Vislava Šimborska – Biografija

Vislava Šimborska (polj. Wisława Szymborska; Bnin, 2. jul 1923Krakov, 1. februar 2012), poljska pjesnikinja, esejista i prevodilac. 1996. godine dobila je Nobelovu nagradu iz književnosti.

Vislava Šimborska
Szymborska 2011 (1).jpg
Datum rođenja 24. jul 1923.
Mjesto rođenja Bnin
Poljska
Datum smrti 1. februar 2012. (88 god.)
Mjesto smrti Krakov
 Poljska
Nagrade Nobelova nagrada za književnost

U svojoj poeziji, Šimborska često koristi ironiju, paradoks, kontradikciju i nedorečenost da bi oslikala filosofske teme i interesovanja. Njena poezija je prepuna egzistencijalnih pitanja i refleksija o ljudima kao individuama i članovima ljudske zajednice. Izraz joj je introspektivan i humorističan. Objavila je relativno mali broj djela – svega oko 250 pjesama. Prevedena je do danas na skoro sve evropske jezike, arapski, hebrejski, japanski i kineski.

Biografija

OTKRIĆE

Vjerujem u veliko otkriće.
Vjerujem u čovjeka koji će otkriti.
Vjerujem u strah čovjeka koji će otkriti.

Vjerujem u bljedilo njegova lica,
u muke, u hladan znoj po čelu.

Vjerujem u spaljivanje bilježaka,
u njihovo spaljivanje do pepela,
u spaljivanje do posljednje.

Vjerujem u rasipanje brojeva,
u rasipanje bez žaljenja.

Vjerujem u žurbu čovjeka,
u preciznost njegovih kretnji,
u neprimoranu volju.

Vjerujem u razbijanje tablica,
u prolijevanje gasova,
u gašenje pramenova.

Tvrdim da će to uspjeti
i da neće biti prekasno
i da će se sve zbiti bez prisustva svjedoka.

Niko se neće dosjetiti, sigurna sam u to,
ni žena, ni zid,
čak ni ptica, makar i propjevala.

Vjerujem u nepruženu ruku,
vjerujem u slomljenu karijeru,
vjerujem u uzaludni trud mnogih godina.
Vjerujem u tajnu ponesenu u grob.

Lebde mi te riječi iznad pravila.
Ne traže oslonac u bilo kakvim primjerima.
Moja je vjera silna, slijepa i bez osnova.

1931. seli se sa porodicom u Krakov, gdje živi do svoje smrti.

POSTOJE ONI KOJI

Postoje oni koji spretno obavljaju život.
Održavaju u sebi i oko sebe red.
Imaju za sve način i ispravan odgovor.

Od prve odgonetaju ko je koga, ko je s kim,
u kom pravcu, kuda.

Udaraju pečate na jedine istine,
nepotrebne činjenice ubacuju u drobilice,
a nepoznata lica
u segregatore koji su im unapred predodređeni.

Misle onoliko koliko treba,
ni trenutak duže,
jer iza tog trenutka vreba sumnja.

A kada im egzistencija dopusti,
napuštaju ustanovu
kroz pokazna vrata.

Ponekad im zavidim
– na sreću to je prolazno.

*Pesma iz zbirke pesama DOVOLJNO KOV, 2012.

Kada je 1939. izbio Drugi svjetski rat, nastavila je da se obrazuje u ilegali. Od 1943. radila je na željeznici i uspjela da izbjegne deportaciju u Njemačku na prinudni rad. U ovom periodu počinje stvaranje njenog stvaralačkog opusa.

MONOLOG ZA KASANDRU

To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje.

Istina je, trijumfujem.
Moja ispravnost je čak odsjajem udarila u nebo.
Samo proroci kojima se ne vjeruje
imaju takve vidike.
Samo oni što rđavo su započeli stvari,
i sve se tako brzo ispuniti moglo,
kao da ih uopšte nije bilo.

Jasno sada prisjećam se
kako su ljudi, videći me, usred riječi ćutali.
Kidao se smijeh.
Rasplitale se ruke.
Djeca su bježala majkama.
Nisam čak ni znala njihova netrajna imena.
A ta pjesma o zelenom listu –
niko je preda mnom nije završio.

Voljela sam ih.
Ali voljela s visine.
Iznad života.
Iz budućnosti. Gdje je uvijek pusto
i odakle je od svega najlakše ugledati smrt.
Žalim što mi je glas bio tvrd.
Pogledajte se sa zvijezda – vikala sam –
pogledajte se sa zvijezda.
Čuli su i spuštali oči.

Živjeli su u životu.
Potšiveni velikim vjetrom.
Sujevjerni.
Od rođenja u oproštajnim tijelima.
Al u njima je bila neka vlažna nada,
sopstvenom vlagom zasićeni plamen.
Oni su znali šta je to trenutak,
oh, makar samo jedan, bilo kakav
prije –

Izašlo je na moje.
Samo što iz toga ništa ne proističe.
A to je moja odjeća vatrom oprljena.
A ovo su moje proročke starudije.
A ovo je moje iskrivljeno lice.
Lice koje nije znalo da je moglo biti lijepo.

Od 1945. studirala je poljski jezik i književnost a potom sociologiju na Univerzitetu u Krakovu. 1945. god objavila je prvu pjesmu Tražim riječ. 1948. godine prekinula je studije bez diplomiranja a zbog lošeg finansijskog stanja udaje se za pjesnika Adama Vladeka, od koga se razvela 1954.

SAN LJETNE NOĆI

Već šuma u Ardenima svijetli.
Ne približavaj mi se.
Glupa, glupa,
povela sam se za svijetom.

Jela sam hljeb, pila vodu,
vjetar me ovio, kiša smočila.
Zato me se čuvaj, idi.
I zato zatvori oči.

Otiđi, otiđi, ali ne kopnom.
Otplovi, otplovi, ali ne morem.
Odlepršaj, odlepršaj, dobri moj,
ali vazduh ne dotiči.

Gledajmo se zatvorenih očiju.
Govorimo zatvorenih usta.
Uzmimo se kroz debeli zid.

Malosmiješan smo mi par:
umjesto mjeseca svijetli šuma,
a lahor skida tvojoj dami
radioaktivni plašt, Pirame.

Prva knjiga joj 1949. nije prošla državnu cenzuru ali je uprkos tome ostala lojalna vlastima, hvalivši Staljina, Lenjina i dostignuća socijalizma sve do 1966. kada počinje da sklapa poznanstva sa drugim disidentima.


PORTRET PO SJEĆANJU

Sve se naizgled slaže.
Oblik glave, crte lica, visina, silueta.
Pa ipak nije sličan. Možda ne u toj pozi?
Ni u drugom koloritu?
Možda je više iz profila,
kao da se za nečim osvrće?
Kad bi nešto držao u rukama?
Knjigu? Vlastitu? Tuđu?
Mapu? Dvogled? Čekrk za navijanje udice?
I da ima nešto drugo na sebi?
Septembarsku uniformu? Logorsku uniformu?1
Jaknu iz onog ormana?
Ili – kao da se kreće ka drugoj obali –
do gležnjeva, do kolena, do pojasa, do vrata
već zagnjuren? Go?
A kada bi mu docrtali neku pozadinu?
Na primer još nepokošenu livadu?
Ševar? Breze? Lijepo oblačno nebo?
Možda nedostaje neko pored njega?
S kim se prepirao?
Šalio?
Igrao karte? Pio?
Neko od porodice? Prijatelj?
Nekoliko žena? Jedna?
Možda kako stoji na prozoru?
Izlazi iz kapije?
Sa psom lutalicom pokraj noge?
U solidarnoj gomili?
Ne, ne, to ništa ne vrijedi.
Treba da bude sam,
Kako to nekima odgovara.
I ne tako prisno, ni preblizu?
A dalje? Još dalje?
U najvećoj dubini slike?
Odakle, kad bi i vikao,
Glas se ne bi čuo?
A šta u prvom planu?
Ah, bilo šta.
Ali samo pod uslovom da to bude ptica
koja upravo prelijeće.

1Odnosi se na Kornela Filipoviča, životnog saputnika Šimborske

Prevodila je Francusku književnost na poljski, posebno poeziju baroka.

PRIJATELJIMA

Obeznanjeni u prostranstvima
od zemlje do zvijezda,
gubimo se u prostoru
od zemlje do glave.

Međuplanetarno je
od žalosti do suza.
Na putu od laži do istine
prestaješ biti mlad.

Zasmijavaju nas mlažnjaci,
ta čvrstina tišine
između leta i glasa-
kao rekord svijeta.

Bilo je bržih letova.
Njihov zakašnjeli glas
trza nas iza sna
tek nakon mnogo godina.

Razliježe se povik:
Mi smo nevini!
Ko to zove? Trčimo,
prozore otvaramo.

Glas se naglo prekida.
Iza prozora zvijezde
padaju, kao malter
sa zida poslije eksplozije.

Nagrade i priznanja

Vislava Šimborska
Izabrana djela
  • Dlatego żyjemy (Zato živimo) (1952)
  • Pytania zadawane sobie (Pitanja sebi) (1954)
  • Wołanie do Yeti (Dozivanje Jetija) (1957)
  • Sól (So) (1962)
  • 101 wierszy (101 pjesma) (1966)
  • Sto pociech (Stotinu radosti) (1967)
  • Poezje wybrane (Odabrana poezija) (1967)
  • Wielka liczba (Veliki broj) (1976)
  • Ludzie na moście (Ljudi na mostu) (1986)
  • Lektury nadobowiązkowe (Neobavezna lektira) (1992)
  • Koniec i początek (Kraj i početak) (1993)
  • Widok z ziarnkiem piasku () (1996)
  • Chwila () (2002)
  • Rymowanki dla dużych dzieci () (2003)
  • Dwukropek () (2005)
  • Wystarczy (2012)
  • Błysk rewolwru (2013)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *