Valentina Šuković-Šaranović – Promjena

Promjena

„Ostati svoj u svijetu
koji stalno pokušava
da vas pretvori u nešto drugo,
najveće je postignuće”.
Ralf Valdo Emerson

„Ja više nisam ista. Samoj sebi sam stranac!”, s užasom pomisli Sonja. Lik žene iz ogledala podsjećao je na nju, ali se mogao prepoznati samo u obrisima njenog lica i njenim očima iz kojih je još uvijek zračila neka čudna svjetlost. Nekada davno, vjerovala je da ona potiče iz svemira, da se nastanila u njenim očima, plavim zvijezdama, i učinila je posebnom. U pokušaju da se nasmiješi sebi razvuče usne u krivu liniju. To više nije bio njen osmijeh, onaj po kojem je nekad bila prepoznatljiva. Upoređivali su ga sa suncem, jer je bio u stanju da ugrije i najhladniju dušu. Ovaj novi, usiljeni, nije služio ničemu. Sonja uzdahnu duboko i hladnim rukama dodirnu lice. „Ne mogu više ovako”, prošaputa. „Nešto se mora promijeniti”.
Sjetila se djevojčice s kikicama kakva je nekad bila. Njene žute haljinice koja je imala džepove i heklanu kragnu. Sjetila se ideja koje je gajila u svojoj plavoj glavici i čelične volje da ih ostvari. U jednom trenutku, slomila se pred životnim iskušenjima. Uplašila se svoje posebnosti, moralnih vrijednosti koje je gajila u sebi, širokog obrazovanja koje je posjedovala, lijepih manira koje je imala, naivnosti kojom se isticala, jer je smatrala da se, takva kakva je bila, neće uklopiti u svijet odraslih u koji je polako koračala – svijet bez skrupula, svijet skrhanih vrijednosti. „Moram prilagoditi sebe ovoj surovoj realnosti a da, ipak, ostavim svoju dušu neokaljanu”, mislila je sa strepnjom. „Obezbijediti sebi egzistenciju u ovakvom svijetu prava je borba, a ja jesam borac”, ohrabrivala je sebe. „Živjeti za ideale u današnje vrijeme prilično je glupo”, kontrirala je sebi. „Moram nešto učiniti”, odlučila je tada Sonja.
I krenula je u novi život. Svoju nesigurnost zamijenila je najljepšim osmijehom, strah ćutanjem. Učila je brzo, radila naporno i ostvarivala rezultate. Kako je vrijeme prolazilo, sve se lakše uklapala u sredinu koja je gušila, među ljude koji joj nisu prijali, zatrpana poslom koji nije voljela. Novac nije pružao zadovoljstvo. Ovi isfolirani ljudi nisu joj bili prijatelji. Za nju ih je vezao samo interes. Vještački odnosi. Hladni pogledi. Neiskreni osmijesi. Isprazne riječi. Besmisleni razgovori. Hobiji koji nisu bili njeni. Izlasci ispunjeni dosadom. Životna rutina koja ne donosi zadovoljstvo i udaljava je od sebe same. Ipak je ona bila drugačija od njih. I oni su to znali, ali su je pustili u svoje živote samo zato što im je trebala. Neki od njih su i svoje uspjehe izgradili preko njenih leđa. A ona je vječito bila u sjenci. I tuđoj i sopstvenoj. Opet se osjećala loše. Znala je da nešto radi pogrešno. „Moram da preispitam sebe”, pomislila je uplašeno.
Lik koji je gledala u ogledalu bio je alarm, poziv u pomoć. Stajala je tako, kako joj se činilo, satima i razmišljala o ograničenošću postojanja na ovoj maloj, čudnoj planeti. „I ona se mijenjala”, pomisli zagledana u svoj lik, „pa što ne bih mogla i ja. Već mi je jednom uspjelo.” Ali, da li je bilo moguće vratiti se iz novog u staro, pitala se. Ako je već jednom ona stara poželjela da bude neka nova i to joj je uspjelo, zašto sada ne bi uspjelo da nova ona ponovo bude ona stara? U stvari, ona se, zapravo, vrlo malo promijenila u odnosu na djevojku kakva je bila. Možda je naučila nešto novo, svako iskustvo bilo je korisno, možda je izgradila odbrambeni mehanizam od surovog svijeta i još surovijih ljudi koji su se u njemu mogli sresti, možda je dobila koju boru više, ali je uspjela da sačuva sebe i to je radovalo. Ipak, šta je to što je sprečava da živi život kakav zaista želi? Sud drugih o njoj? Želja za materijalnim vrijednostima? Dokazivanje drugima da i ona može da bude kao oni?
Izašla je na kišu. Gumenim čizmama gazila je po lokvama kojih je bilo na svakom koraku. Udisala je miris zemlje, drveća i lišća koji je budio zaboravljene uspomene. Toliko je željno čekala ovaj trenutak, da se stopi s kišnim kapljicama i pusti ih da prodru do najbudljeg dijela nje. Da speru sve ono čega je željela da se oslobodi. Da je razbude. Da je podsjete na to kako treba da se vrati prirodi, da ustajali vazduh iz male kancelarije zamijeni svježim i pogled na bijele zidove obavijene dimom zamijeni za pogled na neki lijepi pejzaž, planinu ili more, da je podsjete na davne želje koje još uvijek čekaju da ih ostvari. „Jesi li dovoljno hrabra da živiš ono što želiš?”, čuje oko sebe glas plave djevojčice u žutoj haljinici. „Sjećaš li se šta si sve željela da radiš u životu, a sada gubiš vrijeme na pogrešne stvari i ljude i puštaš da život prolazi dok ti ne činiš ništa da se ostvariš na svom putu?”, i dalje joj u glavi odzvanja glas nevidljive malene. „Šta je sa izložbom fotografija koju želiš organizovati, knjigom koju želiš napisati, kućicom koju želiš renovirati, cvijećem o kojem želiš brinuti kao pravi baštovan, zlatnom ribicom koju si oduvijek htjela kupiti?”, i dalje je pita umilni glasić. „Šta je sa tobom kakva si nekad bila, sa tvojim snovima i voljom da ih ostvariš? Zapamti, ipak sve zavisi samo od tebe.”
„Kome pripada ovaj glas?”, pita se zbunjeno Sonja. „Da li je ovdje još neko ili je to samo moja savjest, maskirana u lik mene same kao djevojčice od deset godina?” Osvrće se oko sebe, gleda, osluškuje, ali ne vidi nikog i ne čuje više ništa osim zvuka kiše koja smiruje i rađa odluke koje donose spasenje.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *