Federiko Garsija Lorka – Biografija

Federiko Garsija Lorka (šp. Federico García Lorca, Fuente Vakeros, Granada, Španija, 5. jun 1898 — okolina Alfakara, Granada, Španija, 19. avgust 1936) španski pjesnik, dramaturg i pozorišni reditelj. Studirao je književnost, slikarstvo i muziku, što je kasnije došlo do izražaja u njegovom bavljenju scenskom umjetnošću tj. dramom. Putovao je širom Španije, ali je posjetio i Ameriku, SAD i Argentinu. Tokom putovanja kroz Španiju bilježi narodne napjeve. U SAD je stigao u doba ekonomske krize pa je tu zemlju doživio kao svijet praznine i teskobe u kojem nema ničeg humanog, već je sve podređeno trci za novcem. Iako se Lorka nije aktivno bavio politikom, za vrijeme građanskog rata je bio uhvaćen i strijeljan u avgustu 1936. Ne zna se tačno gdje mu je grob. Njegova zaostavština se u Španiji smatra nacionalnim kulturnim blagom.

Biografija
Rane godine

Lorka je bio sin imućnog andaluzijskog zemljoposjednika, nikad nije bio uspješan đak. 1909. se sa roditeljima seli u Granadu. 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži sa mnogim tadašnjim španskim intelektualcima kao što su umjetnici Luis Bunjuel i Salvador Dali, što je imalo veliki uticaj na njega. Muziku je studirao kod M. de Feil koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga ka sakupljanju narodnog blaga. U Madridu se takođe upoznaje sa aktuelnim evropskim i svjetskim zbivanjima i problemima. Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajviše zbog neprihvatanja okoline i prijatelja njegove homoseksualne orijentacije. Bunjuel i Dali zajedno rade na filmu “Andaluzijski pas“, koji je Lorka protumačio kao direktan napad na njega. Shvativši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD, najviše u Njujorku, a posjetio je i Kubu.

Povratak u Španiju

Lorka se 1930. vraća u novoproglašenu Republiku Španiju. Na poziv svog granadskog profesora, socijaliste F. de la Riosa, Lorka prihvata posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta La Baraka.

Smrt

Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorka se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. avgusta 1936. fašistički vojnici su ga uhvatili i strijeljali, a tijelo mu bacili u neobilježen grob. Frankova vlada je pokušala da uništi uspomenu na Lorku tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegovog imena je bilo strogo zabranjeno. Kako je bio među prvim i najslavnijim žrtvama građanskog rata, Lorka je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.

Homoseksualnost

U periodu od 1925. do 1928. Lorka je sarađivao sa Dalijem. Prijateljstvo sa Dalijem bilo je uzajamno strastveno, ali je Dali odbio bilo kakav erotski aspekat njihovog odnosa. Intenzitet odnosa sa Dalijem je Lorku natjerao da prizna, ako ne i prihvati vlastitu homoseksualnost. Sa uspjehom zbirke pjesama Ciganski romansero, dolazi do otuđenja od Dalija i raskid afere sa skulptorom Emilijom Sorianom Aldrenom. To je dovelo do pojačane depresije. Lorka je osjećao bol zbog svoje homoseksualnosti. Osjećao je da je zarobljen između osobe uspješnog autora, slike koju je održavao u javnosti, i napaćene osobe koju je pokazivao samo u privatnosti.

Karakteristike Lorkine poezije
NARCIS

Narcise.
Tvoj miris
i dno reke mirne.

Želim da uz tebe budem,
cvete ljubavi,
narcise.

Setnim ti okom kruže
vali i zaspale ribe,
Očima mojim
leptiri i tice.

Ti majušan a ja velik.
Cvete ljubavi,
narcise.

Na miru ne ostavljaju
ljiljane, anđeoski bele,
ogledalo što ogleda
zanose nam iste.

Moj bol
i suštinu bola.
Narcise?

Lorka je počeo da piše stihove kao petnaestogodišnji dječak. Njegovu poeziju karakterišu tri bitne crte: artizam, uticaj tradicije i narodnih pjesama i lični, izrazito strastan doživljaj.

NOKTURNO

 

Strahujem stalno

od suva lišća

i od livada

kad pada rosa.

Idem da spavam;

ne preneš li me,

srcem cu biti

kraj tebe skončan.

 

Šta iz daljine

to ječi? Ljubav.

Vetar po oknu,

ljubavi moja!

 

Stavih ti nisku

alema zore.

Što ostavljaš me

sred puta toga?

Udaljiš li se,

tužiće tica,

i vina neće dati loza.

 

Šta iz daljine

to ječi? Ljubav.

Vetar po oknu,

ljubavi moja!

 

Da'l ikad znade,

sfingo od snega,

koliko silno

tih praskozorja

voleo bih te,

kad pljušti kiša

i s grana ruše

gnezda se trošna.

 

Šta iz daljine

to ječi? Ljubav.

Vetar po oknu,

ljubavi moja!

Pjesnik je vjerovao, u praksi sprovodio, i izjavljivao, čak i kroz neke pjesme koje se mogu smatrati njegovom poetikom, da u gradnji pjesme vodi brigu i o najmanjem detalju koji obrađuje.

A POSLE

Iščezavaju
lavirinti
što ih vreme stvara.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iščezava
srce,
izvor želja.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iluzija zore
i poljupci,
sve iščezava.

Samo pustoš
ostaje.
Pustoš
valovita.

Uticaj narodne književnosti u Lorkinoj poeziji je očigledan pri čemu nije akcenat na formi već na temama; pjesnik nastoji da kroz pojmove zvuka, boje i pokreta da dušu Andaluzije koja je obilježena znakom tragičnosti i primitivnog duha.


Zagonetna moć gitare

Na raskršću

okruglom

šest je devojaka

zaigralo.

Tri su od mesa

a tri su od srebra.

San još od juče uzalud ih traži,

jer ih ne pušta iz svog zagrljaja

Polifem jedan od zlata.

Gitara!

Njegov lični doživljaj je nagonski, prepun slutnji i tajnovitosti pa na čitaoca djeluje kao nestvaran. Misli se da je u pjesmi Romansa osuđenog predvidio vrijeme i način svoje smrti. Prvu zbirku pjesama je objavio 1921.

OPROŠTAJ

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dete narandže jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren

Sljedeća zbirka pjesama je Poema del kante hondo. Kante hondo je tipična andalusijska narodna pjesma obogaćena uticajem Cigana lutalica i srednjovjekovnih Saracena, ali Lorka ne podražava bukvalno njene metričke zakone i tipičnu strukturu teksta, već na sopstveni način gradi male kompozicije.

PESNIK MOLI SVOJU LJUBAV DA MU PIŠE

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nema,
zalud očekujem reč pisanu tvoju
i mislim s cvetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stena, mira puna,
ne poznaje senu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost od upotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

No ja to potrpeh. Razdreh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog rečima ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše večnoj pomrčini.

Njegova najčuvenija zbirka, kojom je pjesnik obezbijedio svoju besmrtnost je Ciganski romansero. Ova zbirka sadrži sve one, široj publici poznate pjesme, iz kojih potiču često navođeni stihovi i lajtmotivi kao što su: Povedoh je do rijeke Misleći da djevojka je, Al’ udata ona bješe. Ili: Zeleno volim te zeleno.

NEVERNA SUPRUGA

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.
Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru –
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.
Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.
Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.
Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

U zbirci Pjesnik u Njujorku Lorka je opjevao svoje, već pomenuto, negativno viđenje američkog društva. Neki kritičari smatraju da su po stilu ove pjesme bliske nadrealizmu, dok drugi pak, misle da je Lorka tu blizak ekspresionizmu.


Svetiljka

Oh, kako je utonuo u misli
plamen svetiljke!
Kao indijski fakir zuri nemo
u svoju sjajnu nutrinu od zlata
i zamuti se samo kada sneva
podneblja neka daleka,
bez vetra.
Ždral belo usijani
kljuca semenka tmaste
u svome gnezdu
i cepteći,
kradom,
zaviruje u raširene oči

Jedna od poslednjih Lorkinih pjesama je: Plač za Sančezom Ignasijem Mehijazom u kojoj je opjevao tragičnu smrt svog prijatelja, čuvenog toreadora. Osim pjesama Lorka je pisao i drame u kojima opisuje patnju i ljudske strasti, prije svega žena. Njegove najčuvenije drame su: Krvava svadba, Jerma i Dom Bernarde Albe.

ELEGIJA O DONI JUANI LUDOJ

Princezo zaljubljena, ljubavi neuzvraćene.
Karanfilu crveni u duboku i pustu dolu.
Grob, što te krije, kaplje tvoju tugu
Kroz oči, što ih razvi u mramoru.

Ti bijaše golubica duše gorostasne,
Kojoj gnijezdo bješe krv grude kastiljske;
Ti prosu svoj oganj na kalež od snijega
I hoteć ga oživjeti krila si slomila.

O ljubavi si snatrila da će biti ko infant,
Što te smjeran slijedi noseći ti skut,
Al mjesto cvijeća, verza i niza bisernih
Smrt ti dade bokor ruža svenulih.

U grudima si moćnu zoru imala
Isabele Segurske. Melibejo. Tvoj pjev,
Ko ševin, kad vidi gdje se lomi horizont,
Posta odjednom jednoličan i grk.

U kriku tvome temelji Burgosa drhte
I tišti psalmodija kartuzijskog hora,
Tvoj krik se sudara s jekom blagih zvona
Gubeć se u sjeni drhtav i prebolan.

Imala si strast, što je španjosko nebo daje.
Strast bodeža, ruba od rane i plača.
O, božanstvena princezo rumena smiraja
S preslicom od željeza i pređom od čelika!

Nikad nisi imala gnijezda, ni sjetna madrigala,
Nit lutnje trubadura, što jeca u daljini.
Tvoj trubadur bje paž s ljuskama od srebra
I jeka trube bješe pjev mu zaljubljeni.

A ipak si bila stvorena za ljubav,
Stvorena za uzdah, maznosti i milja,
Za plač od tuge na voljenim grudima
Mirisnu ružu jednu runeć na usnama.

Stvorena da gledaš vezen mjesec nad rijekom,
Da osjetiš nostalgiju, što donose stada,
I da gledaš vječne perivoje sjene,
O tamnoputna princezo, pod mramorom što snivaš!

Jesu li ti oči crne svijetlu otvorene?
Ili ti se zmije viju oko suhih grudi…
Gdje su ti cjelovi što ih vjetrom prosu?

Gdje ti nesta tuga ljubavi jadovne?
U olovnu lijesu, usred tvog kostura
Mora da ti je srce strto na tisuć komada.

I Granada te čuva kao svete moći,
O tamnoputa princezo, pod mramorom što snivaš!
Heloiza i julija dvije ivančice bjehu,
Ali ti bje crven karanfil u krvi,
Što iz zlatne dođe kastiljanske zemlje,
Da sniva izmeđ snijega i čempresa čistih.

Granada bje tvoj smrtni log, o Dona Juana,
Čempresi voštanice,
A gorje tvoj retabl.
Retabl od snijega, što tvoje strepnje miri,
S vodom, što od tebe teče! Voda Darra!

Granada bje tvoj smrtni log, o Dona Juana,
Ona starih kula i tiha perivoja,
Ona bršljana mrtvog nad crvenim mirima,
Ona oblaka plavog i mirte romantične.

Princezo zaljubljena, ljubavi neuzvraćene.
Karanfilu crveni u duboku i pustu dolu.
Grob, što te krije, kaplje tvoju tugu
Kroz oči, što ih razvi u mramoru.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *