Gustav Švab – Biografija

Gustav Benjamin Švab (njem. Gustav Benjamin Schwab; 19. jun 17924. novembar 1850), njemački pisac, pastor i izdavač.

Gustavov otac Johan Kristof Švab (Johann Christoph Schwab) je bio tajni dvorski savjetnik i privremeni profesor na tzv. Visokoj Karlovoj školi u Štutgartu (Hohe Karlsschule), koja je tada imala status univerziteta, a majka Friderika (Friederike) je bila iz bogate trgovačke porodice. Švab je rastao u luteranskohumanističnoj atmosferi švapskog obrazovanog građanstva. Pohađao je Štutgartsku gimnaziju, a od 1809. do 1814. je kao stipendista Evangeličke zadužbine u Tibingenu (Evangelisches Stift Tübingen) studirao na tamošnjem Eberhard-Karlovom univerzitetu (Eberhard Karls Universität Tübingen), najprije filologiju i filozofiju, a potom i teologiju.

Za vrijeme studija je ustanovio književni kružok i sprijateljio se sa Ludvigom Ulandom, Karlom Farnhagenom i Justinusom Kernerom (Ludwig Uhland, Karl Varnhagen, Justinus Kerner), s kojima je objavio i poznatu zbirku pjesama Njemačka pjesnička šuma (Deutscher Dichterwald, 1813). U proljeće 1813. godine putovao je u sjevernu Njemačku, gdje se, između ostalog, susreo sa Geteom i Šlajermaherom.

Krajem 1817. postao je profesor klasičnih jezika na Višoj gimnaziji u Štutgartu (današnja Eberhard-Ludvigova gimnazija, Eberhard-Ludwigs-Gymnasium). Svega nekoliko mjeseci posle toga oženio je Sofi Gmelin (Sophie Gmelin), kćerku profesora prava. Od 1825. godine pa nadalje radio je dvadeset godina na izdavanju Lista za književnu razonodu (Blätter für literarische Unterhaltung) izdavačke kuće Brokhaus (Brockhaus), a od 1828. godine dobija posao urednika književne rubrike čuvenog Jutarnjeg lista za otmene slojeve (Morgenblatt für gebildete Stände) jednog od najplodnijih njemačkih izdavača, Johana Fridriha Kote (Johann Friedrich Cotta). Ovo je za njemački književni svijet toga doba bio jedan od glavnih položaja, te Švab postaje mecenom za mlađe autore.

Za izdavačku kuću Mecler (Metzler) 1827. je otpočeo i uređivao najveću njemačku ediciju klasičnih autora u prevodu. Za svoju dužnost Švab je smatrao da treba djeci što više približiti svijet klasične mitologije, što mu je dalo ideju da 1835. godine objavi antologiju Pjesnici stare Grčke za žensku omladinu prerađeni (Die Dichter des alten Griechenlands für die weibliche Jugend bearbeitet).

18281829. izlazi mu dvotomna zbirka pjesama (Gedichter) sa slavnom baladom Jahač i Bodensko jezero (Der Reiter und der Bodensee). Švab je volio i da putuje, te je u ovom periodu objavio dva vodiča – o Švapskim Alpama (1823) i Bodenskom jezeru (1827). Prevodio je i strane autore, posebno sa francuskog. Treba još spomenuti zbirku njemačkih priča za narod (Die deutschen Volksbücher, 1835).

Švaba su mnogobrojna zaduženja gušila, a političke prilike žestoko uznemiravale, te je duševni mir potražio u bijegu. 1837. je dobio parohiju u selu Gomaringen u podnožju Švapskih Alpa, a propovijedi su mu, pored učiteljskog rada, postale omiljenim zanimanjem. Iz Gomaringena je išao na nekoliko putovanja: 1839. u Švajcarsku, 1840. na Rajnu, 1841. u Švedsku i Dansku. Iz ovog nemirnog doba potiču dva putopisa – po Švapskoj i po Švajcarskoj, kao i obimni Šilerov životopis (1840) i teološki traktat (1840) izazvan Štrausovim Životom Isusa.

Upravo u Gomaringenu je Švab od 1838. do 1840. iz mnogobrojnih antičkih izvornika probrao najznačajnije i najupečatljivije priče, preveo ih na njemački i majstorski sjedinio. Za pojedine priče je koristio desetine izvora, stapajući ih rečenicu po rečenicu u jedinstvenu cjelinu. Neke djelove je prepričao, ponešto skratio, a najokrutnije i erotske odlomke je, u pedagoške svrhe, ublažio. Od tada su njegove Najljepše priče klasične starine (Die schönsten Sagen des klassischen Altertums) postale jedan od najvažnijih posrednika antičke književne i religiozne tradicije na njemačkom govornom području, pa i šire. Uticale su i utiču na recepciju grčkorimske mitologije ne samo među djecom, kojima su prvenstveno bile posvećene, već i među odraslima.

Godine 1841. je preuzeo gradsku parohiju Svetog Leonarda u Štutgartu, 1842. je postao crkveni dekan (superintendant za Štutgartski okrug), od 1845. je viši prosvjetni savjetnik i stariji vijećnik duhovnog ureda za visoke škole u Virtembergu (Württemberg). 1847. je nagrađen počasnim doktoratom teologije Tibingenskog univerziteta.

Umro je u Štutgartu 1850. od srčanog udara, izazvanog premorom u javnom radu.

Najpoznatiji srpskohrvatski prevod Švaba uradio je Stjepan Hosu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *