Đakomo Leopardi – Biografija

Posle nekoliko vekova stagnacije, u XIX veku italijanska poezija dostiže ponovo svoju staru slavu, najviše zahvaljujući jednom izvanrednom pesniku iz prvih decenija tog veka, Đakomu Leopardiju.

Bez Petrarke je nezamisliva poezija italijanskog činkvičenta, a zatim i poezija baroka, formu je uobličio Petrarka, uzdigao Taso; okove forme raskinuo je Leopardi svojom duboko proživljenom poezijom, i bez njega je nemoguće zamisliti osnovna poetska strujanja italijanskog XX veka, a naročito hermetizam Ungaretija i Kvazimoda.

MESECU

Dražesna luno, ja se sećam da sam,
pre jednog leta, na vrh ovog brega,
teskobom mučen išo da te gledam.
Tad si visila iznad ove šume,
kao i sada, te svu obasjavaš.
Al’ maglen, treptav, od plača što mi je
veđama teko, mojim se očima
činio lik tvoj, jer beše pun bola
moj život. Još je, i ne menja način,
ljubljena luno. Ipak mi pomaže
sećanje, kao i brojanje trena
svojega bola. O, kako je dobro
u mladom dobu, kada još daleki
put ima nada, a sećanje kratak,
spominjati se prohujalih stvari,
pa i turobnih, čak dok bol još traje.

Đakomo Leopardi je rođen 29.juna 1798.godine, kao prvi sin grofa Monalda i Adelaide Antiči. Već u desetoj godini života Leopardi započinje sa “ludačkim i očajničkim učenjem” u očevoj biblioteci.


SEBI

Sad, mir ćeš zav'jek naći,
umorno srce. Propa zadnja varka,
što vječnom smatrah. Propa. U sve naše
obmane – ja to osjećam – ne samo
da nada trne; žeđ se za njom gasi,
počivaj zav'jek. Mnogo
kucaše, a tog kucanja baš ništa
vrijedno nije, nit je zemlja vr'jedna
uzdaha tvojih. Dosada i gorčina
život je, ništa drugo, a sv'jet je blato.
Smiri se jednom. Zadnji put sad zdvajaj.
Dar jedini što udes nam ga dade,
jest umiranje. Prezir neka sada
prirodu snađe i tebe i moć, što u tminu
krijuć se, huda, vlada,
i neizmjernu svemira taštinu.

Prekomerno bavljenje knjigom uskoro dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema (pati od skolioze) što će u znatnoj meri da utiče na formiranje Leopardijevog pogleda na svet.

SUBOTA NA SELU

Devojčica iz polja dolazi,
dok sunce zalazi,
sa snopom trave, držeći u ruci
kiticu ruža i ljubičica,
kojim će, kako je navikla,
okitit, u dan svečan, grudi i kosu
Sjedi sa susjedama
bakica na stubama i prede
nasuprot strani, gdje dan se gubi;
i pripovjeda o svojoj mladosti,
kad se za dane blagdanske ona resila,
i još zdrava i žustra
plesaše često uveče međ onima
što behu druzi najljepše joj dobi.
I sav se zrak već sutoni.
Vraća se vedra plavet, sjene slaze
s brežuljaka i krovova,
u bjelasanju mlade mjesečine.
Sad zvono daje znak
za svečanost što dolazi,
i pri tom zvuku, rekao bih,
ponovo srce krijepi se.
Uzvikuju dječaci
u hrpi, na malom trgu,
i trčeć tamo-amo
prave veseo žamor.
A vraća se, međutim, svom skromnom jelu
kopač, zviždući,
i misli na dan svoga odmaranja.

Zatim, kad okolo zgasne svako svijetlo,
i svud nastane šutnja,
čuješ lupu čekića, čuješ pilu
drvodeljca, koji bdije
u zatvorenoj radnji, kraj uljenice,
i žuri se, i stara,
da svrši posao prije no svane zora.

Od sedam dana ovo je najugodniji,
pun radosti i nade:
sutra će časi donijet
žalost i dosadu,
i na ono što ga muči obično
u misli svojoj svako će se vratit.

Dječače nestašni,
ovo rascvjetano doba
nalik je danu punome veselja,
danu jasnom, vedrom,
što prethodi svetkovini tvog života.
Uživaj, dijete moje, prijatno stanje,
radosno je doba ovo.
Drugo ti neću reć, ali tvoj blagdan,
makar kasno došo, ne bio ti težak.

Treba uvek imati na umu da pesimistička književnost Leopardija u osnovi ne sadrži razrađen filozofski sistem o uzaludnosti i nepotrebnosti življenja, već ona predstavlja krik čoveka koji je uvek žudeo za životom.


TIŠINA POSLIJE OLUJE

Prošla je oluja:
čujem ptice što se raduju i kokoš
vratila se na cestu
i ponavlja svoj stih. Evo vedrina
probija tamo sa zapada, nad brdom;
rasčišćuju se polja,
a jasna u dolini ukazuje se rijeka.
Svako srce se veseli, sa svih strana
opet se žamor budi,
običan rad se nastavlja.
Zanatlija je stao na vrata
s poslom u ruci pjevajuć,
i gleda vlažno nebo;
izlazi ženica, okljevajuć da zahvati
vode kišnice nove,
a povrćar ponavlja
od staze do staze
svoj svakodnevni povik.
Evo se vraća sunce, evo se smiješi
na brežuljcima i dvorcima. Obitelj
otvara, prozore, terase, trijemove
i, kako bježi cestom, čuješ daleku
praporaca zveku: škripe kola
putnika koji nastavlja svoj put.

Veseli se svako srce.
Kad se, ko sada, život mili?
Kad se s tolikom ljubavi
predaje čovjek svom radu?
Kada se manje sjeća svojih jada?
Il’ poslu vraća? Il’ novu stvar započinje?
Naslada, kćerka jada,
isprazna radost, što plod je
prošloga straha, zbog kojeg se trgnuo
i strepio pred smrću
taj što je život prezirao;
zbog čega, dugo trpeći,
zlopatio se svijet,
hladan, šutljiv, izmožden,
drhtao, videć kako
krenuše da nas vrijeđaju
gromovi, vjetar, oblaci.

O, prijazna prirodo,
zar to su tvoji darovi,
zar su to ugodnosti
koje ti pružaš smrtnima? Izbavit se patnje
nama je uživanje.
Ti jade prosipaš neštedimice; bol
sama po sebi dolazi, a ono malo
slasti što, čudom čudesnim, katkad se rodi
iz tuge, velik je dobitak! Ljudski rode
drag vječnicima! ti si odveć sretan
ako odahnut možeš
od nekog bola, blažen
ako od svakog bola izliječi te smrt.

Poezija i proza Leopardijeva ne predstavljaju negaciju života, već žudnju za životom koji je pojedincima uskraćen. Život Leopardijev ugasio se 14.juna 1837.godine u Napulju.

BESKONAČNOSBESKONAČNOSTT

Sveđ drag mi bi taj samotni brežuljak
i ta živica, koja mi toliko
oduzima od zadnjeg zrenika.
Al’ tu mi, sjedeć i gledeći, biva
ko da preko nje prostore beskrajne
ja mišlju gradim, šutnje natčovječne
i najdublje tišine; gdje će, malne,
da prestraši se srce. A kad vjetar
čujem, gdje šušti kroz ta stabla, onaj
mir beskonačni poređujem s glasom
zemaljskim; i tad meni na um pada
vječnost i mrtvo doba, pa i živog
doba nam glas. – U bezmerje se tako
utapa misao: i meni je milo
brodolom svoj doživjet u tom moru.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *