Alfred Tennyson – Biografija

Alfred Tennyson službeno nakon što je primljen u perstvo 1884. – Alfred Tennyson, prvi baron Tennyson od Aldwortha i Freshwatera (selo Somersby (Lincolnshire), 6. avgust 1809.- selo Lurgashall (West Sussex), Engleska, 6. oktobar 1892.), engleski pjesnik, poznat i slavljen kao najveći poet viktorijanskog doba.

Biografija

Alfred je bio četvrto od dvanaestoro djece, rođen u porodici anglikanskog pastora Alfreda Tennysona. Otac ga je zajedno sa braćom Frederickom i Charlesom poslao 1815. u gimnaziju u Louth – gdje je se nije snašao pa ju je napustio 1820. Školovanje je nastavio u roditeljskom domu, gdje mu je otac uspio pružiti široko literarno obrazovanje, tako da se već zarana zaljubio u pjesništvo pa je i sam počeo pisati pjesme u stilu Alexandra Popa, Waltera Scotta i Johna Miltona. Tad je napisao zbirku pjesama The Devil and the Lady (objavljena posthumno 1930.) a u njoj je pokazao fascinantno razumijevanje elizabetanske dramatike. U to vrijeme neosporno najveći uticaj na njega imao je Byron.

Zdravlje Alfredovog oca počelo se radikalno pogoršavati nakon 1824., pa se propio. Alfred je iako potišten situacijom u domu, nastavio pisati sarađujući sa braćom Frederickom i Charlesom i tako je nastala Poems by Two Brothers (1826.). Njegov doprinos bio je veći od polovine, a stih u skladu s modom toga doba.

Alfred i Charles pridružili su se bratu Fredericku na Trinity koledžu u Cambridgu1827. Tamo se Alfred sprijateljio sa Arthurom Hallamom, talentovanim sinom istoričara Henryja Hallama, on mu je postao (i ostao) najveći prijatelj do kraja života, zajedno su postali članovi ekskluzivnog studentskog kluba Apostles. U Cambridgu se Tennysonova reputacija pjesnika povećala kad je 1829. osvojio zlatnu medalju za pjesmu –Timbuctoo. Nakon tog je 1830. objavio zbirku pjesama Chiefly Lyrical, iste godine je sa Hallamom i društvom otputovao u Španiju kako bi sudjelovao u neuspješnoj revoluciji protiv Fernanda VII. U međuvremenu se Hallam zaljubio u Tennysonovu sestru Emily, ali mu je njegov otac zabranio da se sa njom viđa.

Alfredov otac je umro 1831., i da nevolja bude veća, otkrilo se da je umro u dugovima, pa je Alfred morao napustiti Trinity koledž bez diplome. Naredne 1832. godine Hallam se doselio u Somersby i počeo živjeti sa Emily.

Alfred Tennyson je 1832. objavio još jednu knjigu pjesama, među kojima su se našle; The Lotos-Eaters, The Palace of Art” i Lady of Shalott.

Prijatelj Hallam koji se zdušno trudio oko njegove porodice, naprasno je u septembru 1833. umro u Beču. To je ozbiljno uzdrmalo Alfreda, pa je pao u depresiju, jer su mu i tri brata, Edward, Charles i Septimus, bila ozbiljno bolesna, uz to mučilo ga je i to što mu pjesme publika nije dobro prihvatala. Ipak je u tom periodu napisao neke od svojih najamblematskijih pjesama; The Two Voices (orginalni naslov bio je Thoughts of a Suicide), Ulysses, St. Simeon Stylites. U to vrijeme je najvjerovatnije nastala i prva skica za Morte d'Arthur, a tad je napisao i neke od pjesama koje su postale sastavni djelovi zbirke – In Memoriam, posvećene Halamovoj smrti, i pjesme koje su se kasnije našle u zbirci Maud and Other Poems.

U maju 1836. mu se brat Charles oženio sa Louisom Sellwood, a na toj svadbi se Alfred zaljubio u njenu sestru Emily. Iako je ljubav bila obostrana, ispriječio se Emilyn otac kojem se Alfred nije dopadao zbog boemštine, pretjeranog konzumiranja porta i duvana i zbog liberalnih vjerskih uvjerenja, pa mu je 1840. zabranio da se sa njom viđa i dopisuje. U međuvremenu je porodica Tennyson napustila Somersby i živjela prilično nomadski u okolici Londona. Alfred se u tom periodu sprijateljio sa mnogim poznatim ličnostima, između ostalih sa političarom Williamom Gladstonom i istoričarem Thomasom Carlylom.

CRNA GORA

Uzdigli se do visina gdje no klikću orli carski.

Svoju vjeru sačuvali i slobode sunce vrelo.

Danju – noću na nogama, hrabro stoji pleme cijelo

sa rukama na oružju, protiv hordi agarjanskih.

 

Nadiraše bez prestanka al’ prodrijeti ne mogaše

sila turska, salamana po klanaca ovih svetih.

Krvavi se polumjesec sa bojišta povraćaše,

ranjen mačem Prometeja po stijenama razapetih.

 

O najmanji od naroda! Tvrda stijeno tvrđeg kraja!

Prestolje od slobode, ti velika Crna Goro!

Protiv sile otomanske ti se rveš mišcom golom,

Sa stotinom na hiljade ratujući naokolo.

 

Otkako je oblak pao gdjee se krš sa nebom spaja,

U njedrima tvojim nije bilo boljeg naraštaja.

Alfred je 1842. objavio Poems (Pjesme), u dvije sveske, jedna je sadržavala revidirani izbor pjesama iz 1830. i 1832., a druga nove pjesme, među kojima su se našle; Morte d'Arthur, The Two Voices, Locksley Hall i The Vision of Sin. One su otkrile njegovu čudesnu naivnost, pa nisu baš dobro prošle kod publike. No, u tom trenutku, uskočio je tadašnji premijer Robert Peel i dodjelio mu kao pjesniku od formata apanažu od 200 £, koja mu je pomogla da ublaži svoje finansijske neprilike. Nakon toga je 1847. objavio je svoju prvu veću poemuThe Princess, jedinstvenu anti-feminističku fantaziju.

Vrt u Sveinstonu

Slavuji pevaju bez stihova,
jecaju za njim, svi:
Tri mrtva čoveka sad su senka
što se u šetnji skri:
tri mrtva čoveka sad su senka. Tražiš jednog od tri.

Slavuji pevaju: Gospodar je
šumom daljine zvan;
slavuji pevaju o strastima
što traju samo dan.
Još uvek u kući, u kovčegu – Princ je, ostao sam.

Dva mrtva čoveka da l znao sam
dopadljiva ko sni;
Dva mrtva čoveka da l voleo sam
ljubavlju što večno bdi;
tri mrtva čoveka voleo sam, ti beše lik sva tri.

Velika prekretnica u Alfredovu životu bila je 1850., kad se Emily Sellwood (nakon višegodišnjeg dopisivanja) pristala udati za njega. Istovremeno mu je izdavač Edward Moxon ponudio objaviti elegije o Hallamu, na kojima je Alfred dotad radio. Zbirka In Memoriam oopala se i kraljici Viktoriji što mu je pomoglo da iste godine dobije status nacionalnog (dvorskog) pjesnika.

In Memoriam

15

Večeras vetri počinju da huje,
reže na pospan kišni dan, kroz jesen;
Poslednji list je vrtlogom odnesen,
ko stena s neba da se otiskuje.

Šuma pokleče, zašumiše vode,
i zbi se stoka na pašnjaku gornjem;
osenčen divlje nad stablom i tornjem,
sunčev zrak izvan sveta nekud ode:

i osim čuda, što traži promene
kako bi pokret tvoj nedostao mi,
taj vidik staklen mogo bi da slomi
napetost i da najzad se pokrene

e da bi grane učinio glasnim;
I strahujući da se sve protivi
tom neumoru što u jadu živi
naredi neko oblacima tmastim

da se podignu više, kao na tron,
da grabe napred grudima u napad,
i zabace, bez radosti, na zapad
bedem, izatkan i prošaran vatrom.

30

Nismo li lomnim prstima otkali
sveti krug oko Božićnoga srca;
oblak nad zemljom kišne kapi vrca –
Božićno veče novom tugom zali.

Na našim starim igrama od pre,
skakasmo, zalud tražeć da potraje
radost, sa nekim groznim osećajem
ćutljive senke koja gleda sve.

Zastasmo: vetri jurcaju po plaži,
čusmo ih kako zimskom zemljom huje,
ruku pod ruku dok nas dočekuje
tišina koja svakog od nas traži.

Zazvonili su glasi poput eha:
pevasmo, mada zadimljena oka,
srećnu smo pesmu pevali ko dokaz
prošlosti što je bila puna smeha.

Prestasmo; nežan osećaj već čili
nad nama; odmor znan. Rekosmo tada:
“Odmoriše se; njihov san je sladak;
nasta tišina koju smo stvorili”.

Naši glasovi višu ravan čuše,
tad zapevasmo: “Oni ne nestaju,
gubitak zemne ljubavi ne znaju,
nit se menjaju – mada menjaju se”.

Sazdani krhkim, onim što koleba
skupljene moći, kao isti znamen,
oštar anđelski probijaju kamen –
krug po krug, pokrov po pokrov – do neba.

Ustani sveti mornaru bar sada,
radosni dan naš od noći odeli;
Oče, dodirni istok i pobeli
Svetlost, sazdanu kad se rodi Nada.

131

Da li podneće živi žig počela:
sve što postoji pretrpeće udar;
kamen mudrosti, duhovnošću mudar,
svet pročišćuje brisanjem svih dela.

Ako se nešto nad prašinom vine –
glas je, upućen onima što čuju,
što s nama rade, žive i veruju,
nad pokorenim godinama tmine,

sa verom koja suzdržanost ruši,
zbog istine što ne shvati se svesno,
dok nas ne uzme to što zavolesmo
iz čega duša pokreće se k duši.

+ + +

Sunce seda. Večeri ove
zvezdana jasnost čeka.
Preko mora me zove, zove,
dalj, obala daleka.

To za kormilom more učini
ko staklenima talase.
I sve, iščezlo na pučini,
otkuda krete vraća se.

Po brodskom satu, dan odnose,
noć uze svet pod skut.
Rastanka nema, ne praštajmo se,
predstoji tek dug put.

Milje i milje nemilice
idu, al tim pre znam:
Čamdžijo, mi ćemo licem u lice
stati, kad prođe dan.

In Memoriam je velika poema od 131 sekcije različitih dužina, sa prologom i epilogom, inspirisana tugom za prerano umrlim prijateljem Hallamom. Poema se dotakla brojnih pitanja viktorijanskog doba od smisla života i smrti do beznađa nakon velikog gubitka. In Memoriam je prije svega pjesnički pokušaj izmirenja tradicionalnih religijskih vrijednosti o besmrtnosti sa savremenom naukom i teorijom evolucije. Stihovi pokazuju evoluciju kroz tri godine koliko je Alfredu trebalo da prihvati smrt svog prijatelja, a epilog pjeva o srećnom događaju – vjenčanju njegove sestre Cecilije.

Letnja noć

Sad nit grimizna spava, tako bela;
il se talasa čempres kraj Palate,
il miga zlato u krstionici:
svitac se budi, probuđen u meni.

Sad beli paun kao duh se spušta,
kao duh da je, svetluca u meni.

Sad leži zemlja čvršćena zvezdama,
i sva su srca otvorena meni.

Sad klizi tihi meteor, putuje
svetleća brazda tvojih misli k meni.

Sada nabira ljiljan svu slatkoću
i sneno klizi prema dnu jezera.
Svijte se, moji najdraži, tonite,
izgubite se na mom dnu, u meni.

Nakon svoje svadbe Alfred se konačno skrasio 1853., kad se uselio u vlastitu raskošnu kuću na Ostrvu Wight u kojoj je proveo veći dio svog preostalog života. Vremena nestašice i bijede bila su iza njega, tu su mu se rodila dva sina Hallam i Lionel, drugu kuću kupio je pored Haslemera (Surrey).

The Charge of the Light Brigade
Half a league, half a league,  
  Half a league onward,  
All in the valley of Death  
  Rode the six hundred.  
“Forward, the Light Brigade!  
Charge for the guns!” he said:  
Into the valley of Death  
  Rode the six hundred.  
  
“Forward, the Light Brigade!”  
Was there a man dismay’d?    
Not tho’ the soldier knew  
  Some one had blunder’d:  
Theirs not to make reply,  
Theirs not to reason why,  
Theirs but to do and die:     
Into the valley of Death  
  Rode the six hundred.  
  
Cannon to right of them,  
Cannon to left of them,  
Cannon in front of them    
  Volley’d and thunder’d;  
Storm’d at with shot and shell,  
Boldly they rode and well,  
Into the jaws of Death,  
Into the mouth of Hell    
  Rode the six hundred.  
  
Flash’d all their sabres bare,  
Flash’d as they turn’d in air  
Sabring the gunners there,  
Charging an army, while   
  All the world wonder’d:  
Plunged in the battery-smoke  
Right thro’ the line they broke;  
Cossack and Russian  
Reel’d from the sabre-stroke     
  Shatter’d and sunder’d.  
Then they rode back, but not  
  Not the six hundred.  
  
Cannon to right of them,  
Cannon to left of them,      
Cannon behind them  
  Volley’d and thunder’d;  
Storm’d at with shot and shell,  
While horse and hero fell,  
They that had fought so well    
Came thro’ the jaws of Death,  
Back from the mouth of Hell,  
All that was left of them,  
  Left of six hundred.  
  
When can their glory fade?     
O the wild charge they made!  
  All the world wonder’d.  
Honor the charge they made!  
Honor the Light Brigade,  
  Noble six hundred! 

Svoj status nacionalnog pjesnika potvrdio je poemom Ode on the Death of the Duke of Wellington 1852. (koju su neki kritičari u početku ocjenili razočaravajućom) – i poznatom The Charge of the Light Brigade iz 1855. Zbirka Maud and Other Poems čudna i burna “monodrama”, izazvala je buru protesta, jer su mnogi od pjesnikovih obožavalaca bili su zaprepašćeni morbidnošću, histerijom i ratničkom surovošću junaka.

Milton

O, moćna usno nalazača sklada,
vesti u pojstvu Vremena Večnosti,
organe Božji, jeziče Engleske,
Miltone, ime tvoje izvikujem;
Anđeli strašni – Gabrijel, Abdiel –
u Jehovinoj knjizi tvoj su znamen,
kulo duboka ognjenog prstenja
što odzvanjaju rikom anđeoskom!
Ja bih radije samotno sklonište,
potok Edenski koji tiho mrmlja,
i cvast odsvudnu, i kedrove strele,
lepotu stalu usred okeana,
blistav zalazak sunca u Indiji,
i ambroziju ostrva bogatog,
i nepomične šume pune palmi
što prišapnuše svet visini raja.

Projekt kojim se Alfred dugo bavio bio je legenda o Kralju Arthuru, pa je tek 1859. izdao – Idylls of the King, zbirku od 12 pjesama posvećenih toj legendarnoj ličnosti. U njima pjeva o njegovoj zaljubljenosti u Guineveru sve do propasti kraljevstva. Pjesme su fokusirane na zlo koje je ušlo u Camelot, zbog preljubničke ljubavi između Lancelota i Guinevere, jer se tad rasplinulo povjerenje koje je u početku nosilo Vitezove Okruglog stola. Kraljeve idile doživjele su momentalni uspjeh, pa je Alfred postao slavan, što mu je teško padalo jer je mrzio publicitet. Zbirka – Enoch Arden iz 1864. vjerovatno je bila zenit njegove popularnosti, a novu zbirku na arturovsku temu The Holy Grail, and Other Poems objavio je 1869./70. I ona je dobro prihvaćena, iako se nekim čitaocima nisu dopali detalji ubačeni na bazi Thomasa Malorya, jer to nije odgovaralo viktorijanskom moralu. Alfred Tennyson se 1874. odlučio okušati u novoj formi, pa je 1875. objavio dramu u stihovimaQueen Mary, koja je praizvedena 1876. u skraćenoj verziji, sa polovičnim uspjehom. Nakon toga je 1876. objavio Harolda i Becketa i rustkalnu tragediju The Promise of May, koja je doživjela fijasko na premijeri u novembru 1882. Ta drama, jedino njegovo prozno djelo je ogledalo njegove ogorčenosti prema religijskim, moralnim i političkim tendencijama tog doba. To je još više došlo do izražaja u zbirci Tiresias and Other Poems, objavljenoj 1885. u kojoj pjesnik lementira o egzistenciji prije i nakon svog zemaljskog života.

Suze, zaludne suze

Suze, zaludne suze, i ne znam već šta znače,
suze dubina, suze uzvišenog očaja,
dižu se sa dna srca, skupljaju u očima
dok posmatraju srećna ojesenjena polja
misleći o danima što ne postoje više.

Sveže ko prvi zračak zasvetlio na jedru
što drugove donese iz podzemnoga sveta,
tužne ko zadnja rumen nad nedostižnim onim
što volimo, što tone pod graničnim obzorjem;
Tako tužne i sveže ko dan kog nema više.

Ah, tužne, čudne, kao krici u letnju zoru
tek probuđenih ptica, al oni najraniji,
za umiruće uši, dok umirućem oku
prozor prerasta, sporo, u svetlucavi kvadrat;
tako tužne i sveže ko dan kog nema više.

Drage ko zapamćeni poljupci posle smrti,
i slatke kao mašta koja beznađu teži
na usnama, za druge; duboke kao ljubav,
duboke kao prva ljubav, sažalno divlje;
O, Smrti oživljena, tih dana nema više.

Nakon izvjesnog oklijevanja prihvatio je perstvo i postao – lord 1884., dvije godine kasnije 1886. objavio je novu knjigu pjesama Locksley Hall Sixty Years After, koja je uglavnom njegov revolt prema modernoj dekadenciji i liberalizmu i svojevrsna revizija njegovih ranijih nada u neizbježan ljudski progres.

Oproštaj

U more sliv, tlu žednom kiše:
kapima tok ovlada.
A uz tebe moj korak, više
nikada, o nikada.

Tok slatki s polja cvet gde diše
u reku, odvajkada:
A uz tebe moj korak, više
nikada, o nikada.

Tek u drvetu tvom znak strele,
drhtaji stabla tek;
zujaće tu za tebe pčele,
zanavek, zanavek.

Biće sunca, kad tle ozebe,
i biće zvezdopada.
Al nikad korak moj uz tebe,
nikada, o nikada.

Alfred je 1889. napisao čuvenu kratku pjesmu Crossing the Bar (Preko prolaza), za vrijeme plovidbe na Ostrv Wight. Iste godine objavio je zbirku Demeter and Other Poems, u kojoj su se našle šarmantne retrospektivne To Mary Boyle, The Progress of Spring napisane ranije i Merlin and the Gleam, alegorijski sukus svoje poetske karijere. Njegova poetska drama The Foresters uspješno je izvedena u New Yorku 1892. I pored lošeg zdravstvenog stanja, uspio je obaviti redakciju svoje posljednje zbirke The Death of Oenone, Akbar’s Dream, and Other Poems 1892.

Ostavština

Lord Alfred Tennyson, bio je vodeći pjesnik viktorijanskog doba u Engleskoj sredinom 19. vijeka, sa sličnim statusom koji je imao Alexander Pope u 18. vijeku. Tennyson je konsolidovao i pročistio ostavštinu svojih romantičarskih predhodnika Wordswortha, Byrona i Keatsa. Njegova poezija imala je metričku raznolikost, bogatu piktoralnost i sjajnu verbalnu melodioznost. Često se bavio sumnjama i poteškoćama doba u kom su nauka i moderni napredak sve više dovodili u pitanje dotad neupitna religijske i tradicijske ubjeđenja o čovjekovoj prirodi i sudbini. Njegova se poezija bavila tim neprilikama, kao intimnim ličnim problemima čovjeka sklonog melanholiji.

Orao

U kandži nosi stene slom,
blizak suncu nad tuđim tlom,
u krugu svoda traži dom.

More u baru pretvori se:
s planina zuri u ambise
da kao munja ustremi se.

Tennysonova slava i uspjeh počela se preispitivati ​​još za njegovog života, i to među samim viktorijanskim pjesnicima. Kritičari 20. vijeka, pod uticajem nove škole poezije na čelu sa T. S. Eliotom, predložili su drastičnu devalvaciju njegova rada.

Bibliografija
  • Chiefly Lyrical, 1830.
  • Poems, 1842.
  • The Princess, 1847.
  • In Memoriam A.H.H., 1850.
  • Ode on the Death of the Duke of Wellington, 1852.
  • The Charge of the Light Brigade, 1855.
  • Idylls of the King, 1859.
  • Enoch Arden, 1864.
  • The Holy Grail, and Other Poems, 1869./70
  • Queen Mary, 1875.
  • The Promise of May, 1876.
  • Tiresias and Other Poems, 1885.
  • Locksley Hall Sixty Years After, 1886.
  • Demeter and Other Poems, 1889.
  • The Death of Oenone, Akbar’s Dream, and Other Poems, 1892.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *