Antun Gustav Matoš – Središnja ličnost hrvatske moderne

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. jun 1873Zagreb, 17. mart 1914), hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac.

Biografija

Rođen u Srijemu tačnije u Tovarniku…u drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je: “Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem”. Do šestog razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, a u sedmom razredu propao je osim iz fizike i propedeutike i iz – hrvatskog jezika. Pokušaj studiranja na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču završio je neuspjehom. 1893. odlazi u vojsku, ali sljedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bjeźi u Srbiju, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tokom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci “čelist, pa novinar, literat”. U januaru 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojem će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje proze. 1904. opet je u Beogradu, da bi – još uvijek kao vojni bjegunac – u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tokom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. Umro je od raka grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što štampanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovjedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika.

Književni rad

Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano evropeizovala i modernizovala, apsorbiravši savremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarnim kriterijumom vrjednovanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktični jedini credo, ostao uklopljen u cjelovitiju vizuru zadatka hrvatskih pisaca. Svoja djela objavljivao ih je između ostalih i u književnom časopisu “Zora” iz Mostara.

U književnost je ušao 1892. pripovjetkom Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svom poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. “… Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire, izjavljuje on u jednom pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovjedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Umorne priče, 1909. godine.

S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovjedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvarenja, poznata je već standardna podjela njegovog pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:

– jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu,
– te drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnog karaktera.

Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga naglašena je lirska nota i prisutnost ljubavnih motiva. Novele jednog i drugog kruga nastajale su paralelno, istodobno, što govori da nije riječ o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovjedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, “stilske studije”.

Proza

Dobar dio elemenata od kojih je satkana pripovjedačka proza s tematikom “naših ljudi i krajeva”, dodirivanje nekih aktuelnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu će naći odjeka, ali motivi misterije ljubavi, jednako tako i smrti, uopšte nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom će drugom krugu doći do punog izražaja, produbljenije i intenzivnije doživljeni. Posebnost tih motiva očitovaće se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerovatnih događaja i bizarnih likova, što će usloviti pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultiralo činjenicom da je proza ovog kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi kosmopolitski karakter.

U putopisnoj prozi Matoš je jedan od najvećih inovatora. Motiv pejzaža, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov pejzaž ne zaustavlja se samo na vanjskoj slici, on uključuje aktivno svog autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi ličnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito po tome što svaki pejzaž obilno razvija asocijacije za promišljanja posve različitih problema. Ta izrazito impresionistička crta, gdje pejzaž dobija određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija – tipična je za Matoševe pejzaže gotovo u svim njegovim tekstovima. Posebno se to, dakako, očituje u brojnim njegovim putopisima u kojima je pejzaž isključiva tema: npr., u izvanrednom lirskom putopisu Oko Lobora.

Poezija
SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća!;znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,

Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam ko kamen.

Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao uporedo od samog početka svog pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pjesama. Neosporno je da je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od koga je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom – konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opšti sklad riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije – vanjske su, vidljive odlike Matoševe poezije.

DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.
Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta – javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševog pjesničkog govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli – posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama “Samotna ljubav“, “Djevojčici mjesto igračke“, “Utjeha kose“.

Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejzažima “Jesenje veče“, “Notturno“, on je, istodovremeno, izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti.


NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

U ponajboljim svojim rodoljubnim stihovima “Stara pjesma“, “1909.“, “Iseljenik“, razočaran po povratku u domovinu (1908.) malodušnošću Hrvata u khuenovskoj i postkhuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine.

Stara pjesma

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Upravo osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i opštim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.

Jesenje veče

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira
Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapce o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.

Hrvatski kompozitor Ivana Lang, napisala je muziku za nekoliko Matoševih pjesama.

Kritika

Uz iskričav polemički duh kojim se tokom svog spisateljskog puta nerijetko služio u obračunavanju s mnogim svojim savremenicima, Matoš je dubok trag ostavio i u žanru kritike i esejistike, te feljtonistike. U njima uz naglašeno impresionistički pristup djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca (Sremac, Veselinović, Pandurović), Matoš je nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvatajući umjetnost kao sinonim za lijepo, on intenzitet pjesnikove superiornosti riječi i izraza, dakle individualnog piščevog stila, uzima kao osnovni kriterijum za estetsko vrjednovanje djela. To je i razlog što ne pravi razlike između pojedinih književnih vrsta: pripovjedna proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz koje na prvom mjestu treba zračiti individualna ličnost stvaraoca i njegova umješnost plastičnog i nebanalnog izražavanja. No, iako je polazio od izrazito estetskih mjerila, dakle određenog univerzalnog pristupa i ocjenjivanja, nikad nije zanemarivao ni specifični nacionalni kriterijum u analizi pisaca hrvatske književnosti.

Djela
  • Iverje (1899.)
  • Novo iverje (1900.)
  • Ogledi (1905.)
  • Vidici i putovi (1907.)
  • Umorne priče (1909.)
  • Naši ljudi i krajevi (1910.)
  • Pjesme
    • Notturno
    • Utjeha kose
    • 1909.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *