
energijama drugim,
da bi mogao u čistilište
da bijelo zaslužim.

Na putu prema njoj…
ponio sam svu paletu
zasluženih pera
pa da ona od njih dugu stvori
i u naša srca sprži…

 

 

 

 

INVICTUS

U četiri zida stopio sam se sa srcem.
Živio u skromnim nadanjima.
Kroz malu rupu protegnuo se plamen
i zapalio me posvuda…
Nisam znao da takva iskra u meni još postoji,
zaboravio sam koliko je starost crpitelj energije.
Od uzbuđenja da se primirim, poludio sam od boli,
Željan bio hladovine da se saberem….
Pramen njen poželih ko djete šećernu vunu
osmjeh scakljen blješti k'o porculan.
Da li je do mene, il’ je možda takvo vrijeme ?!?
Ko patike što makadam tuku,
pritiska me moja loša gluma…
Pružila mi ruku, tetovaža joj bljesnu.
Sasvim prirodno elektricitet me stresnu.
Kaže: To je filozofija moja, vapaj slobode,
a mene u srce nešto slatko podbode…
Pozdravili smo se i skratili si muke,
ostavila me nježno, još u mislima mi dodir njene ruke.
Još jedan dokaz da ne pripadam samo ovdje
Zašto mi taj kratki susret u ne'vakat dojde ?
07.06.2012

POLA

Ja sam samo jedna pola,
pola pameti, pola srca,
onaj lančić sa pola svega.
Drugu polu odnijela je ona,
pa mi je bezobrazno vratiti ne'da.
Pola hljeba, pola sna,
pola plima, pola oseka,
a voda do za ušiju,
potapa i onu drugu
razumom opterećenu polu…
Kivan sam na nostalgije,
koje mi se vraćaju,
kao naivni ljubavni romani…
kroz patetičnu drugu
odbjeglu polu…
Više mi nije važno
i nema smisla,
da tražim logiku
u svemu…
u svom okruženju…
Ravnotežu ne osjećam u nogama…
Za tebe skidam zvijezde,
berem zabranjene jabuke,
dok za sebe ostavljam skorjelo blato
i iskorištene zavoje.
Pola svega sada je cijelo moje.
Izgleda da onu drugu stranu pole
ne mogu stići…
Na pola puta se moram zaustaviti…
Razmisliti….
06.05.2018

MOJE JE SRCE IDIOT

Zašto vjerujem u fatamorganu ?
Zašto se uvijek na nož nabodem ?
O zašto svaki put zaboravim kompas
u skrivenom džepu,
gdje se dugme za alarm oglasi ?
Namjerono i srcem tražem
što razumom trebam da gladim.
Uvijek bez štita,
ističem prsa,
tjeram po svome,
pa dokle ide, nek’ ide…
Ogoljavanje mi je jedini put
jer drugačije ne znam…
Dajem i nudim sve
ALL IN…
kao zadnje dijeljenje na pokerskom stolu,
dok dobijam mrvice,
koje je ona drsko otresla sa sebe…
Još onako poražen
skupljam krhotine,
da bi opet idiotski
dao sebe…
01.05.2018

 

 

 

 

 

 

 

 

TVOJ (SLUGA LJUBAVI)

Mislim da osjećam dodir vjetra,
tvoje tančine.
Sjenke vlasi na mojoj skulpturi.
Renesansu ogoljenosti duše i tijela,
za kojima ludim…
Intuicija je jača strana mene.
Kad osjetim tvoj miris,
desi se klik,
stik na procesoru
učitava sve ono što kroz mene
prostruji.
Srce poskače kao dresirani konjić,
što ga plemkinja,
sa kaubojskim čizmama obuzdava…
Tvoj “trojanac” me jede kao avet,
kao zabranjenu jabuku…
Sad sam prikovan za pomoćnu stolicu…
Kisik mi daju na slamčicu,
hranim se tvojim plavim nebom…
U meni ne pada kiša,
samo stanuje grmljavina,
koja se nikada ne utiša,
dokle god su drhtajuće ruke željne
tebe…
Ja rob sam samo jedne,
u njenim babilonskim vrtovima…
24.09. 2010

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1:25

Najgore je to,
što me ne gledaš kao muškarca.
Ja sam ti izgleda “izgubljena prijateljica” .
Nisam se najbolje postavio,
guši me saznanje zeznuto.
Teško je biti u blizini tebe,
bez povlastica…
Ljubomoran sam na mahove.
Ne želim biti.
Možda je najbolje,
ovaj odnos dovesti na neku komforniju razinu.
Stvari se moraju postaviti na čistac.
S drugima se još moram takmičiti,
a znam i prije toga da poraz,
moram stojički prihvatiti..
Opet,
kad jutro na obzorje krene,
hoću da kažem neke stvari,
da povučem crtu.
spasim se,
ali kad ne mogu…
Razoružavaš me opet….
Poput šahovskog velemajstora,
vučeš poteze
i nekom me sitnicom
opet uvlačiš u svoje minsko polje…
Zapaliti vitičaste mostove
prekrasnim cvijećem požude,
i da hoću ja ne umijem…
Ovo predaleko ide
za mene fatalno…
Ja sam donji …
Ja se trujem…
I da imam način,
ne želim spas.
Veći mi je poraz,
da više ne čujem njen glas…
30.04.2018

 

 

 

 

 

RIMA JE SUĐENA SVIMA

Sve je ovo rima
nama pjesnicima,
ranjenoga srca i pokisle duše,
kao i onima zadovoljnijima,
trenutnom raspodjelom raspoloženja…
Sve je ovo rima…
Sve je ovo rima
a u rimi odreda sve štima .
Pravi sklad idealne proporcije,
talasasta ugoda ozelenjele ravnice.
Sve je ovo rima…
Sve je ovo rima
nama romantičarima,
izopćenicima,
jer bježimo od učmalosti sistemskog zlostavljanja
mase uštogljenih primitivaca.
(vrat ih uščeko’ ako ga okrenu)
Sve je ovo što osjećamo i vidimo rima…
Sve je ovo rima,
nama u život zaljubljenima.
Beharamo, mirišemo nadom,
udišemo samo kvalitetan zrak,
pijemo neklorisanu rosu od majke prirode,
bacamo lagane priče,
uživajući,
slušamo zvukove tek rođene noći
i njega čobana mjeseca,
kako ih po mraku,
taktom muzikalnog vjetra naganja.
Sve je ovo rima…
Sve je ovo rima.
Sklad,
sve štima.
Da'bogda rima naraštajima dolazila,
unucima,
bližnjima.
Pa što da ne i onim ostalima,
omiljeni recept sreće začinila !!!
Očne farove razmišljanja proširila,
iz dna na vrh ponosno ustoličila,
pa da je gledamo i divimo se obzorju
i onda da naglas i sa osmjehom viknemo…
Rima je suđena svima ….
19.04.2005

Da požurimo do ponoći …nova pjesma

 

 

BEZ NASLOVNA

Mnogo toga se je promjenilo.
Rekla si dosta toga,
ali si nešto i prećutala.
Znaš istinu,
a pretvaraš se…
Znaš zašto sam ekstremno napet…
Nisam birao ovo…
Ove boli straše
više nego operacija
ili otvorena rana.
Pretvaraš se mahinalno,
kao da se sve u redu…
E pa nije….
mala moja…
U redu….
Patnja potiho, me ubija za stalno.
Ne mogu da ostavljam suzne jastuke
svake noći,
pa da mi ih matera pere
i sprema na megdan,
novim…
suzama…
Ne želim se više otvoriti …
Uvijek plaćam duplu tarifu.
14.05.2018

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

STRANCI O STRANCIMA

Na terasi,
namještao se grad,
da ga pomalo škicamo pogledom.
Iznad grada mrgudasti oblaci,
stvoriše gustu crno bijelu vunicu.
Iz nje…
prijatelj i ja izvlačili smo priču,
dok je nebo odigravalo
šahovsku partiju.
Popunjavali smo i mi našu
partiju razgovora sa figurama.
Jedan je uvijek započinjao razgovor sa bijelim
dok ga je drugi s crnim slijedio
i dodavao zaplet…
Imaginarni šah po kojem smo igrali
bio nam je par preko puta,
a svako polje označavao je
jedan njihov nalaz,
koji nam je vjetar blagi dostavljao,
diskretnim pogledom.
Ona sićušna u šampanj fazonu
blaga, krhka kao današnje Sunce,
detalja posvuda,
sve natenane izvagano,
skoro savršeno…
On u casual izdanju,
tipični Amerikanac.
Divi se ljepoti našega namigivača…
od koga se i priča zapetljala.
Ona detaljiše,
kao što pedantno izgleda.
Šarmantna je,
nema govora,
on upija i uživa…
Na izlogu su nam
kao nova kolekcija,
dok mi razvijamo priče,
slažemo scenario,
pletemo oko njih slučaj
zanimljivi…
U nečemu se slažemo,
U nečemu konstantno razilazimo.
Skladan su par,
ponavljamo…
Dugo se znaju,
kapiramo…
Ona je naše gore list,
uvjerio me…
Ona je jednostavna
i mogu je zamisliti i u kućnoj pregači,
nenašminkanu, isto zavodljivu.
Ne uvjerih ga…
I tako smo mi sklapali priču.
Navodili na naš mlin,
uz zalazak dana,
da bi se ona na odlasku
okrenula nama.
Izgleda da je znala.
Mi nismo marili…
Prepustila nam je čast
da ih ogledalom duše
istumačimo…
16.05.2018

ŠIPAK

Duboko je ušla
poniruća vjera,
zaljepila se na stomaku
i povukla me sa kamenjem
do dna…
Žedan sam,
gladan nisam.
Najeo sam se iluzije i laži
i bajkovitih stvari servinarih
“all inclusive”…
Na švedskom stolu,
uzeo sam jezikovu juhu,
sa sastojcima
od kojih sam izgubio tek.
Dugo sam vario
tu zloruku stvar,
dok nisam povratio
čitavu sadržinu
i progledao.
08.05.2018

 

 

 

 

 

 

 

HOLANDSKE VJETRENJAČE

Kolo sreće, čudno se okreće.
Eh kakve sreće,
kad se vrtim uz tvoj vihor,
kao simbol holandske vjetrenjače.
Na pogon tvoj se palim,
energiju transformišeš u ego svoj.
Naprosto, ti uvijek sjajiš.
Tebi godi da se priča muti,
dok paučinu pleteš
i svaki potez
u mrežicu namamiš,
nitnama zavežeš,
da ga svojim šarmom filuješ…
Tvoja žestina čući
u dovoljnim dozama sebe.
Daješ natenane,
dok vjetrenjače,
kao pčele radilice
neumorno proizvode
energiju za tebe…
Valja osvjetiti one ulice,
koje častiš svojim hodom.
da ti se naklone,
i otprate te,
gdje se tvoje srce udomaćilo…
19.05.2018

 

 

 

 

 

 

 

 

 

FRANCUSKINJE
Dvije putnice osvetlile mi noć.
Jedna Brižitka,
koketa
kovrdžasta plavuša
sa rastavljenim zubima,
što su se roditelji zaigrali
u nastanku,
vjerovatno…
Druga sitna,
šeširić crni, ona brineta,
lica skrivena pod obodom,
ali dovoljno otkrivena
da se meni ne žuri…
jer posebno zrači.
Ova manja meni fokus ukrade
Na leđima nosila je flautu,
skrivenu da je pokaže,
po zasluzi…
Svirala je francuskim naglaskom.
Zaljubio sam se u to putovanje
njenim očima.
Nosila je osmjeh
i prodavala ga krišom
Uslikala me za uspomenu,
ja sam slikao samo srcem
Kazale su,
da sam im zanimljivo lice,
Počastvovan sam bio,
ipak su one kombijem proputovale
od Južne Afrike do Bosne…
Pitale me za savjet,
Pitale me za Sarajevo…
Pozvao sam ih u mostarski život,
nije bog'zna kakav,
ali je za nekog novog
možda izazov…
Nešto su se dogovarale,
šaputale,
nisu odbile…
ali nisu ni došle…
Šteta što nisam
tražio uslugu
i zahtjevao
zajedničku uspomenu…
još jednu fotografiju…
onako nas troje…
ili ona i ja.
Ona mala…
Bile su specifične,
što ih roda donese
Francuskinje…
(20.05.2018)

LISABONSKIM ULICAMA

Podsjetnik na prošlost.
Korozirana naušnica,
od moljaca izjedena tregerača.
Kao da je jučer bilo,
more mirno…
Zeleonoka strankinja osmjehivala se
Ni riječ nisam znao lokalnu
Fado upijao, obrigado izgovarao
i uživao,
družio se s bijelim vinom,
opustilo me fino…
U trenutku na vrhuncu,
zvijezde ko’ sijalice
sam skidao…
Mnogo poslije,
Lisabonske ulice uske,
opet zamišljao,
Na razglednicama koje mi je slala…
Da me hoće strah popustit,
u trenu bi se snašao…
Mapu grada
sa tragovima usana mi dala…
Bon Djia
kažem naušnici
i dotrajaloj tregerači.
Obrigado za vrijeme,
za trenutke maco.
Na prozoru je para prekrila dan
u bosanskom loncu,
a glavat kupus nikada
jestiv da postane…

 

 

 

 

 

 

NOVI LIST, NOVA KNJIGA

Dajem ti zadatak savjesti moja.
Izlijeći me od nemira,
Izlijeći me od stremljenja
ćorsokaka i zidina.
Izlijeći me od mraka,
Izlijeći me od toga,
da glumim roba,
tuđim tijelima.
Dajem ti zadatak
Savjeti moja
Vrati mi osmjeh
pristavi vruću čokoladu,
upali tu vatru u očima,
nek’ žare od života.
Udahni odmor za mišiće,
osvježi me novim stranama
knjige.
Udahni me u balon
da poletim,
ispusti me ko’ strijelu
da preletim svijet,
gdje trava miriše
spokojem…
Odvedi me
U novo prekrasno dvorište…
13.05.2018

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZAŠTO BAŠ TI, TESSIE ?

Znam te onoliko, kol'ko Aleksa Eminu,
pogled topao, na osmjeh zablistaš,
savršeno sijaš ko’ ispod slikarskog kista.
I ja slikam, al’ u mislima,
sklapam te kao slagalicu.
Gledam,
jer se hranim tvojom ljepotom,
jedino tako imam vezu s tobom.
Nek’ vjetar zapuše,
i da ti pramen zasmeta,
pa da se konačno prema meni okreneš.
Nek’ se iznenadna kiša slije,
pa da se pod moj kišobran sakriješ.
Nek’ sunce zapeče,
pa da ti tijelo oznoji,
a ja da budem uvijek tu
i čekam da se sve ovo ponovi.
Ne mogu te izbaciti iz uma.
ti si za mene preveliki plijen,
ogromna osjećaja suma.
Svojim šarmom,
kockaš na velike uloge
i rijetko gubiš.
Tebi nisu potrebni,
samo obični ljudi.
Volio bih da znam…
Što voliš još?
Sem zaplesati uz muziku
Što voliš još?
osim uživati u piću i koncertu…
Što još voliš?
Dal’ pisma ljubavna, pjesme romantične,
il’ riječi praktične.
Kod tebe ništa stvarno ne znam
željena zvijezdo…
Jedino da kažem prosto svoje,
koliko si mi lijepa,
jer što više reći
kad zaljubljenost je slijepa.
Nekad na ljeto 2003…

 

 

 

 

JUNAK STRIPA SVOGA

Ne povlađujem društvu,
ne glumim hinjeno,
jedinstven sam
i u greškama…
a kada padam,
onda padam s stilom…
Kriv sam s razlogom
što sam dopustio
da me moja kreacija
tako vješto stvorena,
na putu svom povrijedila.
Ja sam u jednom trenutku
naivno povjerovao,
da je realna…
Ta kreacija brutalno me je
od stijene razbijala.
Ta iluzija…
me je vješto zavela,
dok se rađalo ono najgore
Stvarao se tajac.
Stvarala se praznina,
Stvorilo se žaljenje.
Gubitak dostojanstva…
U lažima svojim,
bio sam junak,
gledao uspravno
i trgao hrabro prema naprijed.
Kidao draču.
Pokušavao umanjiti razlike.
Ta razlika bila je golema…
21.05.2018

 

 

 

 

 

 

 

 

Jutarnji “haiku” (ispirisan pjesmicom dragog mostarskog pjesnika koji je živio za kulturu do posljednjeg daha, gospodina Alije Kebe u čijem sam njegovom “čedu” , mjesečnom magazinu za kulturu nekoliko puta objavljen. Taj magazin simboličnog imena “Most” je nakon njegove smrti kao i autor otišao na neka bolja mjesta, ali su se oboje kao jing/jang vječno usadili u naša srca)

**Jutarnji haiku***

Cijela žica puna ptica
Jedna ode,
druga za njom…
I treća
i četvta
i peta,
pospremili prnje…
Cijeli red tako ode,
a ptičak na žici k'o posran osta’.

RAŠTRKANE POSVETE

1. BEZIMENA
Ne može svak’ pristojnost probuditi
Imam i ja svojih pet crnih minuta
Kad se ogoljavam onda idem do kraja,
kad se svađam ne zagrebem konkretno
nego uvijek gubim,
ne poentiram, nego se ljutim,
dok kao zadnji amater
fulam metu
dramatično…
Kad se svađam,
to toliko loše radim,
da Vam dajem i da piće popijete
na moj račun…

 

 

 

 

 

 

 

2. POSPANA JUTRA

Uz prvu zraku Sunca,
moj pogon u zoru,
započinje
Prva kafa,
budi nešto poletno u meni…
Nešto najbolje.
Odavno se ovako osjećao nisam,
pozitiva u svemu, energija divna.
Znam da je to samo fikcija,
kao što se mjesec igra u vodi,
pa jedno drugo zadirkuje i zavodi…
al’ lijepo mi je trenutno…
Sada više nije neugodno,
to je najbitnije,
srce je prestalo,
ono nelagodno da skače,
ustalilo se u ritmu.
Našao sam spokoj,
uz predivnu na prozoru rosu…
Našao sam način,
kako da živim i kako da se ponašam,
na svaku reakciju…
Tvoju…
Sve je to život,
i borba sa sobom…
Imamo nešto,
a to nešto, se objasniti ne može…
To nešto je slamka,
jedna od milion šansa,
što mi iz dana u dan,
bezvoljna jutra,
kao prekidać
pokreće…
05.05.2018

 

 

 

 

 

 

 

3. PONEKAD

Ponekad osjećam prisnost,
a ponekad daljinu vječnu.
Ponekad se srce prži,
samo na jednoj strani,
dok čeka reakcije…
Ponekad osjećam sklad,
a nekad sigurnosne prepreke,
distrakcije.
Ponekad se razumjemo šuteći,
ponekad od razgovora,
pravimo od pite tepsiju…
Ponekad se smijemo našim dramama…
Volim boju tvoga glasa,
ponekad…
Prepoznao bih taj tvoj glas
u milionima drugih…
Kao pingvin bi dogegao do tebe…
Volim tvoje kretnje,
ponekad,
a ponekad se samo tužiš,
konstantno i jednolično…
Ponekad volim
kad zašuštiš na mene…
Ponekad si suptilna,
ponekad si naporna,
ponekad si nevina,
ponekad si žestoka…
I samo ponekad mi se iskreno otvoriš…
Volim kad si ranjiva…
Ponekad…

29.04.2018

 

 

 

 

 

 

 

4. KARANTEN

Nijema večer brani moje čudi,
ne grmi…
Pokriven bijednom dekom
zasvjetliše mi suza.
Oplakah jednom suzom cijelom,
cijelu moju stazu gnjeva
i turbulencija.
Intenzivno sam dozivao,
onu koju nikada nisam imao
i glasno i tiho…
dok je ona na drugim frekvencijama bila…
Bila je drska,
na moje potrebe…
Znam da ovo sve nije tako,
što je ova luda glava
u scenarij ubacila.
Griješim jer sam se pogrešnoj primak'o
i tako zaboravio ključ od vrata,
svoje robije…
17.05.2018

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SVE MOJE POSVETE

Sve moje posvete su živopisne duše,
istrčani maratoni,
svaka jutra teška ili lagana,
sve kafe sa perom popijene,
ili prosute po starom karo stolnjaku,
da pokriju tu nostalgičnu kocku.
Pogledi prema prozoru
su uvijek melanholični,
bilo prozirni ili užareni
uvijek sa dovoljne distance,
da zrake tek dodiruju,
svježe danom jutarnjim
ubrano tijelo…
U pozadini,
manje romantična scena,
ali očevo hrkanje
daje jednu notu jutru,
u zametku koji vlada ritmom,
Tom trenutku posvete…
Sve moje posvete su moja djeca,
koju ljubim i ružim.
Daju mi pravo i uzimaju puno,
nekada dobijam,
nekada bankrotiram.
nikada nisam ravnodušam…
Sve moje posvete,
posvećujem tebi, meni, ljudima,
narodu, naciji,
svim svjetskim čudima,
unutrašnjem glasu i nemiru,
bezazlenom komentaru, zapletu i raspletu…
Svi su zaslužili jednu sekundu posvete…
Sve moje posvete žive svoje posvete,
na tuđim adresama,
ali povremeno se vraćaju u svoje jato,
u svoju rodnu košnicu,
da posjete autora
i odrade jednu duhovnu seansu,
zbog dobrih starih vremena.
12.05.2018

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *